Ivica Đilović jedan je od Dubrovčana, koji su svoju karijeru posvetili prirodnim znanostima na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.
Osim svojih istraživanja i predavanja, ovaj doktor kemije dio svog vremena posvetio je popularizaciji prirodnih znanosti, koordinator je najvećeg popularno-znanstvenog događanja u RH Dan i noć na PMF-u, a sudjeluje i na dubrovačkom Festivalu znanosti, koji se odvija od 5. do 15. svibnja.
Kako matematika stara 200 godina utječe na naše živote? Kako pomoću vida i njuha razlikujemo promjene u strukturi tvari? Zašto je kemija sastavni dio naših života, iako o njoj možda ništa ne znamo?
Otkrio nam je u razgovoru.
-Treći puta za redom dolazim na Festival znanosti i baš mi je to lijepo jer ljudi u Dubrovniku rjeđe imaju priliku slušati popularno-znanstvena predavanja iz kemije. Općenito su prirodoslovlje i matematika slabije zastupljeni u Dubrovniku i ljudi ne nalaze interesa u studiranju i posvećivanju svoje karijere tim područjima ljudskog djelovanja.
Mnogima se čini da kad završe na primjer biologiju ili kemiju, neće imati gdje raditi, ali upravo ti studiji omogućuju brojne mogućnosti i raznovrsne karijere nakon studija. Ta širina ima i svoju cijenu u „težini“ fakulteta, zbog čega su ti studiji, recimo manje atraktivni i pristupačni te se sve manje ljudi odlučuje za njih. Međutim, svi koji biraju svoj put, studij trebaju imati na umu kako će u skoroj budućnosti izumrijeti brojna zanimanja.
Mobiteli i tehnologija, koje danas svi koristimo u kratkom su vremenu brojna zanimanja učinili nepotrebnima. Danas već možemo zamisliti aute bez vozača i brojne poslove u kojima ljudski faktor više nije potreban. Međutim, sva zanimanja koja u svojoj osnovi imaju kreaciju i dalje će opstati, a to osobito vrijedi za prirodne znanosti. Opet, ne treba se niti bojati tehnologije jer ona daje odgovore, a ljudi su ti koji postavljaju pitanja. Ljudska znatiželja nema alternativu.
Što je Vas privuklo kemiji?
Prirodoslovljem sam se zarazio u jednom kutku gruške škole.
Za to su „krive“ profesorice: Šoletić, Đurasović, Krile i Bebić. Onda sam otišao u Gimnaziju, gdje sam, moram to reći, najviše radio i učio samo ono što me jako interesiralo. Prošao sam jedan razred s pet, dok sam sve ostale prošao s vrlo dobrim, ali sam tih godina tri puta išao na državno natjecanje iz kemije gotovo samostalno se pripremajući. Pri upisu na fakultet dvojio sam između kemije i matematike, koja mi je uvijek bila prva ljubav. Sad kad bih opet trebao odlučivati, možda bi prevagnula matematika. Gusta me jer je toliko interesantna i elegantna. Većina uređaja i tehnologija koje danas koristimo bazira se na matematici staroj 200 godina. Ponekad uopće nemamo predodžbu o tome koliko su znanstvene spoznaje i otkrića prisutni u svakodnevnom životu.
Nakon što je diplomirao kemiju na PMF-u u Zagrebu Ivica Đilović postao je znanstveni novak na svom fakultetu i počeo raditi vlastita istraživanja.
-Bavim se određivanjem struktura tvari i molekula. Tvari proučavam uz pomoć rendgenskog zračenja, koje otkriva kako tvari izgledaju na atomskoj razini. Struktura molekule neke tvari povezana je s njezinim svojstvima i funkcijom. Na primjer od mnoštva atoma ugljika, ovisno o načinu njihovog međusobnog povezivanja, možemo dobiti grafit.
Povlačenjem grafita po papiru skidamo sloj po sloj molekula pri čemu ostaje trag pa se grafit koristi u olovkama. Ako se atomi ugljika poslažu drukčije, tako da je svaki atom povezan sa četiri susjedna atoma, dobijemo dijamant koji je dosad najtvrđa poznata tvar (koja se može pronaći na Zemlji). Onda imamo i fuleren, novi alotrop ugljika u kojem su atomi složeni u kuglastu molekulu. Takva struktura može poslužiti kao inspiracija za neku novu molekulu u čiju se unutrašnjost može spremiti neka druga molekula. Primjerice neki lijek koji bi se, dok dođe do željenog mjesta u tijelu, inače raspao, a uz pomoć takve strukture se može sačuvati dok ne dođe na željeno mjesto. Uskoro će teranostika, simultano liječenje i dijagnoza biti primjenjiva na svakodnevnoj razini. Strukture nekih tvari koje proučavam imaju potencijal praktične uporabe u katalizi, detekciji ili separaciji.
Je li neko od Vaših otkrića dosad primijenjeno?
-Zasad ne, ali uobičajeno je u prirodnim znanostima da otkrića nalaze primjenu u rješenjima raznih problema. Ponekad to dođe slučajno, ali češće je to plod dugotrajnog i sustavnog istraživanja većeg broja znanstvenika. Danas je možda ovo što ja radim nekome beznačajno, ali za desetak godina, možda će moja istraživanja iskoristiti netko drugi.
S kolegama sam se bavio receptorima za anione, znači posebnim vrstama molekula koje će selektivno prepoznati neki anion. Farmaceutska je industrija pokazala interes za korištenjem tih receptora za izdvajanje nepoželjnih stvari iz njihovih reaktora i vidjet ćemo gdje će nas to odvesti.
Pomalo je teško o znanosti govoriti u medijima, kad je jezik tako specifičan. Recimo ovo što ste zadnje rekli, ne da se baš lako shvatiti.
-Jezik znanosti je jako specifičan i mnogima je takva komunikacija slična situaciji kad slušaju neki strani jezik koji ne poznaju. Publici se jako teško približiti i upravo je to zadatak Festivala znanosti i sličnih događanja. Pritom valja biti jako oprezan u objašnjavanju i povezivanju da se ne uđe u prostor banalizacije jer se onda dogodi da „svi sve znaju“. To smo vidjeli sada sa cjepivima, svi znaju, svi komentiraju, svi imaju mišljenje, a jako je malo onih koji stvarno razumiju.
Pretpostavljam da sa završenim studijem kemije i to s visokim prosjekom niste imali, nakon diplome, problem pronaći posao, zašto ste odlučili ostati na fakultetu?
-Ostao sam raditi na fakultetu kao znanstveni novak jer sam odmah dobio priliku baviti se istraživanjem i to onoga što sam baš želio. Imao sam ponude iz farmaceutske industrije, koje su svakako što se tiče novaca bile primamljive, ali sam odlučio da meni kao osobi i mom stilu života više odgovara rad na fakultetu.
Zašto?
-Posao profesora na fakultetu nije lagan niti glamurozan, ali puno je stvari koje ga čine sjajnim, a koje se ne vide direktno kroz plaću. Meni je jako važna sloboda izražavanja, sloboda razmišljanja, kreiranja nekog svog puta. Okružen sam ljudima koji vole to što rade i studentima koji su došli učiti. Sve to akademsku atmosferu čini jako pozitivnom.
Rad u velikim farmaceutskim tvrtkama dobro se plaća, ali donosi neka svoja pravila i ograničenja koja mi trenutno nisu primamljiva.
Istraživanja u akademskom okruženju imaju neki drugi ritam koji više odgovara mom stilu života i razmišljanja, iako je posao vrlo individualiziran i stalno ga nosiš sa sobom. S druge strane, većinu svog godišnjeg odmora mogu provesti u Dubrovniku bez kojeg ne mogu.
Živite u Zagrebu, ali rado biste se, da imate priliku raditi svoj posao, vratili u Dubrovnik. Niste i jedini, puno je naših studenata ostalo u Metropoli jer u Gradu za neke struke jednostavno nema posla. Mislite li da bi Dubrovnik mogao malo poraditi na tome da, osim u turizam, uloži i u neke druge gospodarske grane?
-Da, istina je da je puno Dubrovčana ostalo živjeti u Zagrebu ili negdje drugdje. Istina je i da se međusobno stalno družimo. Za sebe mogu reći da se i dalje družim s prijateljima iz osnovne i srednje škole. Čak živimo u istom kvartu, pa se šalimo da smo Gruž preselili u Špansko.
Ne znam je li to baš dobro ili ne, ali je tako. I na PMF-u imamo dosta profesora iz Grada. Svi mi pomalo čeznemo za Dubrovnikom i najviše za ovim načinom života, mediteranskim, kojeg, naravno nema u Zagrebu. Nadam se da će se u Gradu, koji se uvijek zno akomodat, u budućnosti naći više mjesta za ove struke jer nove zelene tehnologije i industrije otvaraju puno mogućnosti. Dubrovnik uvijek mora biti središte novih ideja i koncepata.
Studenti, nekad i sad, ima li razlike?
-Teško je procijeniti nekad i sad. Tehnologija je uvelike promijenila stvari i ja bih rekao da je u jednom segmentu to promjena na bolje. Današnjim studentima je nezamislivo dolaziti na fakultet zbog, recimo, prijave ispita. Sve mogu mailom obaviti. U mnogočemu smo ih razmazili, ali tvrdim kako je svaka nova generacija nužno naprednija od prethodnih.
Tehnologija je donijela i jednu slabost za koju još nemamo lijek, a povezana je s održavanjem pažnje. