Danas obilježavamo blagdan Svih svetih, kada se slave svi sveti zajedno, a osobito oni koji se ne slave posebno u Rimokatoličkoj crkvi.
Blagdan Svi sveti utemeljen je u 7. stoljeću, ali u 8. stoljeću Katolička crkva prebacila je svetkovinu na prvi dan mjeseca studenog. Ova crkvena interpolacija nije bila slučajna jer se i u pretkršćanskim običajima na ovaj dan granica između živih i mrtvih gotovo brisala.
Kristijanizacijom ovog dana dotadašnja jaka poganska tradicija je suzbijena, ali štovanje mrtvih i dalje ostaje bitan civilizacijski čimbenik koji se utemeljenjem Svi svetih na 1. studenog još snažnije potvrđuje.
Etnolog Ivica Kipre, viši kustos u Etnografskom muzeju opisao je običaje našeg kraja koji se vežu uz ovaj blagdan, pa je zanimljivo pročitati što je od običaja ostalo trajno do današnjih dana, a što se promijenilo. Kipre piše:
Prvog i drugog studenog obilježavaju se dva važna kršćanska blagdana široko zastupljena u europskoj crkvi već u ranom srednjem vijeku. Prvi blagdan Svih svetih “Solemnitas Omnium Sanctorum” je spomendan na sve kanonizirane svece, kao i one koji još nisu kanonizirani, dok je Dušni ili Mrtvi dan kako se naziva u dubrovačkoj okolici, dan na koji se u molitvama i pri obilasku groblja sjećamo svih nama dragih pokojnika, kao i duša u “purgatoriju” ili čistilištu.
Blagdan Svih svetih spominje se već u 4. stoljeću, ali od 8. stoljeća, kada je papa Grgur III. blagdan Svih svetih postavio na 1. studenoga na mjesto nekadašnjeg keltskog novogodišnjeg blagdana Samhaina, blagdan postaje šire prepoznatljiv. Tim činom papa je htio suzbiti pretkršćanska vjerovanja uz mrtve, za koje se držalo da noć uoči toga blagdana lutaju okolo jer su im vrata onostranog svijeta otvorena.
Posljednja noć keltske Stare godine i prvi dan keltske Nove godine tvorili su razdjelnicu, svojevrstan liminalan prostor u kome se moglo dogoditi ono nadrealno.
Činom pokrštavanja večer uoči Svih svetih dobila je i ime „Veče Svih svetih“, “All Hallows Eve” odnosno “Halloween”.
Za razliku od Kelta, kod Slavena je razdoblje kada na ovaj naš svijet dolaze duše predaka također bilo smješten u uski džep između Stare i Nove godine. Međutim, kako se uslijed pokrštavanja pomicalo poimanje početka godine, tako su ti običaji prvotno prebačeni u vrijeme oko Božića, u dvanaest dana (dvanaestodnevnicu) tzv. “nekrštene dane” od Svete Lucije do Božića ili od Božića do Sveta tri kralja.
To je bilo razdoblje kada su duše mrtvih u liku prerušenih kolendara obilazile kuće. Uspomena na taj običaj maskiranih kolendara ostao je sačuvan ponajviše kod istočnih Slavena, dok je kod nas sačuvan tek kolendarski ophod uz pjesmu. Dio s maskiranjem zbog svoje neprimjerenosti izopćen je iz tog vremena u kalendaru i prebačen u pokladno vrijeme iza Nove godine tj. iza Sveta tri kralja, u kojem nije bilo značajnih blagdana liturgijske godine. U tom smislu su naši kolendari i pokladari, koji predstavljaju ostatke vjerovanja u putnike s onoga svijeta, načelno veoma slični maskiranim bićima “Halloweena”.
Dušni ili Mrtvi dan kao spomendan pokojnih nastao je na inicijativu benediktinskog opata svetog Odilona iz samostana Clunyu u Francuskoj u 10. stoljeću, da bi se zatim, upravo posredstvom benediktinskih samostana, proširio po Europi.
Spomenimo ovdje i čuvenu dubrovačku crkvicu Domino koja u svom imenu nosi skraćeni naziv blagdana Svih svetih “Domus Omnium Sanctorum” iz 15. stoljeća, u kojoj se nalazi prekrasna slika “Slava Sviju svetih” iz 17. stoljeća, djelo Andree Vaccaria.
Na širem dubrovačkom području Svi sveti i Mrtvi dan bili su obilježeni različitim običajima i praksama.
U jutro Svih svetih domaćin kuće odlazio je u crkvu gdje je palio jednu ili više svijeća voštanica za sve umrle iz kuće, te bi također doma donosio nekoliko svijeća za sutrašnji Mrtvi dan. Popodne toga dana odlazilo se na groblje gdje je svećenik čitao odrješenje grijeha za mrtve te blagoslivljao grobove – tzv. “ofičatura”.
Treba reći i da je blagdan Svih svetih bio svečani i veseli dan, “festa” ili krsno ime nekoliko sela u velikom broju obitelji koji su ga slavili uz obilje hrane, pića, posjete prijatelja i rodbine te seosko kolo.
Svi sveti su se još nazivali i Malim ili Prvim Božićem. Iako su pojedinci, najčešće domaćini, sudjelovali u obredu “ofičature” na Svi svete, žene i ostali muškarci u dubrovačkom kraju grobove su posjećivali i ukrašavali na Mrtvi dan.
Zanimljivo je, kako saznajemo iz terenskih istraživanja, da se u pojedinim pograničnim selima Dubrovačkog primorja kao što je Trnovica, s kićenjem grobova započelo relativno kasno u prvoj polovici 20. st. i točno se pamti osoba koja je prvi put iz Dubrovnika donijela cvijeće na groblje.
Grobovi su se obilazili, molilo se, ali se smatralo da trebaju biti čisti i da se ne smije donositi nikakvo smeće na prostor groblja. Kao mali znak svog sjećanja, pojedinci bi uz stare grobove ostavljali po koji kamičak, što su radili i uz grobove nepoznatih pokojnika.
U jutro Mrtvoga dana svi muški članovi obitelji ustali bi se i okupili oko stola, gdje bi se zapalila voštanica u čaši sa pšenicom ili lumin, a zatim su molili Boga za sve umrle članove obitelji.
Ponegdje je bio običaj i da se svijeća ili lumin upali u svakoj prostoriji ili pak da se upali uz križ i sliku pokojnika. Tako upaljena svijeća gorjela je do ponoći Mrtvoga dana.
Također se smatralo da od Mrtvog dana treba pobrati masline, o čemu svjedoči uzrečica “Mrtvi dan skale van”.
Taj dan se isto tako u crkvu nosilo ulje namijenjeno za lumin i kanđela za pokojnike. Poseban dio obilježavanja ova dva dana je i priprema tradicijskih obrednih kolača kao što su na Korčuli “lumblija“ ili „umblija”, te u Dubrovniku (i drugdje u Dalmaciji) “fave dei morti”,” fabice”, “favette”, “bobići ” i sl.
U okolici Dubrovnika riječ je o okruglim kolačićima od šećera, badema i jaja s dodacima poput cimeta, muškatnog oraščića, kaka, rozolina i drugih likera, što su se najčešće radili u tri boje – bijeloj, smeđoj i crvenoj/ružičastoj i s kojima su se darivala djeca i prijatelji. Iako baštine antičko porijeklo, u Dalmaciju su ti kolačići pristigli sa sjevera Italije gdje se spominju već u renesansi.
Kako kaže latinska poslovica “Nomen est omen” pa nam u našem istraživanju to potvrđuju i “fabice”.
Prema jednoj od legendi opat Odilon svoje je redovnike na Mrtvi dan nahranio bobom kako bi lakše podnijeli bdjenje, te se upravo od tada bob konzumira kao glavno jelo na Mrtvi dan.
“Fave” – bob, obredno je jelo, htonskih i telurnih karakteristika, posvećeno pokojnicima, a koje susrećemo već u antici. Bob simbolizira embrij ili fetus, dijete, i predočava sjeme ili mušku djecu koje tek trebaju doći. On je podjednako vezan uz podzemno, ali i uz plodnost i rodnost te očuvanje roda i plemena. Upravo zbog toga u pogrebnim obrednim praksama, kako se može vidjeti iz teksta, najčešće su prisutni muškarci kao nositelji te ideje.
Prema Pliniju bob se upotrebljavao u kultu mrtvih jer su se u njemu nalazile duše mrtvih. Zrna boba bila su simbol umrlih, ali i njihova blagostanja, te prvi prinos živima u proljeće od strane podzemlja i mrtvih. Prema Orfeju i Pitagori držalo se da bi pojesti bob bilo isto što i pojesti glavu svojih roditelja. U Egiptu su pak polje boba smatrali mjestom na kojem pokojnici čekaju reinkarnaciju, odnosno liminalni prostor, svojevrsno čistilište.
Ideja o vezi boba i podzemlja u Dubrovniku se očuvala i u uzrečici namijenjenoj djeci – “Jedi boba narast će ti dlake!”, čime se djetetu priželjkivalo bogatstvo i plodnost, s obzirom na to da su dlake kod Slavena imale tumačenje u stočarskom i agrokulturnom diskursu.
Osim boba, simbolizam komunikacije s onostranim, imao je i grah koji je kao biljka penjačica povezivao nebo i zemlju. Taj model susrećemo u brojnim bajkama i predajama, a ostatak je vrlo starih ideja. U Rimu je grah bio posvećen Silvanu božanstvu liminalnosti, divljine i neuređenog prostora.
Veza sočivica ili grahorica s onostranošću, pokojnicima i plodnošću očuvala se u našim običajima oko kuhanju vare na Svetu Barbaru (“Nomen est omen”; barba – brada – dlakavost), što je u stvari bio panspermijski obrok namijenjen pokojnicima za blagoslov u plodovima i stoci u narednoj godini.
U tom običaju, brojevi sedam ili devet koliko je trebalo biti vrsta sočivica, magijski su brojevi kojim se pristupalo drugom svijetu s molbom, dok je sama svetica u pučkoj predodžbi očuvala određene niktomorfne karakteristike ranijih vjerovanja – “Sveta Vara Barbara ne čini braći/djeci skandala!”
