Značenje stiha iz primorske zdravice – a u Ljubaču se ljubi, odlučili smo u korijenu naziva sela, prihvatiti doslovno. Tim više što u tom selu, od osamdesetak stalnih stanovnika ima preko petnaestoro djece. Dakle, to je selo u kojemu se voli. Stoga smo gotovo apriorno odbacili svaku moguću dvosmislenost koju nam je, uz smijeh spomenuo Luko Musladin, vjerujući kako to ljubiti nije preneseno značenje za neke ne odveć dobre susjedske odnose, kojih, uostalom ima svugdje, ne samo u selima.
Uglavnom, put pod kotačima, u potrazi za pričom o stilu života, odveo nas je ovoga vikenda, u Ljubač. Do Luka Musladina s kojim smo se, konačno, uspjeli dogovoriti za razgovor. Nije čovjek koji baš „trči“ pred kamere…
-Ne, nije da ne volim medije i novinare, poštujem ja vaš rad, ali mi se čini da ima puno, puno više ljudi, pogotovo u ovom trenutku, koji zaslužuju biti pod reflektorom javnosti. Medicinske sestre, primjerice, koje su iznijele ovu krizu baš junački. Uvijek je teže bilo biti medicinska sestra, nego ugostitelj, a posebno u ovo vrijeme. Kad si u bolnici, medicinska sestra ti je sve. I majka i otac i sestra i žena i brat…. one su s tobom stalno. Čini mi se da ni u ovom vremenu nisu dovoljno istaknute, a imaju što za reći, za razliku od mnogih koje gledam po medijima. To mi malo više smeta u zadnje vrijeme.
Primjetili smo da ste ostali šutke i kada ste se odazvali akciji Ruka pomoći, ponudivši tople, kuhane obroke za potrebite…
-Volim napraviti nešto i nekome dobro, kada god mogu, ali mislim da ne treba o tome pričati na sav glas. Koliko god nešto napraviš bez ikakve skrivene namjere, bit će onih koji će to interpretirati na svoj način. Tako sam i ja doživio da me sutradan, kada su svi mediji to prenijeli, na cesti zaustavljaju s riječima – dobra ti je ona reklama za dostavu. Pogrešno i površno. No, s godinama se ipak prestanete nervirat zbog takvih stvari. Prije me je to jako grizlo. Drago mi je učiniti dobro, prvenstveno zbog sebe. Nema većeg zadovoljstva od toga. Barem za mene.
Doimate se kao netipični ugostitelj, umjesto da uživate i dokoličarite, kao dio vaših kolega, barem dio godine, vi čini se sve više i više radite…..
– Možda i oni sve više rade, neke druge stvari… šalu na stranu, volim da se nešto napravi, ne gledajući krajnji ishod i neki preveliki plus, bitno mi je da nije minus….
Primarno nas je ovoga puta privukla eko proizvodnja kao nova ponuda vašega obiteljskog gospodarstva.
-Razlog za sve ovo čime se bavim leži u Ljubču. Vidite, rodio sam se u onoj kući dolje – pokazuje nam rukom – gdje danas živi dundo sa svojom obitelji i mojim rođacima, a ovo sam ja kupio i imao sam sreću da moja obitelj želi ovdje živjeti. Kad sam rekao kako sam kupio kuću u Ljubču, bilo je to prije nekih šest, sedam godina, otac je odgovorio – nemoj mislit da ću ja ići s tobom gore… – prepričava uz smijeh Luko, dodajući kako je većinu svog života proveo u Zatonu gdje su njegovi roditelji izgradili kuću.
– Sve ostalo je bilo splet okolnosti – nastavlja priču Luko. Mislili smo se, kad smo već tu, amo stvorit neki poslić ovdje, da se maknemo od toliko restorana, jedno vrijeme ih je bilo sedam, jer se nije moglo to više pratiti i izdržati, pogotovo kad je nestalo domaće radne snage. Svakome svaka čast, ja ovo radim već 25 godina privatno, ali kao radna snaga broj jedan su mi domaći, bez premca…kad je njih nestalo, nije se moglo više pratiti i onda sam ja nešto dao u najmove, nešto prodao. Ostavio sam Orsan i Ankoru i ovo selo. A, kad sam već bio ovdje bilo mi je malo blesavo da primam goste, a da prije toga moram svratiti u neku butigu i sve kupiti. I danas svratim, ali ne za sve. Nisam se baš dobro osjećao da gostima pričam o mom seoskom domaćinstvu, a prije toga sam svratio u butigu u kompletnu spenzu…
Nije vam se dalo lagati, hoćete reći….
