Da se razumijemo, nikad nije bilo drugačije. Gdje god zagrebete štiva o dubrovačkoj prošlosti naiđete na kroničare koji ga opisuju kao grad koji gubi sjaj, preuzima neke hude običaje, vitopiri dušu nekad tako kreposnu, odlazi… S njime i njegovi gospari. Othodu… Nema više klobuka koji se odiže od glave, a tako ni pozdrava slugavamse, prilagođenoga izraza pretkovoga sluga vam sam. Pa ipak, eto nas sto godina poslije, na pogrebu se šuška da je pokojnik bio među zadnjim gosparima dubrovačkim. Nemoguće, to je već zaključeno u vrijeme iz kojega teško da znamo imena svojih predaka.
Napisala: Ivana Lovrić Jović
Dubrovniku je društvena dekadencija, ima bit, imanentna, pa smo je, naučeni na lijepo i stilom dojeni, prigrlili s pozitivnim predznakom – duboke profinjenosti, dramatične proživljenosti, starinske dopadljivosti – baš nam je très chic. Umjereniji sanjari vide i ružniju njezinu stranu – urušavanje, betonizaciju, građevinsku i duhovnu, odsutnost poslovične skladnosti u ponašanju i promišljanju, ali i u govoru.
U jeziku je sadržan identitet naroda, tako i u govoru identitet mjesta. Dubrovački, onaj pravi, dakle uvijek pomalo bivši, u fonetici i intonaciji ima sporost kao rezultat promišljenosti, ima zatvorene vokale kao odraz konzervativnosti (konceptualno uvjetovane, valjda, opjevanim zidinama), ima umjerenost u glasnoći i niske glasovne lage kao potvrdu izostanka histeričnosti – one kakvu Dubrovčani primjećuju u srednjedalmatinskim govorima. Ima uzoritost firentinskoga, ima svoga Dantea, nije poznat u cijelome svijetu, ali podanicima grada podno Srđa, Dubrovnik je cijeli svijet pa dođemo na isto.
Stranci su ga obožavali. Appendinijevo poimanje rasprostranjenosti slavenskih jezika dubrovački je uzdiglo do nebesa. U učenim su se čakulama često hvatali te teme, a domoljubnost se brusila kroz osjećaj slavenstva i argumentaciju oko jezičnoga podrijetla gdje se zaključivalo kako su Grci i Rimljani podrijetlom Iliri, jednako kao što iz slavenskoga jezika, kojega je dubrovačka grana hrvatskoga govora najplemenitiji predstavnik, potječu svi europski jezici. Dvadeset i dva desetljeća poslije, Dubrovčani u svome govoru ustraju upravo na stranome elementu osjećajući ga kao svoju specifičnu razliku prema nesvojemu.
Govor mu je nježan. Taj Francesco – poslije Frano, nikad Česko – kaže da se zato u tom gradu ne izgovara jedanaest nego jedanes. Jer da je nepce u govornika delikatno. Dubrovački govor kroz usnu šupljinu klizi kao delikatesa. Misle njegovi današnjici da utjecajem drugih govora, tvrdih kao kamen ili barem kao prepečenac, beškot elem, on gubi delikatesnost i postaje zalogaj iz prijeke gladi, halapljiv, guloz, zaboravljen čim se djene u jednjak. Vjerojatno imaju pravo. Ali, istu je neurozu imao i Pero Budmani kad je snervan zapisao kako ima tako nesmotrenih govornika koji govore uje i mijeko umjesto ulje i mlijeko. To u 19. stoljeću. Danas je uje i mijeko legitimacija za naški, kako dubrovački zovu njegovi govornici, premda na isti način svi govornici svih govora zovu te svoje mjesne idiome ili nacionalne jezike iz materina skuta. Uje i mijeko, a kad oni ponestanu, tu su i kjuči, danas logično čine razliku od standardnih oblika. Osim što – s punim legitimitetom – Dubrovčani kvandikvando deklariraju kako je upravo iz njihova govora poniknuo standardni hrvatski jezik, u drugim se prilikama rado od njega sklanjaju. To je prirodna potreba promotrena naširoko sociolingvistikom, ali važi najprije za obične govore, a dubrovački to nije i odvazda ne želi biti, jer ne mora biti. Žarko Muljačić hipotetski konstatira da je dubrovački idiom, da se Kašićev model ostvario, mogao doživjeti svojevrsnu transfunkcionalizaciju – od tzv. srednjeg jezika pod krovom dvaju viših jezika, latinskoga i talijanskoga, do ranga geovarijante afirmiranoga općehrvatskog književnog jezika koja bi, da je Republika i dalje djelovala kao jedina međunarodno priznata hrvatska država, imala pravo na naziv statolekt. Deboto je mogao biti jezik.
