Vedran Jerković, nekadašnji vrhunski sportaš i vaterpolist, tata koji je na Hvaru nosio u procesiji križ za svoju Tonku, kćer koja je nakon moždanih udara ostala vezana uz invalidska kolica, objavio je status koji je izazvao mnoštvo komentara. Tata Jerković se požalio kako je već umoran i frustriran zbog sustava koji ne brine o osobama s invaliditetom, te je u svom očaju poželio da se dogodi neko čudo i da im se otvori mogućnost da ostanu u Švicarskoj kamo uskoro idu na liječenje.
Ovo nije prvi put da tata koji je posve posvećen svojoj kćeri koja je ove godine krenula u prvi srednje kako bi olakšao život njoj, ali i cijeloj svojoj obitelji.
Napisao je:
Već sedam godina nekako prožvačem i potisnem sve probleme, situacije i nerazumjevanja s kojima se zbog Tonkine situacije susrećem u svakodnevnom životu.
Osim jednog, s kojim sad već imam ozbiljnu frustraciju i koji mi najteže pada – ljudska hladnoća i potpuna odsutnost bilo kakve emocije i empatije kod pojedinaca koji ti mogu olakšati neku životnu situaciju/prepreku.
Što je to (ili nije) u čovjeku kojem dijete u invalidskim kolicima i izloženi problem roditelja ne izazove trunku suosjećanja i želje da izađu jedan milimetar iz svoje dnevne rutine, zone komfora i potpune odvojenosti od stvarnosti života?
Najbolje (najgore?) od svega, iznesete i rješenje, koje je često puta toliko banalno i jednostavno i zahtjeva od te osobe par minuta posla i malo želje da vam pomogne.
Ali ne…Priznajem, već sam u par navrata imao žestoke reakcije spram takvih ljudi. Svjestan sam da to nije u redu, ali vjerujte mi da svi imamo točku loma u svojim životima i nije lako svakodnevno (da, svakodnevno već sedam godina) plesati na granici te točke.
Toliku sustavnu količinu nerazumijevanja institucija, osoba unutar istih, ali i društva u cjelini spram osoba u invalidskim kolicima, nisam mislio da ću doživjeti u Hrvatskoj.
Nemate pojma koliko je teško i duboko razočaravajuće ići već sedam godina tako kroz život.
Uskoro opet idemo u Zurich, uz trenutno najveću želju da se dogodi neko čudo i da ostanemo tamo živjeti.
P. S. Čast i veliko hvala iznimkama, Bvb!
