Joško Bogdanović, odrastao je u Mokošici na Moru, tik do brodogradilišta i niza radionica gdje su djelovali brodograditelji u drvu, u obitelji u kojoj je estetika, osjećaj za lijepo, uvijek imala veliku ulogu. Nakon srednje ekonomske i služenja vojnog roka, radio je u ugostiteljstvu i trgovini, ali ga je uvijek privlačilo nešto drugo. Radio je i kao tajnik konzulata Republike Italije u Dubrovniku. Restauraciju je studirao u Dubrovniku i Firenci, a usavršavao se u Firenci i Kolnu.
Joško je asistent, vodi (praktičnu) nastavu na devet kolegija Odjela za restauraciju Sveučilišta u Dubrovniku, a voditelj je i radionice za restauraciju artefakata od drva na istoimenom odjelu. Na pitanje je li netko iz obitelji utjecao na njegov odabir zanimanja odgovara.
Moji roditelji imaju usađene tradicionalne kršćanske vrijednosti u kojim je obitelj svetinja, a u tom kontekstu dom je postajao hram. Mama je uvijek uređivala, preuređivala, pituravala po kući, a tata je gradeći kuću uvijek promišljao kako će izgledati, hoće li se uklopiti u širi kontekst okruženja u kojem se nalazi. Tu žicu sam zasigurno naslijedio od roditelja, ali i od sestre koja je uvijek unosila nove ideje i estetska rješenja. Uz njezine intervencije, kuća je izgledala kao iz nekog talijanskog žurnala. Restauracijom sam se počeo baviti puno prije formalnog obrazovanja obnavljajući komade namještaja, ukrasne predmete prijateljima, poznanicima, susjedima.
Zašto baš drvo? Zašto ne kamen, papir ili tekstil?
Znao sam da ću specijalizirati drvo, čim sam upisao studij. Naravno da je jedan dio odluke sasvim pragmatičan, ako uzmemo u obzir raspon predmeta i metoda koje obuhvaća restauracija drva: povijesni drveni namještaj, povijesna stolarija, polikromirani drveni predmeti (skulpture, oltari…) pozlaćeni drveni predmeti, okviri…. Unutar jednog materijala toliko je smjerova u kojim se može usavršavati.
„Ja sam sam drvo tvoje kolijevke, sljeme tvoje kuće, daska tvojeg stola, postelja na kojoj spavaš i odmorište vječnog počinka“.
Khalil Gibran
Gibran je sažeo odgovor na ovo pitanje puno bolje od mene. A danas ako me pitate zašto ne kamen ili tekstil? Možda, kad bih imao nekoliko života jer zaista i unutar moje specijalizacije bojim se da ću samo zagrebati po površini u vremenu mog profesionalnog/znanstvenog djelovanja. Tekstil jako volim i pomalo skupljam uzorke jer se i u mom poslu često susrećem s povijesnim tekstilima.
Joško nam je opisao proces restauracije drvenih predmeta.
Predmet prvotno prolazi kroz preliminarne procjene stanja, stupnja oštećenja. Treba utvrditi je li potrebno obaviti mjere preventivne zaštite prije samog transporta, donijeti odluku o metodi dezinsekcije ukoliko postoji aktivna infestacija (crvotočina). Prije početka radova izrađuje se osnovna identifikacijska kartica predmeta koja uključuje niz formalno pravnih bilješki i tehničkih podataka. Zatim se izrađuje detaljna fotodokumentacija, pa dokumentacija koja grafički obrađuje stupanj oštećenja nekog predmeta, tehnologiju izrade…Instrumentalnim analizama dolazi se do znanstvenih potvrda o materijalu, metodama i tehnikama korištenim u izradi predmeta. Na osnovu tih podataka odabiremo pristup konzervatorsko-restauratorskom zahvatu.
Pored spomenutih metoda dragocjeno je osobno iskustvo i sposobnost procjene. Procjena starosti nekog predmeta može biti faktička ukoliko postoje dokazi, arhivski dokumenti koji sadržavaju potvrdu, narudžbenicu, zatim i paušalna kod manje vrijednih predmeta, gdje iskusan restaurator koristi dugogodišnje iskustvo, komparativnu metodu i poznavanje stilistike, tehnologije… te znanstvene metode datacije drva metodom C14 ugljikovog izotopa i dendrokronologije, koja pomoću godova, odnosno godišnjeg prirasta stabla i anomalija u formiranju tog prstena prirasta može približno točno determinirati vrijeme rasta nekog stabla.