Stvari su se odvile diversamente pa je ostao govor, no poseban sasvim pa uzet za temelj standardizacije općega nacionalnog jezika. Zato se on danas ne mora per forza razlikovati od standarda, koji ionako bješe od njega. Držić i Gundulić govorili su nedjelja i vidjeti i gdje, i baš zato poslužili kao uzor. Njihovi potomci idu viđet Dunda u neđeju, primaju plaću, a gdjekad tako izgovore i riječ između ne mogu bit i tvôj čistoj ljepoti. Odlučili su da je oblik plata nevaljao jer ne pripada standardnomu jeziku. Čekaj, kad je to važno, a kad nije? Standardu su skloni i kad prohibiraju dubrovački oblik sumlja u korist općega sumnja. No, dobro je biti svjestan izgovorenoga, još više ispisanoga.
Jezik je dom misli, što je ljepši, to su nam i misli takvije. Lijepe misli drže podalje glavobolju. Lijepe misli preteče su lijepih dijela.
Usput budi rečeno, Pero Budmani dao je ime lijepoj ulici u kojoj žive pravi građani u pravim đardinima. Baš zato što se nalazi izvan stare gradske jezgre, nedajbože, staroga grada, u kojemu, navodno, kolaju ljudi bez duše, a to znači i bez jezika. Vol dir da ne điravaju nego preše za sljedećim zadatkom.Ime se ulice te nedavno moralo mijenjati. Naime, u dubrovačkome se govoru talijanska prezimena toga tipa ne sklanjaju pa je tokalo mijenjati oblik imena ulice. Sad se ona zove Ulicom Pera Budmani pa je puk arajdan. Problem je što će se dogovarati podno te ulice u pet popodne i pritom reći: “Dođem pod ulicu u pet!” Moje će uho propatiti puno više nego da čujem oblik Budmanija, kad čujem svršeni prezent dođem, uvezen iz Zagreba, umjesto običnoga futura koji se u Gradu na tome mjestu prije uvijek čuo: Doć ću u pet.
Kad kažem da mu je dekadencija utkana, podrazumijevam povijesna razdoblja i istinu stiliziranu u umjetnostima, jer o čovjeku, njegovoj krvi i njegovu mesu, samo ondje doznajemo na način kojim ih pamtimo. O psihama drevnih ljudi iz kronika i iz znanosti ne znamo mnogo. Dubrovnik je imao zlatna vremena, imao je vremena kad je to zlato crnjelo, imao je urone i izrone, ali uvijek je, ima bit, kroz te staze imao stalne crte lica i naličja. Lice lijepo, mirno, vlasteosko, naličje izborano, sumnjičavo i jalno. Na koga jalno? Na obraze čija su lica i naličja srodnija. Na lica bez obrazina.
To kao da mu je najstabilnija crta identiteta. Poznavajući nešto malo Dubrovčana od krvi i mesa kroz arhivske spise iz razdoblja Republike rijetko bi tko poželio pripasti povlaštenoj društvenoj klasi, ima li imalo povišenu svijest. Dobro, to je stari svijet, nemojmo mu suditi ovako moderni, osviješteni i kritični. Nemojmo mu zamjeriti ni ženomrzje, ni izbjegavanje spominjanja bića nastala od Adamova rebra u povijesnim knjigama i drugim izvorima, ipak je ta časna mržnja jenjavala od osamnaestoga stoljeća da bi se danas preobličila u deklarativno uvažavanje i stvarni žal za starim običajem, najčešće u sklopu mantre nekad je bilo bolje. Nije to potpuna laž, nekima je nekad bilo bolje. Isključivo na teret drugih, štoviše, drugotnih.
