U prostorima udruge DEŠA u Lazaretima održano je danas niz predavanja pod nazivom „Zaštita žrtava i svjedoka kaznenih djela i prekršaja u obitelji“, namijenjenih stručnjacima i stručnjakinjama iz različitih institucija i organizacija civilnog društva s područja Dubrovačko-neretvanske županije koji u svom radu pružaju usluge žrtvama svih kaznenih djela kao i žrtvama obiteljskog nasilja.
Anđela Buntić iz Udruge DEŠA istaknula je da je fokus današnjeg događaja stavljen na nasilje u obitelji, a kako im je cilj bio dodatno povezati dionike koji se bave pružanjem socijalnih usluga žrtvama nasilja i koji donose odluke koje su bitne za ovu skupinu.
„Cilj nam je također bio progovoriti o potrebama žrtava nasilja i raspraviti o problematici u obitelji”, istaknula je Buntić.
Tamara Čatlak Cindro sa Županijskog suda u Splitu pojasnila je ulogu Odjela za podršku žrtvama i svjedocima pri županijskom suda te iznijela primjere iz prakse. Pojasnila je kako Odjeli za podršku žrtvama i svjedocima zasad postoje na sedam županijskih sudova u Hrvatskoj.
„Mi smo spona između osobe koja dođe svjedočiti i hladnog pravosudnog sistema. Približimo cijeli postupak i sva zbivanja osobi. Ne pružamo pravne savjete, međutim vrlo često se dogodi da ljudi smatraju da pitaju pravni savjet, a u stvari ih interesira što se s predmetom događa, odnos je li podignut optužnica, je li odbačena prijava i slično. Također, pružamo emocionalnu podršku“, naglasila je.
„Ne upuštamo se i nismo kvalificirani za psihoterapiju, ali pružamo emocionalnu podršku, odnosno komuniciramo na način koji ublažavaju reakcije ljudi koji nam dolaze. Ne radimo samo za županijski sud, radimo i za općinski sud, po potrebi prekršajni sud te županijsko odvjetništvo u raznim predmetima, uglavnom se radi o silovanjima, razbojstvima, ratnim zločinima. Policija prilikom prijave daje obavijest o pravima žrtve gdje stoji i naš broj i oni nas zovu. Osnovno je da ljudi žele da ih netko čuje“, poručila je.
Kako jedan od primjer njihovog djelovanja Čatlak Cindro navele je slučaj žrtve silovanja koja je imala problem s naplatom alimentacije.
„U tom slučaju smo razgovarali čak s predstavnicima banke. Imamo svakakve situacije, no najbitnije je da nekome pomognemo“, zaključila je.
Tijekom svog izlaganja Miren Špek iz vukovarske Udruge za podršku žrtvama i svjedocima, osvrnuo se na praktične primjere rada sa žrtvama kaznenih djela i suradnju s relevantnim dionicima. Istaknuo je da su prava žrtava kaznenih djela lijepo ispisana, no da se često događa da žrtvama neko od tih prava bude odbijeno i da to onda dovodi do poteškoća.
„Mi bi htjeli da ako već ne možemo uvesti žalbeni proces za žrtvu, da se barem uvede proces obrazlaganja. Recimo kad sudac kaže da osoba od povjerenja ne može ući u sudnicu da se to onda i obrazloži. Sličan je slučaj i kad sudac kaže žrtvi da ne može iskazivati putem audio-vizualnog uređaja, a razlog je recimo da ga sud nema. To bi trebalo i obrazložiti jer se u suprotnom žrtva pita zašto sustav tako prema njoj reagira“, istaknuo je Špek, a potom istaknuo da u sustavu podrške u Hrvatskoj djeluju i nevladine organizacije i država.
„Rad sa žrtvama i svjedocima je postao kroz vrijeme puno kompleksniji, sad imamo pravno i psihološko savjetovanje. U većini županija omogućuje se neki besplatni oblik pravne pomoći i besplatne psihološke pomoći“, kazao je Špek te se osvrnuo na bitnu novinu – pojedinačnu procjenu.
„U posljednje vrijeme se priča o rizicima koji se nalaze na strani žrtve i na strani počinitelja. Koliko sam shvatio i policija radi na pojedinačnoj procjeni rizika, mislim da je to jako važno. U radu sa žrtvom putem iskrene informacije stvaramo povjerenje. Bilo bi najbolje da sa žrtvom budemo od samog početka postupka, znači od prijave, te nakon okončanja postupka. Tad nastaje veliki problem, tad počinitelja izlazi sa slobode i vraća se u zajednicu“, kazao je Špek te istaknuo da udruge koje se bave zaštitom žrtava pružaju informacije, praktične informacije, kao i pravno savjetovanje.
