Sandro Sukno je kao igrač bio jedan od najvećih koji su ikad igrali vaterpolo. U nevjerojatno uspješnoj, ali zbog bolesti kratkoj karijeri, Sandro je osvojio sve što se moglo osvojiti. Bio je svjetski, europski i olimpijski prvak. Ostale medalje nema smisla ni nabrajati. Noseći kapicu Pro Recca osvojio je i Ligu prvaka, a 2017. bio je izabran za najboljeg igrača svijeta. Kad je bio na vrhuncu, kao svjetski prvak i najbolji igrač svijeta, zbog velikih problema sa srcem morao je prestati igrati s 27 godina. Nije očajavao, nije pao u depresiju. Odmah je nastavio dalje, a želja mu je bila ostati što bliže vaterpolu. Postao je trener i s talijanskim Pro Reccom osvojio Italiju i Europu, sve što je mogao i postao je najmlađi trener s naslovom prvaka Europe u povijesti. Sandro, koji se baš i ne voli eksponirati u javnosti dao je veliki intervju za Index. Dio tog intervjua prenosimo.
Pro Recco je najtrofejniji svjetski klub svih vremena. Je li Vas iznenadila njihova ponuda da postanete trener nakon samo jedne prave trenerske sezone na klupi kotorskog Primorca?
Iskreno, da, bio sam iznenađen, ali odmah sam to prihvatio kao veliki izazov u karijeri. Čak, u prvi trenutak, kad me nazvao predsjednik Recca Felugo i ponudio mi klupu, nisam se pretjerano šokirao. Rekao sam mu da mi da par dana da razmislim.
Tek kasnije, kad sam ostao sam sa svojim mislima, shvatio sam da sam dobio ponudu trenirati najbolje igrače na svijetu te najtrofejniji klub ikad, klub od kojeg se uvijek najviše očekuje. Nitko ti tamo neće reći ”to i to moraš osvojiti”, ali ako imaš dvije čiste u glavi, jasno ti da su te doveli da uzimaš trofeje.
Naravno da sam to doživio kao veliki izazov, znam da su ispred mene bila ogromna očekivanja, ali na kraju, zato se i bavim ovim poslom. Kao igrač sam uvijek ciljao pucati na najviše domete, ista je stvar i sad kad sam trener. U bazenu sam uživao u velikim tenzijama i očekivanjima, ista stvar je i sad i zato sam prihvatio ponudu Recca. Nadam se da sam pogodio.
S obzirom na grad iz kojeg dolazite i na činjenicu da Vam je otac bio kapetan olimpijskih i svjetskih prvaka, pretpostavljam da niste ni imali nekog drugog izbora kao klinac nego se početi baviti vaterpolom?
Mi nismo baš iz Dubrovnika, već iz Cavtata, malog mjesta od dvije tisuće ljudi. Na plivalištu smo provodili čitave dane. Vaterpolo smo mogli igrati četiri, pet mjeseci u godini, ovisno o tome kakvo bi bilo vrijeme, ali i kad bi bilo hladno, kad bi golovi bili vani, tamo smo igrali nogomet ili rukomet.
Čim bi zatoplilo, satima bi bili u moru i pucali na gol, igrali i tek bi pola sata prije službenog treninga izašli, osušili bi se i bili bismo spremni za trening. Dakle, po cijeli dan smo bili na plivalištu. Čak i momci koji nisu trenirali vaterpolo igrali su s nama, znali su pravila, znali su pucati.
Naravno da sam već tada obožavao vaterpolo i da me djetinjstvo na tom plivalištu indirektno usmjerilo u ovaj sport, a u odabiru profesije nije zanemarivo bilo ni to da mi je otac bio uspješan i trofejan vaterpolist Jugoslavije.
Je li činjenica da Vam je otac bio svjetski i olimpijski prvak bila u počecima prednost ili teret?
Teško da ti nešto tako može biti prednost, no po tome kako se nosiš s tim se najbolje može vidjeti kakav si karakter. Netko će to osjetiti kao teret i stigmu, dok će drugi još više zapeti da postane još jači i da opravda očekivanja te začepi usta svim zločestim jezicima.
Iz vlastitog iskustva znam da je bilo puno slučajeva da neki momci nisu uspjeli izdržati taj pritisak i odustali bi zbog raznoraznih komentara. ”Otac ga gura, ovaj mali igra zbog oca”, takvih sam se izjava kao mali puno puta naslušao. Kao klinac puno puta sam čuo da netko o meni govori ”Ovo ti je mali Sukno.”
Nije to lako izdržati kad si mlad igrač jer te tada svatko gleda duplim pogledom. Morao sam uvijek biti najbolji da bih bio dobar. Pogotovo to tako funkcionira kod nas Hrvata. Srećom, uspio sam to sve izgurati i sigurno da me to ojačalo kad sam bio mlađi te mi pomoglo da kasnije imam čvršći karakter.
