Art radionica Lazareti poziva vas u subotu, 12. studenog u 18 sati na otvorenje samostalne izložbe Mjerica svih stvari Ivane Filip, kao dio otvorenja u 18:30 bit će izveden “spoken-word” performans autorice i glazbenika Dalibora Zovka „Life is Ca’ah“.
Izložba će biti postavljena u Galeriji Otok do 23. studenog, a može se pogledati radnim danima (pon-pet) od 11-18 h.
Mačke i ARL se vole
Mačke i Art radionica Lazareti se vole. I javno i tajno.
Baš kao što se Žitnjak i mačke vole. I tajno i javno.
Već sam prije čula za Katinu macu Mici koja živi na Žitnjaku, a čitajući tekst Bojana Krištofića povodom izložbe Ivane Filip u Atelijerima Žitnjak postala sam sigurna da maca Mici dovodi svoje mačju ekipu u pohode Žitnjakom i da se noću dok svi spavaju mačke bave umjetnošću. To mi se svidjelo.
U našoj Galeriji i oko nje mačke žive i rade odavno. ARL je njihova, a one naše, baš kao što je Mici Katina i Kata Micina. Međutim šefica je samo jedna, naša Milica. Ta je glavna, prva plane i naljuti se čim joj nešto nije po volji. Onda vas opali šapom, digne rep, protestno se okrene i ode. Ali je i jedina koja je ostala „čuvati kuću“ dok je trajala obnova Lazareta i ARL privremeno živjela nekoliko stotina metara dalje, također u Lazaretima. Došla bi k nama samo kad je to bila krajnja potreba (snijeg, led…) inače je nadgledala gradilište.
Milica je s nama već deset godina. Možda i više. Prošli smo s njome bune i bunice. Puno smo se puta ljutili na nju. Pogotovo zbog jedne čiope. Tu su još veliki Marko, Rođo (Markov rođak po boji), Krmi (najstarija i najmudrija), navrati i Suzi (koja se odselila na bogataški dio plaže Banje). Markova sestra Lujka dolazi samo kad nema Milice, a osim kod nas boravi u obližnjim restoranima. Svi oni redovno idu na ribanje na stijene ispod Lazareta – Komardu s ribarima. Ponosno paradiraju s ribom u ustima kroz dvorište. Nedavno nam je nestala Sovči – Mala Sova. Ona je bila najmanja, najmirnija i po najvećoj je vrućini spavala u vunenoj fotelji. Prije nje su otišli Vuko, Clooney, Tina Turner Stara, Kike, Debela, Mama, Babi, Boško, Carinik, Seve. Ne tim redom. Mnoge smo i sretno udomili. Eta i ja znamo nabrojati sve mačke i sve njihove rodbinske i druge odnose unazad deset godina. Ne sjećam se više koja se prva pojavila, niti koja se prva uselila u u Galeriju. Neke nikad nismo pripitomili. Za nekima smo suze ronile danima, a neke smo pustile samo s tjeskobom rastanka. Kike je na svakoj predstavi bila u prvom redu, Sovči je uvijek izlazila na scenu i posebno cijenila književne razgovore, Milici je najvažnije da su vrata otvorena i da može šmugnuti na šufit, Marko posebno cijeni skupu opremu, Vuko je bio na svakom kvizu i svakom partiju. Taj se svega naslušao. Kad je bio mali prošao je kroz neku vatru, našle smo ga sa sve četiri šape opečene i liječile ga mjesecima dok nije prohodao. Nestao je jednom na tri mjeseca, a našli smo ga 20 km dalje u Cavtatu. Kad je ostario sličio je na Charlesa Bronsona i bio je udomljen i sretan.
Htjela bih znati što one misle o našem stalnom premještanju stvari, postavljanju stalno novih predmeta u taj njihov (i naš) dom, što misle o svim tim radovima, predmetima, pokretima, stvarima, slikama, zvukovima, pomicanjima, ljudima…
Kao i za ove na Žitnjaku, savim sam da organiziraju svoje koncerte, izložbe, rasprave, razgovore, radionice. Kao što sam sigurna i da je ovo prva izložba u Galeriji Otok baš za njih.
(Srdjana Cvijetić)
Iz teksta Bojana Krištofića povodom izložbe “Mjesrica svih stvari” Ivane Filip u Atelijerima Žitnjak:
(:::) Takve mi se maštarije vrzmaju glavom dok promatram sadržaj izložbe ‘Mjerica svih stvari’ multimedijske autorice Ivane Filip, čiji se značajni, dapače presudni dio tiče međusobnih odnosa ljudi i drugih živih bića, u ovom slučaju ponajprije životinja, čije carstvo u prikazanim radovima i njezinim umjetničkim akcijama predstavljaju prvenstveno mačke, kao domaće životinje koje s ljudima grade veze već milenijima, te zauzimaju istaknuto mjesto u različitim kulturama i duhovnim koncepcijama. Na tom tragu, može se reći da recentni radovi Ivane Filip, bilo da se radi o procesualnim umjetničkim istraživanjima; crtežima, fotografijama ili fotokolažima, skulpturama-instalacijama ili performansima, na podjednako simboličnoj i sasvim materijalnoj razini djelatnog uspostavljanja osobne komunikacije, streme postupnom obnavljanju odnosa između ljudi i životinja (primjerice: mačaka) na ravnopravnoj razini obostrane zainteresiranosti i de facto izbjegavanja postojanja samo jednog, tj. ljudskog očišta.
Ivana Filip teži svojevrsnoj suptilnoj radikalizaciji takve perspektive; kao prvo, svjesnim pokušajima umnažanja očišta, gdje mačji vidokrug, ili pak mačji identiteti, postaju čak i naglašeniji od čovječjih, te s druge strane još smjernijim, još dugotrajnijim promatranjem njihovih potreba i navika, kada rad postaje platforma za mapiranje stvarnosti suštinski drugačije od ljudske, no doista, ništa manje realne. Pitanje žele li mačke, a posljedično i sve životinje, uopće u tome sudjelovati, opetovano se postavlja, dok skice mogućih odgovora, u zaista raznovrsnim medijima, svjedoče o polivalentnosti mogućih akcija i reakcija, odnosno emotivnih veza i jezika komuniciranja koji baš zato što nisu ljudski nose u sebi čitav niz novih, na širokoj razini zapravo tek zagrebanih značenja. Manifestno postavljene, one jesu didaktičke u smislu jasnog iskazivanja potrebe za odgovornošću u takvim i drugim odnosima, ali su suprotno specizmu kao netrpeljivosti na osnovi biološke vrste, također, isto bi se moglo reći: radosno transgresivne, jer prije svega pozivaju na oslobađanje od robovanja tek jednoj, ljudskoj mjeri svih stvari, i predlažu da s veseljem počnemo promatrati svijet i manjom, no ne manje vrijednom, mjericom svih stvari.
Mrnjau, mijau, frrr!