Svaki predmet koji dođe u njegovu radionicu potpuno ga zaokupi, a svaki nosi jedno novo iskustvo i novu priču, koju treba otkriti.
Svakako bi izdvojio radove na drvenom polikromiranom raspelu iz crkve Santa Maria in Portico di Fontegiusta u Sieni, koje sam obavljao za vrijeme stručnog usavršavanja u Institutu Opificio delle Pietre Dure u Firenci. Radi se o gotičkoj skulpturi s prelaza iz 13. na 14. stoljeće koje je atribuirano radionici Andree Pisana.
Ako uzmete u obzir vremenski kontekst nastanka radi se o vrlo zanimljivom prikazu Krista lijepog lika. Termin Lijepi Bog (franc. Beaou Dieu) povijest umjetnosti koristi za promjenu u prikazu Kristovog lika iz strahotnog romaničkog, u humaniziranog s pojavom gotičkih stilskih tendencija.
Zahvat je obuhvatio istražne radove; preventivne mjere stabilizacije slikanog sloja, CT-scan, dezinsekciju anoksi metodom, uzorkovanje i identifikaciju drvenog nositelja. Dijelovi skulpture su i rastavljeni. Uzorkovani su stratigrafski slojevi polikromacija i pigmenti pojedinačno . Uzorci su obrađeni u laboratoriju. Istražni radovi potvrdili su postojanje izvornog slikanog sloja u velikom postotku. Na temelju ovih spoznaja donesena je odluka da se uklone preslici te da se prezentira izvorni slikani sloj. Potvrđeni su također restauratorski zahvati u 18. i 19. stoljeću.
Najzanimljivije otkriće bilo je to da zatečene ruke na skulpturi nisu originalne, a da su originalne bile mobilne. Za mene je to bilo novo otkriće i uzbudljivo iskustvo nakon kojeg sam se upoznao s ovim fenomenom. U centralnoj Italiji je vrlo čest slučaj da skulpture Raspetog Krista imaju pokretne ruke, a ponekad i noge. Naime, ovakve skulpture su korištene u obredima Velikog Petka, trenutku Kristove smrti, skidanjem s križa ruke bi spale uz tijelo što bi zasigurno doprinijelo dramatičnosti trenutka i ostavilo upečatljiv dojam na vjerni puk srednjeg vijeka. Svojevrsna Biblia pauperum u igranom obliku.
U lijepom sjećanju ostao mu je rad s timom na koljevci iz 17. stoljeća.
Koljevka je naime, rad Gian Lorenza Bernini-a za Rimsku obitelj Colonna a originalni nacrt danas se nalazi u Windsoru. Zahvat je obuhvatio isključivo istražne radove . Naručitelj radova Galeria degli Ufizzi htjeli su stručno mišljenje o autentičnosti predmeta, polikromiranih slojeva i slojeva pozlate. Nakon ekspertize Uffizi je otkupio ovaj artefakt od talijanske aukcijske kuće Pandolfini za troznamenkasti iznos u eurima, koji ne smijem spominjati. Koljevka je izložena u Palači Pitti koja je dio Galerie degli Ufizzi.
Joško nam je ispričao priču o neobaroknoj garnituri iz Mokošice, koja je danas dio Biskupske palače, a naravno prošla je kroz njegovu radionicu.
U neposrednoj blizini obiteljske kuće mojih roditelja nalazila se kuća sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog. Smrću posljednje stanovnice Provincija je iznajmila kuću Gradu Dubrovniku koji je pretvorio u dječji vrtić. Inače, kuća izgrađena 80-ih godina 19. stoljeća i bila je svojevrsni ogledni salon vremena. Pripadala je obitelji Rusić. Posljednji potomak, gospar Miše Rusić kuću i svu popratnu imovinu ostavio je sestri Branki (+Mila Planinić ) i Piji (+Darinka Erić), a one su naravno o njemu brinule do smrti.
