On studira kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. U slobodno vrijeme bavi se glumom. Strastveni je kvizaš, a na Potjeri je osvojio i zavidan iznos novca. Ujedno je i novi predsjednik Udruge studenata Dubrovnika Libertas u Zagrebu, koja je nedavno proslavila veliku 25. obljetnicu postojanja. Predstavljamo vam Antonia Mustahinića, našeg sugrađanina na privremenom boravku u Metropoli.
Antonio se rodio u Dubrovniku 2001. Odrastao je u Gradu i u Gružu. Tijekom osnovne škole posebno se isticao u prirodnim znanostima, redovito sudjelujući na državnim natjecanjima iz kemije, geografije, biologije i matematike, osvojivši i laskav naslov državnog prvaka iz kemije u završnom razredu osnovne škole. U srednjoj školi (matematička gimnazija) okrenuo se kulturi, pa ga se češće moglo vidjeti na daskama koje život znače. U četvrtom razredu Gimnazije s dramskom skupinom plasirao se na državni LiDraNo sa scenskom igrom „Troja.“ No prirodne znanosti nije zanemario i dalje je zadržao „titulu“ županijskog prvaka iz kemije te sudjelovao na natjecanjima iz ostalih predmeta.
-Često mi kažu da me definira znatiželja, pa je prirodoslovlje bilo logičan odabir. Kemija mi je uvijek bila najdraža jer se bavi svim onim što nas okružuje i nastoji objasniti što je sve oko nas i još važnije, zašto je sve oko nas. Kemija je predmet koji često ljudima predstavlja problem, no ako kome mlađem tumačim kemiju, uvijek kažem: osvrni se oko sebe, nađi primjere onog što učiš u svojoj okolini, stvari u udžbeniku nisu tu slučajno, razmisli o svemu!
Smatrate li da Vas je Matematička gimnazija, dobro pripremila za fakultet?
Smatram da jest. Mislim da je dovoljno reći da sam se za svaku državnu maturu pripremao oko dva tjedna: točno onoliko koliko treba da ponovim sve otprije. Također, u Gimnaziji sam dobio opširnu bazu općeg znanja koju najviše koristim na kvizovima, ali i u svakodnevnom razgovoru.
Vidite li razlike između studenata koji su došli s različitih područja RH ili različitih škola u predznanju?
-Razlike u znanju postoje, no one se najčešće izjednače nakon prve godine fakulteta. Konkretno, smatram da učenici koji dolaze iz specijaliziranih škola (npr. Prirodoslovna škola Vladimira Preloga) imaju manju prednost, jer su već upoznati s načinom rada koji imamo na faksu, više su se bavili relevantnim predmetima, a nerijetko već poznaju fakultetske profesore. Ipak, to nije ništa nepremostivo. Učenike opće gimnazije često šokira gradivo o integralima koje je potrebno od prvog dana, a detaljno se na fakultetu uči tek u drugom semestru. Matematičkom smjeru to nije toliki problem budući da program pokriva integrale. Meni je mnogo pomogla i razrednica, koja nam je ciljano pojasnila integrale i matrice, što mi je de facto osiguralo da Matematiku na faksu položim s izuzetnom lakoćom.
Koliko Vam je oko prilagodbe pomogla Udruga studenata Dubrovnika?
–Iskreno – ne mnogo, ali za to postoji jako dobar razlog. U ožujku 2020. došlo je do potpunog lockdowna, dok sam ja bio na prvoj godini studija. Kada je sve krenulo, vratio sam se u Grad. Dakle, ja sam u Zagrebu bio tek pola godine. U tom razdoblju sam bio na nekoliko pub kvizova u Klubu i izvrsno se zabavio, no nije bilo vremena da se bolje upoznam s ljudima koji su tada djelovali u Udruzi ili na neki način uključim u rad. Udruga je u pandemiji radila koliko je mogla, no kako su okupljanja bila ograničena, tako Udruga jednostavno nije mogla obavljati svoju glavnu zadaću: okupljati dubrovačke studente. Dok je cijela priča s koronom završila, ja sam se već prilagodio.
Kakva je atmosfera u Klubu dubrovačkih studenata?
-Atmosfera u klubu je uvijek opuštena i ugodna, obiteljska. Djelujemo u prekrasnom i udobnom prostoru, pa je uvijek gust popiti kavu i popričati. Trudimo se donijeti dašak Grada u naš prostor, i mislim da smo u tome i uspjeli – bilo načinom na koji je Klub ukrašen, bilo činjenicom da je Klub mjesto gdje vlada onaj naš opušteni morski mentalitet koji se u metropoli gdje svatko žuri ponekad malo i izgubi. Ne okupljamo se svakodnevno, organizirano se okupljamo petkom kada organiziramo pub kviz, subotom kada organiziramo zabavu, tzv. Kenova party, a u zadnje vrijeme i utorkom, kada je organizirano druženje uz učenje, Englezi bi rekli study session, a mi kažemo Study Kenova.
Upravo ste proslavili 25 godina udruge, kako je bilo?
Okupio se velik broj članova Kluba i Udruge, što sadašnjih, što prošlih, a bili su i ljudi od kojih je sve krenulo. Osmislili smo raznolik program, imali smo dvije dramske točke, obraćanja bivših članova uprave Udruge te glazbeni program. Nastupila je i ženska klapa Figurin koja djeluje u našem prostoru, a posjetili su nas i članovi KUD Stjepan Radić iz Pridvorja. Klapa Figurin ujedno je bila idejni začetnik cijele proslave i odradila lavovski posao u organizaciji, na čemu im srdačno zahvaljujem. Sve u svemu, jedno vrlo ugodno druženje i izuzetno sam zahvalan što sam mogao prisustvovati kao Dubrovčanin i kao netko tko ima dužnost i zadovoljstvo pobrinuti se da Udruga nastavi okupljati sve gospođe, sinjorine i gospare.
Koliko dubrovačkih studenata se okuplja u klubu obično?
Broj varira od događaja do događaja. Uprava Udruge ima 10 članova, pa se na događajima uglavnom nađe 6 do 7 članova uprave, ovisno o obavezama. Pub kvizovi privlače oko 12 ekipa u prosjeku, što znači da u Klubu bude oko 60 ljudi. Na druženjima uz učenje ta brojka bude manja, okupi nas se od 10 do 15. Trudimo se da što više brucoša, ali i studenata viših godina sazna za događaje koje organiziramo, jer imam osjećaj da velik broj dubrovačkih studenata ne zna za nas.
A dubrovački studenti pripremaju i adventski program
Advent je uvijek posebno lijep u Klubu, osjeti se neki šušur i toplina. Planiramo adventska druženja u Klubu subotom ujutro uz kavu i prikle. Održat će se i tradicionalni božićni koncert klapa. Planiramo zajednički povratak u Grad, tzv. Božić s Božom. U novoj kalendarskoj godini nastavljamo s kvizovima i Kenovama, a početkom drugog semestra poradit ćemo na povratku Lige Dubrovčana, malonogometnog turnira koji je Udruga prije održavala s velikim uspjehom. U planu su nam i šahovski turniri i turniri u treseti, a obzirom koliko je gaming popularan među mladima danas, razmišljamo i o nekim esports turnirima. Zato pozivam sve dubrovačke studente, ali i sve ostale, da nas posjete u Gundulićevoj 55 i pridruže se svemu što radimo.
Ove godine ste u ljetnom razdoblju organizirali PUB kvizove u Studentskom centru. Kako ste se počeli baviti kvizovima?
-Kvizovi su me oduvijek zanimali, koncept testiranja znanja uvijek me intrigirao. Odrastao sam uz Kariku, 1 protiv 100 i Milijunaša, iako sam tada bio premali da bi te kvizove sto posto ozbiljno pratio. Potjeru sam ozbiljno pratio od samog početka, te vjerujem da sam tu pokupio dosta tipičnog kvizaškog znanja koje ja volim nazivati „kvizaškim klasicima“ – činjenice koje se u nekom obliku provlače kroz više-manje sve kvizove.
Prvi kviz koji sam igrao bio je u Gradu, u Lazaretima. Nas petorica iz razreda, bili smo tada treći srednje, došli smo tamo s vrlo ambicioznim ciljem – ne ostati posljednji. U tome smo uspjeli, bili smo predzadnji i bili smo presretni. To je ujedno bio i posljednji kviz koji se održao u Lazaretima, pa smo se često znali šaliti da ga više nije bilo da mi ne bismo pobijedili.
Nakon toga kvizovima se neko vrijeme nisam bavio jer u Gradu nije bilo baš puno ponude, tako da sam se ozbiljno počeo baviti tek kada sam krenuo na studij. Prvi kviz u Zagrebu odigrao sam baš u Klubu Dubrovčana. Uletio sam kao zamjena i džoker za domaću glazbu. Otad kvizove igram gotovo konstantno. Nakon nekog vremena jednostavno se razvila želja da se nađem s druge strane cijele priče, a organizacija kvizova savršeno kombinira moju ljubav prema kvizovima i moju scensko-govorničku aspiraciju. U suradnji s kolegom iz Kluba osmislio sam koncept svojih kvizova, a posebno sam ponosan na svoju autorsku kategoriju, Vrtuljak.
Jedno je igrati PUB kviz s ekipom u opuštenoj atmosferi, a nešto potpuno drugo igrati s nepoznatim ljudima ispred televizijskih kamera. Opišite nam malo kako je to izgledalo na Potjeri.
-Dok sam pratio Potjeru s kauča često su mi govorili da ću vrlo vjerojatno i ja biti tamo i ostvariti dobar rezultat. Nisam to shvaćao pretjerano ozbiljno i smijao sam se tome sve dok se nije dogodilo. Na Potjeru sam se prijavio iz znatiželje, a djelomično je to bila i zafrkancija. Već spomenuti kvizaški partner Lujo i ja bili smo cimeri na prvoj godini faksa. Jedne večeri, oko 1 ujutro, bilo nam je dosadno i još nam se nije spavalo. U polušali sam rekao „Idemo se prijaviti na Potjeru.“ Lujo me nije shvatio ozbiljno dok nisam otvorio HRT-ovu web stranicu. Tri mjeseca kasnije stigli su nam pozivi na snimanje, a osam mjeseci kasnije nas dvojica zajedno smo na Prisavlju 3 osvojili 100 000kn.
Treme nije bilo, iskusan sam pred kamerama, no uzbuđenja i napetosti je itekako bilo. Nisam išao s velikim očekivanjima, osobni cilj mi je bio odgovoriti na šest pitanja u početnoj minuti, što sam i uspio. Međutim, sreća je odlučila staviti me u nevjerojatnu ekipu, među iskusne kvizaše, ali još bitnije – prave timske igrače. Još se povremeno čujemo i stvarno sam presretan što sam ih upoznao.
Odmah smo uvidjeli da smo jako dobra ekipa – u probnoj završnoj Potjeri imali smo 22 koraka prednosti. Naravno, na probi nema pritiska pa je lakše igrati, no rekli su nam da na probi još nisu vidjeli tako dobar rezultat. Na samom snimanju sve je eskaliralo jako brzo. U jednom trenutku igrao je Marko, a već u sljedećem bio je red na mene, ispred mene je statistički najjači lovac na svijetu, iza mene je već bankirano 204 000kn i tri izvrsna kvizaša. Odigrati ziheraški, uzeti srednju ponudu i olakšati sebi povratak ekipi ili riskirati sve to uzimanjem više ponude i ganjanjem rekorda? Za tako važnu odluku imao sam tek pola minute, a nisam bio svjestan da imamo šansu oboriti rekord dok mi to Lojpur nije spomenuo. Nakon Joškova komentara o rekordu prelomio sam i odlučio prihvatiti višu ponudu. Na ploči šok – pogrešno sam odgovorio na prvo pitanje. Vjerujem kako me većina tada otpisala jer je Krešo bio na korak od mene cijelo vrijeme. Srce mi je tuklo sto na sat, no potrudio sam se smiriti i koncentrirano odgovarati. Uspio sam – uhvatio sam niz od šest točnih odgovora i bankirao rekordan iznos. Sada ga je još samo trebalo osvojiti. U završnoj smo Potjeri imali 16 koraka prednosti pred lovcem, no mi smo bili pomalo utučeni. Mislili smo da to nije dovoljno da bi pobijedili Kreša. Međutim, pokazalo se da je 16 bilo točno dovoljno, jer je Krešo stao na 13, a vraćali smo ga triput. U studiju se slavilo, slavilo se i van studija, a najteži je dio bio šutjeti tri mjeseca budući da se emisija snimala u lipnju, a emitirala u rujnu 2020. Sve u svemu, bilo je to jedno nezaboravno iskustvo.