Ratko Rudić Vas je zvao na EP u Malagu 2008. kad ste imali samo 17 godina. Kako Vam je bilo kao tinejdžeru doći u svlačionicu koju je vodio najveći trener u povijesti vaterpola, među igrače koji su godinu dana ranije bili svjetski prvaci?
Čast i velika nagrada. Samo ti znaš koliko si se trudio u mlađim kategorijama, koliko si žrtvovao toga u djetinjstvu da bi došao do reprezentacije. Dvije godine ranije, kad je reprezentacija bila na pripremama u Dubrovniku, Rudić bi me pozivao da treniram s njima, pa bih ja na bazen došao ravno iz kuće dok bi svi ostali bili u hotelu.
Nemoguće je opisati koliko u takvom okruženju mladi igrač može naučiti i napredovati. Ogroman je ”skalin” prijeći iz juniorskog u seniorski vaterpolo, ali najveći ”skalin” je upasti u reprezentaciju koja je u tom trenutku bila prvak svijeta. Reprezentacija je totalno drugi svijet u svim sportovima, pa tako i u vaterpolu.
Biti među 15 do 20 najboljih europskih igrača je nešto posve drugačije od bilo čega što sam u karijeri do tada doživio. Puno veći nivo, puno veća tenzija. Biti prvak s klubom ili biti olimpijski, odnosno svjetski prvak su totalno različite stvari. Razlika u kvaliteti i naboju je neusporediva.
Teško je i zamisliti da netko tko je u tom trenutku prvak svijeta i najbolji igrač na planetu preko noći mora zbog zdravlja prekinuti karijeru. Koliki Vam je bio šok kad ste saznali da više nećete moći igrati vaterpolo?
Iskreno, u tom trenutku ta spoznaja nije ni doprla do mene. Valjda se sve prebrzo odigralo tako da sam postao svjestan tek kasnije. Sad kad sam trener brojni ljudi iz svijeta vaterpola mi prilaze, pitaju za zdravlje, daju mi podršku. Naravno da je to bio ogroman udarac, ali svega sam postao svjestan tek kasnije.
Ne znam, valjda od silnog šoka u početku nisam odmah shvatio da je sve ono za što sam živio čitav život gotova priča. Želio sam što prije nastaviti raditi i živjeti. Kad si vrhunski sportaš, čitav život ti se svodi na treninge, kofere, alarme i putovanja. Cijeli tjedan ti je isprogramiran tijekom sezone, a onda dođe ljeto pa te čekaju nove pripreme.
Tada sam došao doma, svi moji prijatelji su i dalje bili u vaterpolu, a ja sam se prvi put zatekao da se ujutro budim bez alarma i bez obaveza. Osjećao sam se da mi je netko ukrao nešto što najviše volim. Sigurno je to bio ogroman šok, ali sam krenuo u dobrom smjeru i sad sam podjednako, ako ne i zadovoljniji novom ulogom. Nisam mogao ostati bliže vaterpolu.
Kad su u Pro Reccu saznali da imate problema sa srcem i prije negoli ste odlučili prekinuti karijeru, raskinuli su Vam ugovor i ponudili ulogu pomoćnog trenera. To ste odbili i vratili ste se u Jug. Što je dalje bilo?
Prva dijagnoza je postavljena u 12. mjesecu pa je liječnik iz Rima preporučio da pričekamo još par mjeseci da vidimo kako se sve skupa razvija. Nakon tri mjeseca smo obavili još detaljnije pretrage i tada je on rekao da ne bi bilo dobro da se nastavim baviti profesionalnim sportom. Taj liječnik je bio godinama službeni liječnik talijanske nogometne reprezentacije i s njima je bio na nekoliko svjetskih prvenstava.
Okupio je u Rimu konzilij od desetak liječnika i predstavio im je analizu mog slučaja. Složili su se da moram prekinuti karijeru. Zatim im je predočio što sam sve s takvim srcem napravio u karijeri i ostali su šokirani. Nisu mogli vjerovati da je netko s takvim srcem osvojio toliko toga i bio najbolji igrač svijeta.
Tada su zaključili da i oni mogu puno toga naučiti iz nekih konkretnih slučajeva poput moga. Na kraju je zaključak bio da je upitno jesam li se ja uopće smio baviti profesionalnim vaterpolom s obzirom na stanje mog srca jer sam i kao mlađi imao problema, ali tada je dijagnoza bila nekakav šum na srcu koji se može držati pod kontrolom.
Talijani imaju jako razvijenu sportsku kardiologiju i jako su rigorozni po pitanju zdravlja. Tu su najstroži na svijetu. Danski nogometaš Christian Eriksen je nakon srčanog udara mogao nastaviti karijeru u Engleskoj, ali nije smio u Italiji. Pro Recco mi je nakon toga ponudio da ostanem i budem pomoćnik Vujasinoviću, ali želio sam se vratiti doma, biti s obitelji i vidjeti što i kako.
Nije lako preko noći donijeti takvu odluku. Danas sam u bazenu, a sutra sam trener. Nisam želio donijeti ishitrenu odluku i želio sam vidjeti mogu li još igrati. Vratio sam se u Jug i dogovorili smo se da ću nakon operacije, ako sve bude u redu, igrati za njih.
Počeo sam i trenirati, ali nakon što sam odradio još nekoliko pregleda, donio sam konačnu odluku o prekidu karijere, tako da je finale SP-a u Budimpešti bila moja zadnja utakmica u životu.
U Dubrovniku su Vam neki ljudi iz kluba i grada zamjerili što se odluku o prekidu donijeli doslovce na dan kad je Jug postao prvak Hrvatske iako ste znali da više nećete igrati nekoliko mjeseci ranije. Bili su ljuti jer je navodno vijest o Vašem povlačenju zasjenila titulu Juga i smatrali su ako ste s objavom toliko čekali, da ste mogli pričekati još koji dan. Što se tu točno dogodilo?
Ta priča je laž skupine pojedinaca, zapravo jednog čovjeka koji sjedi u upravi Juga i širi laži i neistine. Taj čovjek je želio s takvim budalaštinama omalovažiti mene i cijelu moju karijeru. Nikad nisam previše želio komentirati tu laž i mislim da im mojom šutnjom radim ogromnu uslugu, a oni toga nisu ni svjesni.
Kad smo kod Juga, dosta je kontroverzi izazvao Vaš prelazak neposredno nakon Igara u Londonu 2012. iz Pro Recca u Primorje. Dogovor je navodno bio da ćete se iz Pro Recca vratiti u Dubrovnik, međutim završili ste u Rijeci. Tadašnji sportski direktor Juga je bio Vaš otac koji je istog dana smijenjen s te funkcije, a Vi ste navodno zbog toga odbili otići na doček proslave olimpijskog zlata u Dubrovniku. Je li to točno i koja je prava istina?
Da, točno je, nisam bio na dočeku jer su oni smijenili mog oca. Kad ste me pitali jesam li ja mogao pričekati s objavom odluke o povlačenju, ja mogu postaviti protupitanje – jesu li i oni mogli pričekati s otkazom mom ocu? S obzirom na način kako su to napravili, nemam nikakvog drugog izbora nego da mislim da su ti ljudi željeli zasjeniti veliki uspjeh hrvatskog sporta i olimpijsko zlato.
Prešao sam iz Juga u Pro Recco i dogovor je bio da se za tri godine vratim u Jug. No, već nakon prve godine mog boravka u Reccu gazda kluba Volpi se povukao iz kluba jer se nije slagao s načinom raspodjele novca i zarađivanja u vaterpolu. Želio je da klubovi koji osvajaju trofeje zarade i neki novac jer mi smo stalno u minusu.
Dat ću vam primjer, mi smo sad s osvojenom Ligom prvaka zaradili 50 tisuća eura, a s tim novcem ne možemo praktički ništa. Volpijevim odlaskom svi su igrači postali slobodni, a kako je Primorje u tom trenutku bilo financijski stabilno i imalo je momčad za najviše domete, odlučio sam otići u Rijeku.
To je zasmetalo nekim ljudima u Jugu jer su shvatili da im Primorje postaje ozbiljna konkurencija, što se na kraju pokazalo i točnim jer smo u tih par sezona puno toga osvojili i srušili dominaciju Juga.
Zar je napad na Vas bio toliki da niste željeli doći ni na doček?
Da, to me stvarno jako pogodilo. Nastup na Olimpijskim igrama je vrhunac svakog sportaša, a zlato je vrh svega. Naravno da mi je san bio biti na dočeku u Dubrovniku, kod kuće, ali osjetio sam se pogođenim i dok su moji suigrači otišli na proslavu, ja sam otišao kući. Da mogu vratiti vrijeme isto bih napravio.
Je li istina da je došlo do fizičkog sukoba u autobusu između čelnih ljudi Juga i Vas?
Do fizičkog sukoba nije došlo, ali bilo je prepirki. Ti su ljudi sebe smjestili u prve redove autobusa i nametali su priču da su oni organizirali doček. Takve stvari se dogode spontano i ne treba ih nitko organizirati. Kad netko osvoji medalju, onda raja izađe na ulice i slavi. Hrvatsko nogometno srebro je najbolji dokaz za to.
Stradun je bio krcat, ljudi su se došli zahvaliti momcima koji su igrali, ali bilo je dosta onih kojima tu nije bilo mjesto, koji po ničemu nisu bili zaslužni za zlato, a gurali su se u prve redove. To mi je strašno smetalo.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.