Rimljani su prije 3000 godina gradili svoja naselja na podzemnim cisternama u koje su sakupljali kišnicu, napominje kolumnistica Maslinara Nicoletta Balija.
Gori i nebo i zemlja. Ne mogu niš, ni po friški kruh ne idem dok se ne potroši zadnja feta. Jer koga je volja čekat red za kruh, nismo mi navikli na to, zima nas razmazi, kad smo sami na cesti i u marketu, i još imamo vremena, a trgovkinje volje, razmijenit koju riječ. A sad ne samo da moramo čekati, nego ga i duplo platiti. Nego eto, već cijelu šetimanu prakticiram istu mantru: narežem kruh, namažem uljem, stavim da malo zagori, pa gore-dole par puta češnjakom da zamiriše, uzmem par pomidora, pa na sitne kocke, naberem ono čega imam, ili ono što je preživjelo, origana, bosiljka i mente, fino nasjeckam, zalijem sve s uljem bez zadrške, papra po volji, razmrvim fetu ili neki drugi svježi sir i voilà . Evo skuhala sam. Imam i onu verziju kad nije bilo ništa za ubrati, ni pomidora, ni trava, pa sam dvi tvrde nektarine fino narezala, zalila uljem, rastrgala mozzarellu, stavila par feta pršuta, bio je ponekad tu i neki omekšali avokado za dozu egzotike, koricu dva limuna i šaku kuhanog ječma, i dobar tek. Ne bi rekli, ali te nektarine, onako hrskave, daju posebnu notu, probajte.
Mali doprinos
Rekla bih da je to moj mali doprinos održivosti, ili drugim riječima, borba protiv inflacije, nepotrebnog zagrijavanja kuće kuhanjem, nepotrebne potrošnje vode, dakle štednja resursa, a na kraju, ipak najviše uštedim živce. A recimo da je s gurmanske strane sve zadovoljeno mirisima i okusima ljeta za stolom, lakoćom nabacivanja namirnica, ovisno o tome što se u datom trenutku nudi. Vrlo ležerno, ali i promišljeno.
A moramo se naviknuti razmišljati ekonomično, kriza je svuda oko nas. Osim one s energentima, s novcima, s podivljalim cijenama, kriza je i s vodom. Nismo u Istri imali redukciju vode dugo godina, točno deset, zaboravili smo kako je bilo. Evo nas opet, kiše ni u tragovima, sve je suho, ni one vlage u zraku nema koja bi navečer zarosila, navlažila list, suh je zrak, i korita rijeka, zemlja je raspuknuta i žedna, i maslina. I mi smo žedni normalnosti, žedni smo jedne banalno jednostavne, predvidive i sasvim uobičajene godine… baš kao krajem devedesetih, početkom dvijetisućitih. Kad su bile normalne količine turista, novaca, radnika, vode, normalne cijene, isključivo u kunama. Nemamo više ni nekih posebnih pretenzija vezano za urod, želimo samo da ne moramo baš svake godine rješavati krizne situacije. A suša je jedna od daleko ozbiljnijih. Ne samo zato što nas je zatekla sad, potpuno nespremne kao i dosad, nego jer smo sve svjesniji da ovo nisu iznimke, već fenomeni koji će postati sve učestaliji dok ne postanu normalni.
Ulomak iz novog broja časopisa Maslinar
