„Veseli me predstavljanje mog rada u Zagrebu, posebice ove za mene vrlo intimne priče koja je naišla na dobar odjek u Palači Sponza u Dubrovniku. No promjenom konteksta izložbe iz jedne gotičko -renesansne scenografije u vibrantnu Teslinu ulicu u Zagrebu otvara se mogućnost drukčijeg čitanja rada u gradu koji akumulira značajniju umjetničku scenu što mi istovremeno predstavlja izazov, ali i veliko zadovoljstvo.“
U petak, 2. rujna u zagrebačkoj Galeriji Forum otvorena je samostalna izložba akademske slikarice Ivone Šimunović koja se zagrebačkoj publici predstavila svojim likovnim promišljanjima. Riječ je o ciklusu izloženom ovog proljeća u Palači Sponza u Dubrovniku s kojom Galerija Forum nastavlja svoju međugradsku suradnju s dubrovačkim institucijama.
Ivonini radovi nastali u zadnje dvije godine, a sastoje se od 14 radova većeg i manjeg formata, ali i šest manjih radova iz serije „Snovi“ koja se repetitivno pojavljuje u izložbama umjetnice. Radovi ulja na platnu i kombiniranoj tehnici na ulju okupljeni u ciklus nazvan “Oporuka” svjedoče o pojmu koji je u svakodnevnom diskursu vezan uz kontekst prekida, kraja, završetka.
No autorica upravo suprotno iščitava pojam Oporuke na način propitivanja oporučnih priča, ali i razmišljanja, gesti, tikova, obiteljskih razmirica, stereotipa koje na svjesnoj i još važnije, nesvjesnoj razini, preuzimamo od naše obitelji, pa čak i daljih predaka.
Iako je izložba prikazan i kao određen hommage ženama, ovakvo preuzimanje obrazaca ponašanja i priča s kojima se moramo nositi kroz vlastiti život nije isključivo vezan uz sferu ženskog svijeta te se autorica nadovezuje: „Oporuka“ nije samo poruka za žene, u smislu da je to jedan izvor koji je poslan primatelju. Taj primatelj nisu nužno žene. Priča jest ženska jer je izvor ženski, ali sam naziv izložbe sadrži određeni kompleksni psihički teren koji čuva u sebi koliko osobne trenutke toliko i jedno kolektivno sjećanje“.
Radi se o oporučno naslijeđenim patnjama, zabranama, blokadama, ali i o radostima, bliskostima te žudnjama za prihvaćanjem, koje potisnute u jednom životu, isplivaju u nekom drugom ili trećem koljenu, nenadano, u nekim određenim životnim fazama. To su trenutci kad se upitamo zašto nas nešto prati kroz život, a imamo osjećaj da nije iskonski naše. Ali da, naše je jer smo to naslijedili i automatski time uknjižili u svoje osobnosti, a s tim činom to su postale naše istine.“
Ivonina nova serija radova priča je o putovanju, ovog puta izabranom i dugoočekivanom osobnom putu s kojim se cijeli niz različitih žena može poistovjetiti. Priča je to o preispitivanju vlastitog rada i nove konstrukcije vlastitog identiteta koji polako kroči iz slika zamagljujući granicu između subjekta i objekta stvaranja.“ – istaknula je kustosica izložbe Jelena Tamindžija Donnart te nastavlja:
“Šimunović bojom oponaša iznenadna kretanja života koja ne možemo predvidjeti: njezin se vizualni kod pretvara u jezik ispreplitanja grubih pastoznih namaza s isprekidanim zarezivanjima u platno, kapanje boje koje dopušta gravitaciji da određuje njen smjer, koncentričnih polukrugova bez završene dodirne točke koja ih odvodi dalje od definicije savršenog kruga, horizontalnih linija koje se gube u beskonačnosti, letimičnih praznina koje se stvaraju unutar namaza jedne boje. Tehnika uljenih boja koje umjetnica koristi već po svojoj prirodi ne dopušta pripitomljavanje, već umjetnika prkosno poziva na ruski rulet nadvlađivanja i nadmudrivanja.”
Ivona Šimunović rođena je u Dubrovniku 1979. godine gdje je završila srednju Umjetničku školu Luke Sorkočevića, smjer slikarski dizajner. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002. u klasi profesora Zlatka Kauzlarića Atača.
Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 2006. Izlaže na samostalnim i grupnim izložbama. Osim slikarskim, bavi se i pedagoškim radom na radnom mjestu kustosa pedagoga u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Živi i radi u Dubrovniku. Njezini se radovi mogu pronaći u privatnim i javnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu.