Uostalom, nismo po tome baš bili jedinstveni i nije to važan činitelj našega identiteta. O njemu, identitetu, nećemo ovdje alla larga. Tek jedno pitanje pod kojim se nižu druga. Koga danas ubrajamo u Dubrovčane? One koji provode većinu godine u njemu? Onih jedanaest mjeseci koji ne ulaze u g. o. To bi značilo one koji imaju osobnu kartu izdanu u Gradu. U današnje vrijeme stalnu adresu u Gradu imaju i Zagrepčani, Osiječani, stranci bliži i stranci dalji. To bi bili, naturalo, i mještani okolnih područja, često su to odseljeni Dubrovčani per eccellenza, sa Svete Marije, iz Karmena, s Pelina, iz Pila. Pripadaju li skupini Dubrovčana oni premnogi koji su iz njega iselili ali desetljećima provode g. o. u Gradu? Inozemni odseljenici dubrovački govor čuvaju najprirodnije, to znači i najbolje, ali neće načelo pripadnosti, caspita, biti kako tko govori. Jer onda otpadaju mnogi s osobnom iskaznicom. Je li važno tko mu pripada kad govorimo o njegovu identitetu? Koju ćemo skupinu analizirati u tim istraživanjima? Koliko je identiteta taj grad kroz povijest odjenuo?
Bilo bi logično da ih je više. To bi se reklo prema Mariju Kopiću koji je ovdje prije nekoliko godina zapisao kako “za identitet nipošto nije dostatno naslanjanje na tradiciju, prepoznavanje u baštini, raspoznavanje zaštitnih znamenja, komentiranje, obilježavanje, citiranje, slavljenje domaćeg i autentičnog. Za svaki identitet, vrijedan tog imena, potreban je određen čin, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini, čin koji zahtijeva odmak od dotad znanog i našeg, kidanje niti koje nas vezuju za korijene, unošenje stranog u dotad domaće. U psihoanalitičkom rječniku, svaki identitet je identifikacija, odnosno riskantan proces, a ne stanje. Sigurna zavjetrina domaćeg i tradicije pouzdano vodi u iznevjereni identitet, dočim ga na životu održava samo odvažnost da s njim prekinemo. Zaoštrenije rečeno, vjerni identitetu možemo ostati samo tako da ga u određenom smislu izdamo. Vjerni identitetu možemo ostati samo tako da učinimo nešto posvema drugo”.
Treba paziti kome se te misli nude. Da se ne zloupotrijebe, da ne daju vjetar u leđa onima što umiju samo s brojevima, ciframa, što najčešće množe sa sedam i po, a uskoro više neće. Da ne bi, hudi oni, te riječi uzeli kao krilaticu na kojoj će uzletjeti u neviđene visine ne znajući da su nikad dublje. Nasreću, takvima ovo štivo nikad neće doći na zaslon mobitela. Ti su uređaji smart, dobro identificiraju korisnike i nude im ono baš što im treba. Kulturu samo zabavnu. Ako baš takva mora i može biti.
Dunkve, kultura. Vazda i svugdje, privlačna i podrazumljiva vrijednost. Ako ništa, za turističke svrhe. Za te je svrhe mali diskomod kad je zaštićena, ali zakoni su da se krše pa opet dobro. Skršimo! S krša smo… No, podsjetimo, kulturi je obrazovanje podumjenta. U Dubrovniku je taj temelj udaren još sredinom petnaestoga stoljeća osnivanjem humanističke škole. Odmah su zaposlili jednoga Filipa, ne preko veze, nego s pomoću velike plaće kojom su ga namamili da iz Venecije dođe u Grad. Seljaci su njegovo ime izgovarali Bilip i Pilip, a Appendinijevo Vrano. Onda je taj De Diversis zapisao za buduće naraštaje da su Dubrovčani organizirali i poduku za malu djecu, a sjetili su se i potreba za znanjem odraslih ljudi. A Frano je, trideset i pet desetljeća poslije, rekao kako u Dubrovniku svi građani čitaju pa i mornari.
Tempi passati, što sad… Ne gledajmo u skućeni retrovizor nego kroz prostrani vjetrobran. Velike ribe nama su problem, a ne možemo ni tvrditi da današnji ribari ne čitaju. Velike ribe što na večerunima daju maknuti draču s velike oborite ribe. Velikih riba pun je ovaj infinity bazen.
Ostaje nada da će riba ribi odgristi rep.
Tekst je objavljen u 13. broju časopisa “Literat” Društva dubrovačkih pisaca