Vraćaju li se dubrovački studenti doma ili ostaju radije u Zagrebu?
-Vjerujem da to ovisi većinski o struci. Činjenica je da je Dubrovnik grad izuzetno fokusiran na turizam i za neke struke u Gradu jednostavno nema posla, pa primjerice mislim da će se jedan FER-ovac puno lakše zaposliti u Zagrebu nego u Gradu te je samim time vjerojatnije da se neće vratiti doma. Još jedna prednost Zagreba su mogućnosti koje imate i količina sadržaja. Sve vam je na dohvat ruke, sve možete kupiti i sve možete naći. Sve to olakšava život studentima koji ostanu u Zagrebu. Ipak, vjerujem da će se velika većina studenata koji se mogu jednostavno zaposliti u Gradu rado vratiti doma. Mislim da govorim u svačije ime kada kažem da vi možete otići iz Grada, ali Grad nikad ne otiđe iz vas.
Planirate li se Vi nakon završenog fakulteta vratiti doma?
-Prilično sam siguran da ću se vratiti doma. Izuzetno sam vezan za Grad i tu se jednostavno osjećam najugodnije. Posao ću pokušati potražiti u struci, no nikako ne isključujem mogućnost da postanem nastavnik. Dosta sam puta prijateljima i susjedima držao lekcije i dobio sam samo pozitivne povratne informacije. Položio sam tečaj za turističkog vodiča te je i to definitivno jedna od opcija te posao koji bih rado radio. No, ako me život nešto naučio dosad, to je činjenica da stvarno nemam pojma što je sutra pripremio za mene i da mogu očekivati baš sve. Neke od najboljih stvari koje su mi se dogodile u životu proizašle su iz zafrkancije.
Gdje se vidite u budućnosti?
-Tko zna? Općenito živim dan za danom i nisam pobornik nekih većih i dugoročnih planova jer je nemoguće predvidjeti ono što će se u međuvremenu dogoditi. No, vjerujem da ću se vratiti u Grad, nastaviti baviti kvizovima i zaposliti negdje gdje mogu poboljšati stvari za svakoga oko sebe. Podijelit ću s Vama i svojevrstan san: volio bih se okušati kao televizijski voditelj. Vjerujem da bi mi to dobro ležalo. No to je nešto za što se treba pružiti prava prilika, i ako se pruži, zgrabit ću je. A ako ne, vjerujem da ću se dobro snaći – mislim da sam kao vodič, kemičar ili nastavnik dobro pokriven.
Što vidite kao najveće probleme mladih u Dubrovniku?
-Nedostatak sadržaja i mogućnosti, vrlo jednostavno. Prošle sam se zime, dok smo bili na božićnim praznicima, s prijateljima dogovorio za izlazak. Razmišljali smo što bi mogli raditi dok nismo došli do zaključka da nemamo nekih mogućnosti, osim da pođemo na piće u kafić, i to u odnosu na Zagreb po vrlo paprenoj cijeni.
Što se tiče mladih koji su završili fakultet, jako je teško započeti samostalan život. Ako niste već u posjedu neke nekretnine, jako je teško doći do nje i osnovati obitelj. Mislim da je to općenit problem mladih, a u Gradu je naglašen zbog vrtoglavih cijena nekretnina. Život je postao jako skup.
Što vam od Grada u Zagrebu najviše fali?
Sunca… U Zagrebu je jako često oblačno i tmurno, fali mi lijepo vrijeme. Također, u Gradu je sve blizu, do svake točke možete doći u pola sata. U Zagrebu je pola sata minimum, a nekad treba krenuti i sat i pol ranije. Fali i more, naravno, a đir po Stradunu nezamjenjiva je stvar. U Gradu uvijek imam osjećaj kao da svakoga znam, pa se osjećam kao da tu pripadam, što u Zagrebu nije slučaj obzirom na ogroman broj ljudi u odnosu na Dubrovnik.
