Luka je imao 18 godina, završavao je grafičku školu. Svirao je u rock bandu. Poput ostalih svojih vršnjaka imao je snove i nade. Želio je biti novinar. Vjerovao je da je vrijeme na njegovoj strani. Luka Ritz imao je 18 godina kada su mu život uzeli huligani koji su ga na smrt pretukli.
U spomen na njega i na sve ostale djevojke i mladiće žrtve nasilja, krajem rujna 2008. godine tadašnji ministar obrazovanja donio je odluku o utemeljenju Godišnje nagrade „Luka Ritz“ te je objavljen prvi javni poziv svim školama i učeničkim domovima u Republici Hrvatskoj za podnošenje prijedloga za dodjelu Godišnje nagrade „Luka Ritz“ za promicanje tolerancije i škole bez nasilja. Od tada svake godine sve osnovnoškolske i srednjoškolske odgojno-obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj mogu predložiti učenice i učenike koji promiču toleranciju te humano i nenasilno ponašanje.
Nagrada se, u pravilu, dodjeljuje 12. lipnja – na dan Lukine smrti, a osim Nagrade Luka Ritz, postoji mogućnost da se dodijele i posebna priznanja za humano djelovanje.
Jedno od tih posebnih priznanja koja se dodjeljuju stiže nam i u Dubrovnik, zahvaljujući maturantici Tijani Stojanović koju je kandidirala Gimnazija Dubrovnik koju pohađa.
Tijana je rođena 26. kolovoza 2003. u Dubrovniku, a nakon završene OŠ Cavtat, upisala je Gimnaziju. Maturantica je koja planira upisati studij vezan uz prirodne nauke jer je vrsna matematičarka. Živi u Čilipima.
Kako si se osjećala kad si saznala da si dobila priznanje za toleranciju i školu bez nasilja koje se dodjeljuju u sklopu Nagrade Luka Ritz?
Osjećala sam se jako sretno i ponosno. Čestitke su dolazile sa svih strana. Predivno je dobiti takvo priznanje, ali i vidjeti da su obitelj, prijatelji i profesori ponosni na mene. Također, pokazatelj je da se dobro prepoznaje.
Tko te je kandidirao i kako je išla ta podrška?
Kandidirala me moja profesorica Psihologije, Suada Salčić, koja mi je u cijelom gimnazijskom obrazovanju uvijek davala podršku i poticala me na različite aktivnosti unutar Grupe mladih psihologa. Zajedno s prijateljima u Grupi radila sam na mnogim projektima, ne samo vezanim za psihologiju, već i za suzbijanje nasilja nad ženama i vršnjačkog nasilja. Profesorica Salčić prepoznala je moj trud u školi, rad na projektima i pomaganju vršnjacima, a Nastavničko vijeće podržalo je kandidaturu prema određeni kriterijima koje propisuje Ministarstvo, te je škola poslala prijavu.
Na stranici Gimnazije je, uz čestitku, bilo lijepo napisano kako uvijek mogu računati na tebe – što bi značilo da si uvijek tu kada treba nekome pomoći, što je predivna osobina za mladu osobu – otkud u tebi ta empatija i kako je izražavaš?
Uvijek svim zadacima pristupam maksimalno ozbiljno i odgovorno te ih nastojim izvršiti na vrijeme, ali isto se tako trudim pomoći i drugima. Majka mi uvijek govori da je njeno životno geslo „Dobro je činiti dobro”, pa je to valjda prenijela i na mene. Smatram da je prepoznati potrebite i naći način da im se pomogne zapravo veličina svakog čovjeka. Osim uspjeha u školi, treba težiti i nekim višim vrijednostima u društvu i zato hvala mojim roditeljima i profesorima koji su me usmjeravali na tom putu i mojim prijateljima s kojima dijelim razmišljanja i sudjelujem u projektima.
Misliš li da je više mladih osoba poput tebe ili su “jedni drugima
češće vukovi”?
Mislim da postoji mnogo mladih poput mene što uostalom dokazuje i naša Grupa mladih psihologa i drugi nagrađeni, kako u ovom natječaju tako i u mnogim drugim sličnim.
Biti human ne bi trebalo značiti biti različit od drugih. Naravno ima mnogo i onih drugih priča gdje je sebičnost i beskrupulozna želja za uspjehom dominantna, ali svi bismo se trebali boriti protiv toga.
Maturantica si, kamo ćeš dalje, što želiš studirati?
S obzirom na moju ljubav prema matematici i prirodnim znanostima, svoje obrazovanje bih svakako htjela nastaviti u tom smjeru.
S čime ti se najteže kao mladoj osobi nositi u ovom svijetu gdje je sve više depresije, samoozljeđivanja kod mladih, nezadovoljstva…?
U svijetu je puno toga onakvo kakvo ne bi trebalo biti. Stalno nam se nameću neki visoki kriteriji i iskrivljene percepcije. Ono što je nenormalno, nažalost, sve češće postaje normalno. Nekada se teško nositi sa svakodnevnim stresom i svladavanjem svih obveza koje društvo stavlja ispred nas. Ipak, mislim da se treba fokusirati na sve pozitivno oko nas i, ukoliko možemo, pomoći u suzbijanju lošeg.
Ti si bila mala kad je stradao Luka Ritz, što znaš o tom slučaju i što ti znači ovo priznanje u tom kontekstu borbe protiv vršnjačkog nasilja…. jesi li možda i sama imala takvih iskustva ili netko tko ti je blizak pa si se zato i aktivirala na ovakav način?
Luka Ritz simbol je borbe protiv vršnjačkog nasilja i netolerancije. Žrtva je huligana koji su ga pretukli bez ikakvog razloga. Njegovi roditelji utemeljili su ovaj natječaj u suradnji s Ministarstvom. Na taj način Luka živi u svima nama kao podsjetnik da svi moramo biti bolji ljudi i boriti se protiv nasilja i uvažavati različitosti.
Osobno nisam imala nikakvih takvih iskustva, pojedini moji poznanici jesu, ali to nije razlog da sam se aktivirala na ovaj način. Razlog je pokušati pokrenuti neke bolje stvari, upozoriti na neke ružne stvari i pokušati nešto promijeniti. Kao što sam već spomenula, ogromnu ulogu u poticaju imala je Grupa mladih psihologa i profesorica Salčić. Naravno, ovakvo priznanje mi puno znači jer je pokazatelj da radim nešto dobro.
Misliš li kako roditelji svojim odgojem mogu u djetetu pobuditi empatiju ili se s time rađaju?
Mislim da je empatija dijelom urođena sposobnost koja se treba razviti tijekom života, a to se ne može bez pravilnog odgoja. Važno da roditelji od malih nogu osvješćuju empatiju kod djece, uče ih kako razumjeti vlastite i tuđe osjećaje i usmjeravaju ih kako se ponašati.
