5.8 C
Dubrovnik
Subota, 23 studenoga, 2024
NaslovnicaNaša čeljadMiho Kukuljica cijeli život radi na zemlji, jedini je certificirani proizvođač sira...

Miho Kukuljica cijeli život radi na zemlji, jedini je certificirani proizvođač sira u županiji, a opušta se slušajući klasiku

Miho Kukuljica stočarstvom i poljoprivredom se bavi cijeli život od pete-šeste godine kad je počeo pomagati roditeljima do danas zemlja je njegova učiteljica i hraniteljica. Iz Mihanića se pruža  nevjerojatan pogled na Konavosko polje, koje je doduše poprilično zapušteno, no Mihovi dolci, gnojeni vlastitim organskim gnojivom, cvjetaju i u doba korone hrane mnoge Konavljane i  Dubrovčane.

Ispred skladne kuće u kamenom dvorištu u bačvama, grastama i loncima cvjeta najrazličitije bilje i cvijeće, a mačići se dozivaju na skalama. Miho sjedi na kamenu i guli mladi luk. Priprema ga za dostavu, a nakon što je već pripravio salatu, blitvu i špinat.

„Ma ovo je narudžba za sutra, moram dovršit pa ćemo gore na čašćenje“, kaže mi. Nije mu baš drag moj fotobjektiv.

„Ma slikavaj okolo, sve, ali nemoj mene, nisam se uredio, frizerka mi ne radi“, kaže u šali i izbjegava poziranje.

Miho Kukuljica, jedan je od rijetkih Konavljana koji još imaju značajnu količinu stoke. On naime uzgaja krave, crnu slavonsku svinju i kokoši, a za vlastiti gust, jahanje, ima i četiri kobile. Jedini je certificirani proizvođač sira u našoj županiji. Korona kriza nije ga previše pogodila, iako je većinu svojih proizvoda plasirao upravo u restoranima, ali i u vlastitom gospodarstvu.

„Čovjek vazda treba biti spreman okrenuti priču. Imam 300 kila kobasica i suhomesnatoga. Sve je prvoklasna roba.  Ne bojim se da se neće prodat. Inače smo restoranima prodavali prošlih godina najviše suhoga sira, sad ćemo prodavat ljudima mladi sir. U Konavlima se vazda znalo da dobar domaćin mora osigurat hranu za svoju obitelj.  Slabi domaćini, morali su prodavat zemlju u bescjenje, a seljani bi za njih skupljali humanitarnu pomoć „kolete“. U dobroga domaćina, nema straha od gladi. Na žalost ova je naša država slab domaćin, a možda će se nakon ovog virusa, ako potraje, što i promijenit“, priča mi Miho dok skube mladi luk.

U poslu mu najviše pomaže majka, zatim supruga i djeca, iako najveći dio posla na polju i oko stoke odradi sam.

„Meni su govorili da sam glup što sam ostao na zemlji, što se nisam negdje zaposlio i uživo, kao drugi koji su zemlju ostavili, ali ja sam uvijek, a i sad, dobro živio od zemlje i stoke. Zdrav sam, bogat i anoniman, što mi više za sreću treba“, kaže kroz šalu, jer usprkos tome što po cijele dane vrijedno radi, osmijeh mu ne silazi s lica.

„Sve što proizvedem, prodam, sad samo imam malo problema sa sirom, jer restorani neće trebati velike količine, a naši domaći ljudi vole mladi sir, koji se ne može puno čuvat, pa evo za sve koji hoće, mladoga sira će bit, javite se“, kaže mi, objašnjavajući zašto je morao jedan od svoja tri postulata sreće „anonimnost“ žrtvovat za našu priču.

Vraćamo se na državu i poljoprivrednu politiku, koje, tvrdi, nema.

„ Konavle je podigao i uništio aerodrom, a u zadnje i Uber. Svi su se zaposlili i zapustili zemlju. To ti je isto ko’ droga. Malo marihuane te opusti i zabavi, a ali ako dođeš do heroina, onda te ovisnost uništava“, objašnjava mi kroz šalu.

„Država, koja ne proizvodi dovoljno hrane za svoje stanovnike, ovisna je o drugima. Sad kad su zatvorene granice, hrana ne može doć iz Bosne, trebamo u Italiji punit šlepere i dovodit hranu u Dubrovnik, a plodne čiste zemlje obilje. Ovaj nam je virus pokazao kako ima načina da se sve zaustavi pa i turizam i to u samo mjesec dana. Sve se promijenilo. Ako smo nešto naučili to je da moramo biti neovisni u proizvodnji hrane“, kaže Miho.

Završio je s pranjem povrća i sad ćemo obić doce, ali samo ove blizu kuće, jer ima ih na sve strane, pa ćemo to drugi put.

Odmah ispred kuće nekoliko je voćki u čijoj sjeni na otvorenom Miho ima rasadnik sadnica, objašnjava mi kako je u Mihanićima klima takva da staklenici ili plastenici nisu potrebni jer mraza nema. Rastu tu ispod stabla breskve sadnice kupusa raštana, salate…, a malo niže su patate, selen, brokula, uskoro i kukumari. Ima i jagoda. To je samo mali dio zemljišta koje obrađuje.

„U mene je sve jedan zatvoreni krug. Iako ti nemam certifikat, ovo ti je sve eko proizvodnja. Gnojim samo vlastitim gnojem. Kako imam puno stoke tako stajski gnoj pomiješam sa sijenom i otpacima povrća, ostavim da to godinu dana prerađuju gliste i dobijem ovu krasnu crnu zemlju u kojoj sve raste zdravo. Povrće sadim u nekoliko faza, da bi ga što duže bilo. Eno tamo brokula, berem je mjesecima već. Vidiš kakva mi je selen, ko’ stablo narasla, a salata, to je milina. Kako koju uberem, drugu ubodem. Boba prodam 20 kila dnevno, a sadim ga četiri puta na godinu. Sve otpatke od povrća i sirutku, pojedu svinje, smeća u nas nema“, priča dok obilazimo dolac.

Njegova supruga doziva nas da se kava hladi i da dođemo na taracu. Uz nevjerojatan pogled na polje nastavljamo razgovor. Na pitanje je li mu ikad došlo da sve ostavi i počne se baviti nečim drugim, odgovara.

„Zavolio sam ovaj posao 100 posto kao dijete. Volim stoku, volim zemlju, a ne volim da mi netko zapovijeda niti ja volim drugima zapovijedat, a ako nisi sam svoj gazda to se ne može izbjeć. Ponekad se dignem u 3 ujutro, nekad u 8, tempo mi diktira posao i ja sam. Cijeli sam dan ili uz stoku ili na polju ili pripremam za prodaju, ali imam svoj raspored i vrijeme za odmor. Od ovog posla dobro živim i nemam se što žalit, ali da je nekad teško, jest. Evo promisli samo da imam 20 junica, koje se svake godine kote. Svaka u svoje vrijeme i da ih ja moram pazit 4-5 noći i bit uz njih, jer ne možeš samu kravu ostavit da se okoti. Pa sad zbrojimo to 20 puta 5, sto noći godišnje ne spavam“.

Mihova supruga, koja se nije htjela isticati u ovom članku, zaposlena je i održava kućanstvo, a u domaćinstvu njezin je posao proizvodnja sira. Ona siri tek pomuženo toplo mijeko, a potom se brine i za zrenje siraca, sušenje, okretanje, čišćenje.

Mihu pomaže i majka, ali i djeca. Njegova najstarija kćer, koja završava fakultet u Zagrebu, a nedavno se udala za Riječanina te roditelje razveselila prvim unučem, pomaže im u održavanju FB stranice, a kad dođe doma i u drugim poslovima. Sin je srednjoškolac, koji voli raditi na zemlji i pomaže u svemu, ali ga roditelji ne žele previše opterećivati, a najmlađa kćer je osnovnoškolka, kojoj je škola zasad najvažnija obveza. Miho svojoj djeci ne želi nametati životne izbore, jer zapovijedati ne voli.

Kad ne radi, Miho se odmara i opušta uz glazbu, a zanimljivo kako najviše voli klasiku.

„Ma ne znam ti ja ništa o toj muzici, ali znam da me klasika opušta i da je mogu dugo slušati, bez da mi dosadi“, objašnjava.

I mogli smo još nekoliko dana pričati o biljkama, životinjama, vinu, ulju, kobasicama, pršutima, panceti , mladom, suhom siru i onom iz ulja, o kravama, kobilama i mačkama, o sadnicama…mogli smo još nekoliko sati obilaziti polja, doce i štale, ali Miho mora dalje za poslom, a sve druge priče ostavit ćemo za neki novi susret.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

NJORGANJE