„Kad sa žrtvom ili korisnikom radite duže vrijeme, često se javlja problem pravnog zastupanja te osobe na sudu. Mi smo shvatili da nam negdje ili zakon to onemogućuje ili nam financijska sredstava onemogućuju da angažiramo opunomoćenika, odnosno pravnog zastupnika. Upravo tu naš posao staje, a korisnika upućujemo tijelu državne uprave koje odobrava besplatnu pravu pomoć i nadamo se da će tamo žrtva dobiti pomoć. Ono što je problem u nekim našim istočnim županijama je da će u tim tijelima dobiti popis odvjetnika i onda ih one same moraju pronaći. To im malo zamjeramo jer nisu svi odvjetnici jako senzibilizirani za temu nasilja u obitelji, niti su svi dovoljno jaki na svakom pravnom području, a na listi su. Često puta se dogodi i da odbiju korisnike, ali onda imamo problem da osoba ide od ulice do ulice i traži si zastupnika. To je itekako komplicirano, tim više ako se radi o osobi s invaliditetom ili s nekim zdravstvenim poteškoćama“, kazao je Špek.
„Moramo paziti da žrtvama ne bi obećali nešto što nije dobro, samo da bi se u tom trenutku žrtva osjećala dobro. Moramo stalno nivelirati između onoga što je moguće i onoga što se zapravo može napraviti“, naglasio je te dodao kako je danas itekako kompleksno biti pravnim savjetnikom jer se često mora preskakati iz jedne u drugu grane prava zbog čitavog niza problema koji se u konkretnim slučajevima javljaju među kojima su pitanja vezana uz alimentaciju, suvlasništvo između bračnih drugova, pitanja vezana uz ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju.
„Kako bi se to mogli pravni zastupnici moraju ili imati velike kapacitete ili jako voljeti posao koji rade. No, tu mi onda komuniciramo s osobama od povjerenja, i na sudovima i s centrima za socijalnu skrb, gradovima i policijom, sa svima koji nešto znaju kako bi žrtvi mogli prenijeti jednostavnu i konkretnu informaciju“, naglasio je.
Špek je istaknuo važnost psihološkog savjetovanja i psihosocijalne podrške za koje njegova udruga ima potrebno ovlaštenje.
„Nama je bitno da korisnici imaju prostor za savjetovanje po svojoj mjeri, bilo da se radi o savjetovanju porukom, telefonom, uživo. Ono što vidimo kao poteškoću, a što smo u određenim slučajevima bili zatraženi od državnog odvjetništva ili suda je slanje izvještaja o ovom tretmanu. Mi u tom momentu pošaljemo šturo izvješće, ne iznosimo nikakve detalje, jer nam žrtva nije ni dala tu mogućnost da takve detalje iznosimo. Bitno je da se emocije žrtve prorade kako bi ona bila što stabilnija pri davanju iskaza bilo DORH-u bilo na sudu. Ima sudaca i sutkinja koji traže emociju kojom bi se opravdao neki čin, njih ne bi ni komentirao, no čini mi se da imamo sve više kvalitetnih sudaca koji žele smirenu situaciju u sudnici. Većina njih iz spisa zna kako će se predmet dalje odvijati“, naglasio je Špek te kazao da se njima korisnici najčešće obraćaju nakon što su obrađeni od DORH-a.
„Zakon o kaznenom postupku je dopustio da nevladina organizacija u radu za žrtvom može izdati dokument koji se naziva preporuka, poslati ga DORH-u ili policiji. Mi u tom dokumentu navodi da smo putem rada sa žrtvom spoznali traumu i zbog te traume smo shvatili da će taj iskaz biti nekvalitetan, pa mi onda savjetujemo da ta osoba bude ispitana putem audio-vizualnog uređaja ili na senzibilizirani način“, kazao je Špek te dodao da se često susreću s problemom otkrivanja osobnih podataka žrtve tijekom postupka, iako su izdali preporuka da oni ostaju tajni.
„Danas se događa da podaci recimo o adresi skloništa u kojem boravi žrtva, budu uneseni u zapisnik i onda branitelj zna adresu skloništa. U konkretnoj situaciji, a koja se i dogodila, žrtva je bila pet minuta od toga da izleti iz skloništa jer je sa skloništem potpisala da neće otkrivati adresu. Moramo raditi na sustavu osobnih podataka“, poručio je.
Špek je tijekom svog izlaganja istaknuo kako se u jednom trenutku u društvu počela obezvrjeđivati uloga volontera.
