Don Tonći Ante Prizmić mladi je svećenik koji već treću godinu vodi župu na Lastovu. Svoju prvu župu u koju je stigao kao 26-godišnjak. I odmah je “upao” u žrvanj samostalnosti, jer je otok odmah pokazao “svoje zube”. Na otok je stigao krajem kolovoza, a u rujnu se održava zaštitnik župe, sv. Kuzma i Damjan. Kako na otok tih dana nije mogao pristati ni trajekt ni katamaran, pa tako nije mogao doći ni biskup održati misu, mladi svećenik je htio-ne htio sve morao odraditi sam.
Dakle, evo već, rekoste 3 godine otkad ste došli na Lastovo biti tamošnji svećenik…… i, danas, što biste rekli, kako vas je otok prihvatio, a kako vi njega i njegove žitelje….
-Tako je, već treću godinu sam župnik na Lastovu, našem najudaljenijem
naseljenom otoku. Danas mislim da me je otok prihvatio kao svoga, jer sam došao otvorena srca i bez predrasuda, no o tome bi bolje bilo pitati
Lastovce. Kroz život sam vidio ljude koji su dolazili u Bogosloviju i na
fakultet koji su se duboko razočarali jer su imali prevelika očekivanja, pa
sam ja sam sebi rekao da ću gdje god me Bog i moj biskup pošalje ići bez nekih velikih očekivanja. Tako sam pošao i na Lastovo, gdje su me i sitnice oduševile i obradovale. S takvim stavom mislim da mi nije bio problem prihvatiti moje Lastovo i moje župljane.
Jeste se bojali samoće otoka, izoliranosti komada kopna na pučini mora, s kojega povezanost prema drugima ovisi o vremenskim (ne)prilikama i brodovima?
-Iskreno, nije mi bilo svejedno kada mi je tada biskup Mate obznanio da me šalje na župu na Lastovo. Tada nije bilo svakodnevne linije Lastovo –
Dubrovnik, pa bi se morao ustati ujutro u 3, da bi pošao s trajektom za
Velu Luku u 4:30, pa dalje preko Korčule i Pelješca i u Grad bi stigao oko
9:30, nakon nekih 5 ura putovanja. Čari otočkog života su mi se pokazale nedugo nakon mog dolaska. Naime, ja sam došao iza Velike Gospe, a nakon nešto više od mjesec dana je župna festa sv. Kuzme i Damjana, 26.9. Trebao nam je doći biskup Mate imati Misu, ali nas je tada zatvorilo na 4-5 dana, nije ništa dolazilo na otok, ni katamaran, ni trajekt. Nakon tog događaja sam oguglao na dolazak ili ne dolazak broda. Nakon nekog vremena postaneš svjestan da jednostavno na to ne možeš utjecati i to je to. Jednom sam čak i ja sam ostao na Korčuli dva dana, jer trajekt nije plovio prema Lastovu zbog vremena.
Jeste li imali neki plan kako započeti novi život župe koju ste preuzeli, prvi put u vašem svećenstvu ili ste se pouzdali da će vam Bog pokazati put i način…
-Postojao je plan, no problem je bila pandemija korone koja me je u svemu ograničavala. Sva ta priča s koronom započela je u ožujku, a ja sam par mjeseci poslije, u kolovozu došao na Lastovo. Većina planova se tek sada ostvaruje kad gotovo i da nema više ovih mjera, a Bog pokazuje i da neki planovi nisu bili baš najbolji, da su neki drugi malo ipak bolji. Životna škola me dosta uči i polako rastem s ljudima koji su mi povjereni.
Pročitala sam malo vašu biografiju, od dječaka koji je želio biti vatrogasac, do mladića koji je radio na plaži… interesira me trenutak kada ste odlučili postati svećenikom, kako ste osjetili poziv …
-Podugačka je to priča, no nastojat ću biti što kraći. Nema neki određeni
trenutak kada sam odlučio postati svećenik, no postoji jedan momenat kada sam prelomio. Još u osnovnoj jedno od zvanja bilo je postati svećenik, no to je bilo dječje, jer sam htio biti i policajac i vatrogasac i doktor i još masu drugih zanimanja.
Negdje u drugom srednje mi se rodila misao u glavi da bih postao svećenik. No, to su godine puberteta, još sam ja radio na plaži u dunda, nije bilo lako, bježao sam od toga i te zamisli da ja budem svećenik. U to vrijeme sam počeo svaki dan moliti krunicu, ni sam dan danas ne znam zašto, ali pretpostavljam da je to bila neka priprema. I tako je došao trenutak kada je u nas u Gružu u sv. Križa bilo ređenje za svećenika jednog mog prijatelja.