-Valjda, to je bio razlog zašto se bavim poljoprivredom. Ali, da se razumijemo. Ja nemam pojma o poljoprivredi… u to se ne razumijem, gledao sam majku kako sadi po vrtu, pok. babu i đeda, sve ostalo je ovako malo napamet, malo interneta, malo savjeta, malo virneš u susjeda…. učim, sadimo, mučimo se, dolje u polju imamo 6 tisuća kvadrata zemlje koja je obrađena i na kojoj uzgajamo eko hranu, nema laganja, nije prevara. Nije to bog zna što, puno se ljudi puno ozbiljnije bavi proizvodnjom eko hrane, ali ono što je u ovoj priči najozbiljnije je da nema nimalo ni umjetnog gnojiva ni pesticida ni ničega sličnog…
Skeptici prema eko proizvodima kažu da je nemoguće uzgojiti išta bez tih dodataka i zaštite od štetočina….
-Nije nemoguće, nema tu prevare. Činjenica je da ona ne može biti unosna kao ova druga, dapače, proizvodim godišnje debeli minus, ali mi vrijedi kao priča, stil života, mogućnost da mi dijete može poći ubrati sve u vrt i odmah staviti u usta, da zna što je mrkva i kako izgleda povrće. Sve ostalo je minus, pa dvadesetak tisuća kuna mjesečno mi treba samo za vodu i jednog zaposlenika. Ti se troškovi ne mogu pokriti s ovom proizvodnjom sigurno. Ali, s druge strane proizvodi jedno veliko zadovoljstvo, imate proizvod koji nije tretiran ničim umjetnim.
Ljudi su ipak počeli više pažnje pridavati zdravom proizvodu koji nije estetski besprijekoran, ali je prirodno uzgojen?
-Valja reći istinu. Ljudi će kupiti ono što im je jeftinije, još uvijek je tako. A, ako kupuju ovakve proizvode, onda znaju što i zašto to kupuju. U mom mladom luku će možda naći crva, nekima je to super, a nekima je bljak… Tretirano povrće i ljepše izgleda i dulje se drži svježim, dok je ova eko proizvodnja ovisna o puno toga, pogotovo ovako u polju, na otvorenom kao kod nas, ne valja prejako sunce ni prejaka kiša, pa dođe vjetar i sve polomi, temperature su jutrima niže nego drugdje … borba s travom je priča za sebe, neprekidno moraju biti na tome ruke….
Kako odlučujete o izboru sadnica?
-Dosta stihijski, nema nekog posebnog plana, iako pokušavam vratiti neke stare kulture. Već dvije godine sadimo bobicu, ove godine smo uključili i grah slanić, te jedno staro sjeme golokuda, dogodine ćemo leću i poljaka, to je također jedna vrsta grahorice, a pokušavam doći i do starog sjemena ljutike kako bismo je posadili. Sve je to jako pipavo i vazda nedostaje ruka. Uglavnom pokušavamo doći do starih sorta i pokušavamo ih obnovit. Kako imamo i trgovine sa cvijećem i poljoprivrednim proizvodima, tamo prodavamo sadnice. Nikad ih nismo prodali više nego ove godine.
Kako biste nazvali svoj stil života?
-Čušpajz – odgovara sa smijehom Musladin, sve i svašta, to je mješavina grada i sela, nešto između, ja ne mogu bez grada danas, posao sam napravio u gradu i za sve ipak morate ići u grad. U mojim godinama je selo pun pogodak,ali prije 20 godina bih se bio teško odlučio za selo. Život na selu je u zreloj dobi jako lijep, ali s mlađom djecom je potrebna posebna organizacija zbog vožnje i ispunjavanja svih obveza. Nedostaje nam bolja cesta, ne trebaju nama dvije trake, ali treba bolja cesta, jer je Ljubač „sa strane“. Ako se izgradi cesta Osojnik-Gromača-Ljubač i ako završi tamo na tromeđi između Zatona, Orašca i Ljubča onda će puno značiti za sva ta mjesta ali ako se dovede do Gromače preko brda, neće nam značiti puno. I bilo bi dobro da cesta ide na Pobrežje, a ne Osojnik.
Sami ste spomenuli da se ipak sve više mladih obitelji odlučuje za život na selu.
-Sad je u gradu život ok, sad vidite djecu koja nabijaju loptu i voze se biciklama, inače ne vidite ništa od silnih auta, sad je bilo lijepo, međutim ljudi se na sela vraćaju ili odlučuju i zbog bijega od gužve koju je donio turizam, a mijenja se i način razmišljanja. Taj turizam koji nas je „poklopio“ stvorio je kod dijela ljudi da žele pobjeći, a osim toga mi se turizmom možemo baviti i ovdje. Najveća je greška prema mom mišljenju, što se dugi, dugi niz godina unatrag selo zapostavilo u svakom smislu. Ljubač je dobio vodovod prije 5 godina… trebaju nam neka komunalna ne pretjerano velika poboljšanja da bi život ovdje bio još kvalitetniji.
Hoćemo li nakon ovog i ovakvg iskustva išta promijeniti u našim životima ili će sve biti veoma brzo kao prije? Što mislite?