„To može biti i bivši sudac, koji je u nekom trenutku odlučio da će biti volonter. Mi ne može volontere smatrati osobama s ulice koji su neškolovani i needucirani. Volonteri moraju biti i pravno i psihološki educirani kako bi pružali potporu žrtvama. Emocionalna podrška nije samo lijepa riječ, imamo tu i aktivno slušanje, parafraziranje, ventiliranje, to su kompleksne stvari“, naglasio je te dodao da u svom radu komuniciraju s brojnim institucijama od zapisničara, općine, centara za socijalnu skrb, opunomoćenicima, a sve kako bi mogli adekvatno pomoći korisnicima.
Špek je dodao kako se emocionalna podrška često zanemaruje, no da se zapravo radi o najkorisnijoj usluzi.
„Komunikacija rješava hitne i stresne situacije. Često nemamo sredstva da žrtvama pružamo dugotrajnu psihološku pomoć. Ministarstvo nam onda kaže da je upitamo na psihijatriju. Sad moramo naučiti raditi trijažu između emocionalne i psihološke pomoći i naučiti da ne glumimo nešto što nismo. Imamo prevlast pravnog nad psihološkim savjetovanje, još uvijek postoji stigma kod primanja psihološke pomoći, osim ako osoba nema interes da ima tu dokumentaciju za neke daljnje radnje“, naglasio je te dodao kako se emocionalna podrška često svede na ventiliranje protiv sustava.
„Mi to ne smijemo podržavati. Kod emocionalne podrške često se susrećemo s cijelim vrtlogom emocija kao i s emocionalnom nedoraslošću što jako često vidimo u obiteljima, a to se onda prenosi i na djecu“, poručio je.
Livija Plančić, predsjednica Udruge za pomoć žrtvama Bijeli krug iz Splita objasnila je ulogu organizacija civilnog društva u pružanju podrške žrtvama nasilja u obitelji. Istaknula je kako brojne razvijene europske zemlje grade svoje sustave podrške žrtvama putem organizacija civilnog društva, dok je Hrvatska među rijetkim državama koja svoj sustav gradi na institucionalnoj podršci koja pružaju vladine institucije i na uslugama koje pružaju nevladine organizacije. Kao jednu od prednosti civilnog društva Plančić je istaknula manjak birokratizacije i manju tromost.
„Udruge mogu zaista napraviti takvu atmosferu da se posvete korisnicima. To podrazumijeva i hitne intervencije i izlaske na teren“ kazala je istaknula problem pružanja pomoći izvan urbanih središta.
„Naša praksa pokazuje da većina naših korisnika je ili iz zaleđa Splita, otoka. Većina tih ljudi su ljudi treće životne dobi koji se susreću s nasiljem u obitelji, pogotovo kad su u pitanju ugovori o dosmrtnom uzdržavanju. Oni su sve više izloženi zanemarivanju i zlostavljanju. Mi kao društvo o tome ne vodimo dovoljno pažnje, ali opet to je izazov za nas kao dionike civilnog društva da stavimo što veći akcent i na te skupine“, kazala je te se naglasila važnost osnaživanja žrtve.
„Institucije mogu rijetko kad toliko vremena i ljudi posvetiti kako bi se žrtva osnažila. Nama se najveći broj ljudi javlja upravo u toj fazi kad se spremaju podnijeti prijavu i tad traže odgovore na brojna pitanja, od toga što će biti s djecom, sa skrbništvom, uzdržavanjem, sva ta pitanja se trebaju razriješiti i onda trebamo biti s njima kroz sve te faze. Svi znamo koliko traju recimo kazneni postupci“, naglasila je te se osvrnula na centralizaciju sustava podrške.
„Veliki gradovi poput Rijeke, Zagreba, Osijeka i Splita imaju jaku civilnu scenu. Svi se mi suočavamo s problemom financijske održivosti, mi ne ovisimo o državnom proračunu. Veliki dio naših napora odlazi na osiguranje financijske stabilnosti i osiguranju kvalitetnog kadra. Jako nam je važno da kvalitetni i motivirani ljudi, koji prepoznaju ciljanu skupinu, koji su dovoljno senzibilizirani za rad sa žrtvama da ih zadržimo u sustavu“, kazala je te dodala da još uvijek kad su pitanju organizacije civilnog društva postoji problem nedovoljno dobre suradnje s institucijama.
„Institucije još uvijek imaju predrasude prema nama i nema tog povjerenja koje bi trebalo postojati“, naglasila je te dodala kako udruga Bijeli krug pruža usluge žrtvama svih vrsta nasilja, bez obzira na dob i spol.
„Udruga među ostalim udrugama nudi i mogućnost zastupanja na sudu kroz angažiranje odvjetnika. Mi procijenimo situaciju i ako je netko u takvoj socijalnoj situaciji da si ne mogu priuštiti da ga zastupa odvjetnik mi platimo umjesto žrtve odvjetničke troškove. Kroz sve projekt i mogućnosti želimo stvoriti fond upravo za ovakav vid pomoći jer vidimo da je potreba velika“, naglasila je te dodala kako je pružanje psihološke pomoći svakodnevica u njihovoj udruzi.