Kuću su sestre naslijedile osobno, a odrekle su se prava vlasništva u korist provincije kojoj su pripadale. O kući su skrbile savjesno, očuvale su sve predmete do smrti. A znam i zašto, jer nikad nikome nisu dale da sjedne na neku od fotelja. Siguran sam da ni ih ni one same nisu koristile. Sestre su pomagale u lokalnoj župi i šire jer su bile medicinske struke. Njihovim odlaskom kuća je zatvorena.
Nisam znao što se dogodilo s namještajem sve do trenutka dok nisam sudjelovao u obnovi inventra Biskupske palače. Bio sam sretan da sam dio predmeta zatekao tamo. Siguran sam da bi i one bile zadovoljne. Na garnituri sam radio kompletan konzervatorsko-restauratorski zahvat koji je osim radova na drvu uključio i rekonstrukciju tradicionalnog tapeciranog dijela od čeličnih opruga, jute, jutenih gurtni, sirovog pamuka, sijena, konjske strune i na kraju ukrasne tkanine.
Ovo svakako nije najvrjedniji i najznačajniji predmet na kojem sam radio, ali meni je bio poseban jer sam dobro poznavao ove dvije redovnice. Sa sestrama sam u nekoliko navrata razgovarao o temi njihove kuće jer me ta priča intrigirala. Ispričale su mi da im je njihov dobročinitelj na samrti objasnio ispod koje daske poda se nalazi kutija s nakitom i njihovim obiteljskim dragocjenostima. Kad sam ih pitao što je bilo s tim, odgovorile su mi da su našli kutiju s nakitom, broševima… i predali je poglavarici provincije. Ova priča govori o karakteru, poštenju i odanosti ovih redovnica.
Jeste li možda u nekom predmetu pronašli neke skrivene pretince ili možda poruke majstora koji su ih napravili. Ostavite li možda, nakon restauracije i vi neku poruku za buduće generacije?
Moram priznati da do sad nisam pronašao neku skrivenu poruku do sad. Nekoliko zavjetnih poruka koje su tisnute pod kušin Bambinu iz crkve u Mokošici. Na jednoj poruci je potpis nekog iz familije Milković, osobe koja je 1869. na blagdan Cvijetnice bila u Rimu, posvetila grančicu masline i omotala je tom porukom. U drugoj poruci iz 1830. se nalaze latice iz ružičnjaka u Asizu….
Osobno ne ostavljam nikakve potpise ni natpise jer bi se to kršilo s načelima i kodeksom struke kojoj pripadam. Nerijetko nailazim na potpise mogućih nekadašnjih vlasnika, upozorenja o rukovanju. Ponekad potpise majstora drvodjelaca. Vrlo često oznake mjesta isporuke i poneku reklamu.
Na dubrovačkom sveučilištu trenutno oko 60-ak studenata studira restauraciju od čega njih 22 upravo drvo. Četiri apsolventa već rade u struci, a što je potrebno kako bi netko postao restaurator drva?
Studijski program sažet je u 6 semestara preddiplomskog i 4 semestra diplomskog studija. Studij je interdiscipliniran, obuhvaća kolegije iz umjetničkog područja poput slikarstva, crtanja, kiparstva, grafike, povijesti, povijesti umjetnosti, ikonologije i ikonografije, tehničko-tehnološkog područja…. Praktični dio je dominantan nad teorijskim pa tako studenti preddiplomskog imaju 180 sati godišnje (6 tjedno), a diplomskog studija 540 sati godišnje (18 tjedno).
Treba li restaurator imati neki osobiti talent?
Ne, mislim da pristupnici restauraciji drva moraju biti izvan serijski talenti, umjetnici, crtači. Važna je predanost, smirenost, strpljivost, određeni senzibilitet za lijepo, osobe koje vole propitkivati, analizirati . Ako imaju inženjersku crtu još bolje. Savršen vid i ne smiju biti daltonisti. Važno je napomenuti da restauracija drva nije isključivo muški posao, a djevojke su do sad uspješnije savladavale izazove struke iz mog iskustva.
Ovo zanimanje preporučio bih svim mladim ljudima, i ne nužno samo mladima, koji imaju afinitet za umjetnost, i baštinu. Ovaj posao je lijep, raznovrstan, ponekad intiman, a ponekad se osjećate kao alkemičari ili forenzičari.