U jednom dijelu samog obreda ređenja, onaj koji se redi leži licem prema dolje prostrt ispred oltara dok se mole litanije Svih Svetih i to je znak potpunog predanja Bogu i službi za koju se redi. Dok je tako trajao taj dio obreda meni se u glavi rodilo pitanje: “Gospodine, želiš li ti da i ja tebi predam ovako svoj život?” I sam sam ostao iznenađen odakle sad to. Jednako kako se rodilo pitanje, rodio se i odgovor: “Da!”.
I tada sam osjetio radost, mir, ljepotu, ma sve one pozitivne osjećaje, ali nešto više od toga. I to je bio taj prijelomni trenutak kada sam odlučio da ću krenuti prema svećeništvu.
Kako su vaši roditelji reagirali, vi ste im sin jedinac, imate stariju
sestru…..
-Pa kako sam sin jedinac, majka je zaplakala kad sam joj rekao i rekla da
ako je to Božja i moja volja neka tako bude. Sestra se nasmijala misleći da je zafrkavam. A otac nije to baš dobro prihvatio, upravo jer sam sin
jedinac, no danas je sretniji od mene što ima sina svećenika. Zauvijek će
mi ostati u pameti njegova poruka kada sam krenuo prvi put u samostan.
Naime, on je tada radio na koči i ja sam mu negdje na mostu iz autobusa poslao poruku da sam pošao u Split u samostan. On mi je odgovorio kada smo prošli Makarsku.
Ta poruka je glasila: “Sine moj jedini! Neka te vodi Božja ruka ka ostvarenju Tvojih preuzvišenih ciljeva i neka te ništa ne pokoleba! Bog sine moj najdraži.” I danas me prođu trnci kada se sjetim ove poruke.
Nedavno ste zaigrali svećenika Dobričevića u scenskoj igri Iz lastovskog burala … kako ste se osjećali kao glumac….rekli su mi da ste bili odlični…valjda genetika djeda Vinka koji je bio član dubrovačkog teatra godinama. Sjećate li ga se ili kako su vam pričali o njemu? Koliko je bitno da svećenici sudjeluju u društvenom životu zajednice u kojoj služe?
-Da, na nagovor par osoba od kojih je, pretpostavljam, jedna od onih koji su vam me pohvalili sam prihvatio ulogu svećenika Dobričevića. Kakav sam bio, bolje će znat oni koji su gledali tu našu predstavu. Vjerujem da je moj pokojni djed, Vinko Prizmić ostavio nešto u mojim genima što me vuče i u te vode. Nažalost, djeda Vinka se ne sjećam, umro je 4 dana nakon što sam ja napunio 2 godine.
Znam ga samo iz priča. Pa su mi tako pričali da je meni bilo dozvoljeno što drugima nije smjelo ni past napamet, a to je dirati njegove češljeve. Drugi im nisu smjeli ni prići, a ja sam ih mogao i lomiti i igrati se s njima. Rekli su mi da sam plakao kao kišna godina one večeri kada je otišao u bolnicu, odakle se više nije vratio, i da sam mu zagrlio nogu ne puštajući ga da ode. Rekli su mi da se vratio, sjeo kraj mene, smirio me i tek onda otišao u bolnicu.
Što se tiče sudjelovanja svećenika u društvenom životu zajednice u kojoj žive, mogu reći iz moje perspektive. Mislim da je ono veoma bitno, pogotovo u ovakvim manjim mjestima, gdje se riječ župnika još uvijek čuje, a dosta puta i posluša. Mi smo tu da služimo narodu koji nam je povjeren, nismo im mi gazde, nego službenici Božji, pastiri. Nama je dan dar ministerijalnog svećeništva da narodu dijelimo od dara koji smo dobili. Nije nam mjesto u sakristiji nego među narodom, koliko god se neki trudili ugurati nas natrag u sakristije.
Jeste li zadovoljni koliko vam Lastovaca dolazi na misu, kritizirate li s oltara one koji ne dolaze (kao neki vaši kolege) ili primjećujete da ih sve više dolazi i traži Božju riječ u ovim turbulentnim vremenima…
-Pa, zadovoljan sam, ali uvijek može bolje. Pamtim onaj vikend kada je
otkriven prvi službeni slučaj korone na Lastovu, tada je na Misi u Ublima
bilo osmero ljudi koji su držali duplo veću od propisane udaljenosti. Ponekad kritiziram, ali nikada zlonamjerno. Mislim da je to potrebno, ali nikad nikoga ne “pljuvajući”, nego usmjeravajući narod u duhu Evanđelja. Jer ipak postoje neke stvari pred kojima ne možemo i ne smijemo zatvarati oči. Unatoč tome što ih ponekad bocnem, primjećujem da pokoju nedjelju pomalo sramežljivo dođu i neka lica koja sam rijetko ili nikada prije viđao na Misi nedjeljom i to me raduje. Ne da sam ja tu nešto zaslužan, nego je Duh Sveti onaj koji ih dovodi da nešto čuju i ponesu sa sobom doma. Svakako da su tome pridonijela ova turbulentna vremena kada u medijima rijetko čujemo nešto pozitivno, samo su loše i teške vijesti.
Kako biste ocijenili mentalitet svojih vjernika, na otoku je dugo bila vojska, koliko su otvoreni prema vjeri i Crkvi?
-I danas se osjećaju posljedice te zatvorenosti. Ima i pozitivnih, da je
otok dosta očuvan od neke velike divlje gradnje i apartmanizacije. No,
negativni su da je ateizam i ateistički mentalitet dosta dugo vladao i
propagirao se među tim narodom. Koliko su pojedine posljedice jake govori nam činjenica da je i danas tabu tema ubojstvo don Nikole Fantele, žrtve komunističkog terora. Ne mogu suditi o nečijoj vjeri, to samo Bog zna, ali ako je suditi prema njihovoj susretljivosti veoma su otvoreni. Svećenika će na ulici sa “Hvaljen Isus i Marija” pozdraviti gotovo svatko, bez obzira na to dolazi li nedjeljom na Misu ili ne. Dosta su tome pridonijeli i moji prethodnici koji su sijali, a ja plodove danas ubirem. Pogotovo je tu dosta podnio don Jerko Pejić koji je 28 godina bio lastovski župnik za vrijeme Jugoslavije. Njega su svako malo pozivali na razgovor i svako malo su ga dizali u rezervu na vježbe ondašnje vojske.
Mislite li da je vaša mladost prednost ili otežavajuća okolnost, da vam nedostaje autoriteta, ukoliko je on uopće bitan i potreban za svećeništvo na otoku?
-Autoritet se može uspostaviti na mnoge načine, ne mislim da me u tome moja mladost priječi. Uzajamno poštovanje mene i povjerenog mi naroda gradi taj autoritet s vremenom. On je bitan, ali nije presudan za neke stvari. Zato i imamo pastoralna i ekonomska vijeća koja su savjetodavna tijela župnika i oni su tu koji prvi trebaju uskočit i pomoć. Moja mladost je dvostruki mač, neki misle on je mlad on ne zna što govori, a neki će reći da baš ta moja mladost i to što sam nedavno s faksa baš mi daje za pravo da rečem neke stvari. Nema tu baš nekog konkretnog odgovora, on zavisi od situacije do situacije, ali da mi u neki stvarima fali iskustva, fali, to valja priznati.
Kako ispunjavate svoje dan ne otoku, čini li vam se da traju predugo ili su vam i kratki?
-Zavisi od dana do dana. Svaki dan mi valja spremiti objed, par puta tjedno i oprati robu, pogotovo ljeti kada uvijek netko navrati, pa treba oprati tu posteljinu. Bude dana kada netko zovne na objed, pa ne možeš pojesti i odmah otići, treba koju i prozborit. A gdje su tek obaveze u župnom uredu, priprema župnih listića svaki vikend, ispovijedanje. No, uvijek se nađe vremena za zaletjeti se do Pjevora popit kavu i poslušat bilo naroda. Mislio sam kada sam odlazio da će mi biti dosadno, ali sada vidim da mi pojedinih dana fali još koja ura da neke stvari stignem.
Priželjkujete li ipak neku malo veću i brojniju župu, kako se po tom pitanju kreću vaše ambicije?
-Ambicija nemam, nek’ se vrši volja Božja i moga biskupa! Jedina mi je želja da mi sljedeća župa bude na kopnu, ali čvrstom kopnu, od Prevlake do Stona. Pošto sam kao đakon bio u Blatu na Korčuli, dok sam bio župni vikar na Boninovu u sv. Petra, opsluživao sam župu Lopud gotovo godinu dana, jer je don Ivan Šimić bio bolestan. I sada sam na Lastovu. Upoznao sam cijelu flotu Jadrolinije od Splita do Dubrovnika. Mislim da sam zavrijedio malo služit na kopnu, a tko zna možda me volja Božje opet vrati na otok u budućnosti.
U kojoj literaturi pronalazite mir, kad vas uhvate životne nedoumice, nemiri, tjeskoba?
-Trenutno se bavim s trima knjigama. Prva je od nekadašnjeg trebinjskog episkopa, vladike Grigorija, “Nebeska ognjišta”. Sljedeća je “Deset (prekršenih) zapovijedi” od više poljskih autora, a treća je “Sveta Misa – najsvetiji događaj na svijetu” od Josipa Lončara.
Jedna od dražih knjiga mi je “Nesveti sveti i druge priče”, autora Tihona Ševkunova, o ruskim monasima i njihovim dogodovštinama na putu svetosti, kao i “Krv Kristova” o euharistijskim čudima koja me uvijek iznova podsjeća na vrijednost i važnost Svete Mise. A za sve muke i brige uvijek je tu Sveto Pismo koje je temelj svega i koje je uvijek pri ruci.