Plančić je naglasila da njihova udruga pruža i psihosocijalni tretman počiniteljima nasilja u obitelji.
„Svi se pitaju zašto podržavamo i pružamo pomoć počinitelju nasilja? I s počiniteljem je potrebno raditi kako bi se promijenili obrasci njihovog ponašanja, kako po povratku kući ne bi ponovio nasilje. Prepoznali smo ovo kao jako dobar mehanizam suzbijanja, odnosno prevencije daljnjeg nasilja, što u konačnici ide u korist žrtvi. Od 2017. kroz ovaj tretman prošla su 274 korisnika, a uspješnost tretmana je 66 posto, na što smo jako ponosni. Tretman traje minimalno šest mjeseci, a provodi ga osoba licencirana za provođenja ovakvog tretmana, a educirali smo još dvije osobe. Potrebno je vrijeme kako bi se promijenili obrasci ponašanja i uvijek ćemo provoditi ovakve tretmane, ma koliko nas zbog toga kritizirali“, naglasila je, a potom se osvrnula na potrebu financijskog osnaživanja žrtava nasilja.
„Naime, žene koja nam se obrate mahom nisu financijski neovisne, neke nisu ni obrazovane. Kroz socijalno mentorstvo osiguravamo žrtvama lakši i lagodniji život. U našem društvu javlja se i problem socijalne isključenosti. Žena koja je istjerana, koja se nalazi na ulici, koja je eventualno bila u sigurnoj kući i traži podstanarski stan, a pri tome ima malu djecu jako joj je važno da u tom trenutku ima mogućnost kupiti osnovne životne potrepštine tipa pelene. Stoga osiguravamo i potrošačke bonove što se pokazalo dobro uslugom“, istaknula je te dodala je od 2013. od kad je s radom počelo savjetovalište pri Udruzi Bijeli krug kroz savjetovanje prošlo oko 3 tisuće korisnika.
„Povećava se trend osoba starije životne dobi i muškaraca koji traže naše usluge. Nisu samo žene žrtve obiteljskog nasilja. Ima osoba koja su žrtve drugih kaznenih djela poput nanošenja teških tjelesnih ozljeda, prevara“, kazala te predstavila primjer iz prakse.
Udruga je pomogla mladoj ženi, majci troje djece, koja je proživjela kako je Plančić kazala jedno od najbrutalnijih obiteljskih nasilja koje je u dosadašnjem radu vidjela.
„Obratila nam se prije podizanje prijave, pod utjecajem časne sestre kojoj se povjerila. Završila je u sigurnoj kući u Rijeci sa svojom djecom. Bilo je jasno da je doživjela veliku traumu te joj je osim psihosocijalnog tretmana bio potreba i psihijatrijski tretman. U 30 navrata je dolazila kod na savjetovanje, po pravni savjet. Bili smo svjesni da moramo s njom izdržati cijeli proces. Podignuta je kaznena prijava, no ona je odustala. Ostala je kaznena prijava za prijetnju i more prekršajnih prijava. Vidjelo se da ona iz djetinjstva vuče obrasce nasilnog ponašanje jer je i njena majka bila tijekom odrastanja prema njoj nasilna, a otac se držao sa strane. Iz toga razloga je ponašanje svog supruga smatrala normalnim. Plaćena joj je edukacija za asistenta u nastavi. Jedna od škola gdje je radila praktični dio nastave, zvala ju je jer se pokazala dobrom Uspjeli smo za nju osigurati par tisuća kuna pomoći, što nam je izuzetno drago. Žrtve nasilja često, nemaju obiteljsku podršku, zato one i odgađaju prijavu. Imali smo i osobu starije životne dobi, koje je tek kad je otišla u mirovinu podigla prijavu kako bi ostatak života mogla proživjeti u miru. Razvela se i svatko je krenulo svojim putem. Mi smo tu i za takve slučajeve“, poručila je Plančić.
Događaj je organizirano u sklopu projekata: „Bez obiteljskog nasilja 2“ (BON 2), financiran sredstvima Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike; i projekta: „Mreža OCD – ova: Suradnjom do kvalitete“, financiranog od strane Grada Dubrovnika.
U Dubrovniku se usluge podrške žrtvama i svjedocima pružaju u prostorijama udruge DEŠA putem telefona 020 311 625, maila zip@desa-dubrovnik.hr ili osobnim dolaskom u vremenu od ponedjeljak do petka od 08:00 do 16:00 h u prostorije DEŠE-Dubrovnik, Frana Supila 8.