-Vrlo brzo ćemo sve zaboravit, ako sve krene kao prije. Tako je bilo i iza rata, sadili su se i obnavljali stari maslinici, tko je bio „pametan“, on ih nije ni sadio nego je samo dobio poticaj…kako čitam u posljednje vrijeme. Bojim se da ćemo se vratiti na staro brzo, jer ipak je lakše zarađivati s jednim apartmanom nego s motikom, da se razumijemo, ali ipak, uvijek nešto ostane, nisu sve masline obnovljene nakon rata završile u drači i poslije ovoga će nešto ostati, neće svi odustati i to je dovoljno.
S jedne strane ste u ugostiteljstvu u kojemu se „vrti“ ozbiljan novac, s druge u poljoprivrednom domaćinstvu gdje sami proizvodite i primate goste… kakve vrijednosti želite usaditi u svoju djecu, čemu ih naučiti?
-Kad sam bio dijete i živio u Ljubču s pok.đedom sam išao kroz selo, u baštinu, pješke i svaki bi put sreli jednog Antunića. Metar i šezdeset, četrdeset kila, uvijek bi kao mrav nosio nešto na leđima i đede bi rekao: ovo je najveći radnik u selu. I to je bila čast, bila je čast biti najbolji radnik. Danas kad vam kažu da ste najveći radnik smatraju vas budalom. To bih pokušao izbjeći kod svoje djece, volio bih da i oni budu ti koji će uvidjet da se bez rada ne može, da je rad ono što čovjeka čini čovjekom i da jedino radom se može osigurati jedna normalna budućnost. Želio bih da im ljudi koji sjede i ne rade ništa ne budu uzor. Svakako ću im o Antuniću puno puta ispričat priču jer sam je i ja kao dijete zapamtio za cijeli život.
Možda su sela zaboravljena od onih koji odlučuju, ali se čini da su ljudi preuzeli inicijativu… usput smo vidjeli dosta tabla s imenima obiteljskih domaćinstava.
-Da, prije nekih 15-tak godina je krenula jedna privatna inicijativa koja je i zaživjela, ljudi nisu srljali nego su pametno radili, bez velikih ulaganja, da mogu uz svoj drugi rad opstati, jer je samo od toga teško. Gromača je tu najača, nas ovdje je dvoje, ali širit će se, izgrađeno je i nekoliko kuća za odmor, svaka čast tim ulagačima.
Ne gledate na njih kao konkurenciju nego kao plus za cijelu sredinu?
-To nam je jedina šansa, što nas je više, to netko ima više razloga za doći… naša šansa je naše zajedništvo. Na tragu smo osnivanja Udruge agroturizma Dubrovačkog primorja, što bi nam olakšalo zajedničko reklamiranje i ostale aktivnosti, ali nas je sad ova situacija malo usporila. Ali, ponavljam, naša jedina šansa je u zajedništvu i inače, borba protiv ovog trenutnog stanja je isto zajedništvo…ako ne, ovu bitku ćemo teško dobiti. Kao pojedinac ništa ne možeš. Da bi meni netko sutra došao u restoran, svi se moramo prilagoditi situaciji i domaćem čovjeku, dakle prilagoditi valja cijene i smještaja i svih drugih usluga, ako sve ostane napuhano, od robe, najma, na kraju krajeva i rada, nemamo što tražiti….
Kako biste voljeli da Vas ljudi pamte, što da kažu o Vama, jedanput, sagledavajući Vaš život i rad?
-Najbolje je da ne govore ništa, to bih najviše volio – odgovara, u svom stilu. Pa,mislim, da me ljudi prepoznaju po radu, jer nisam tip ugostitelja koji sjedi u restoranu ili s gostima za stolom. U početku sam konobario, pa sam bio u kuhinji, to me je nekako i obilježilo i mislim da me najviše prepoznaju po tome. To će, nadam se, ostati iza mene…Otkad sam bio dijete, radio sam po restoranima, majka mi je radila u Zatonu kao kuharica, otac je navegavao pa sam išao s njome i gledao ugostiteljstvo uvijek s one, radne strane, a ne kao mjesto gdje se uživa i gazduje.
Jeste li optimist što se tiče sada ove situacije?
-Uvijek. Ne vidim razlog zbog kojega bismo potonuli i ako se stavimo u cipele koje su naš broj, neće biti problema. Neke stvari možemo smanjiti, ali pronaći zadovoljstvo u drugim stvarima. Kaže jedan moj prijatelj s Pelješca, možemo se napit i od domaćeg vina….
Što biste naveli kao svoju najveću vrlinu i manu?
-Iako sam jedinac, mislim da nisam sebičan, volim ljude i volim pomoći ljudima, jer tako pomažem i sebi i to mi je nešto najdraže, najzadovoljniji sam onda, kad možete pružiti ruku. Malo sam tvrdoglav, a možda ponekad i brzoplet, prvo skočim onda kažem hop, ali kad nešto namjerim, ne posustajem. Bude i grešaka, ali najbitnije je da iz njih nešto i naučim.
Bravo Luko, svaka je na mjestu !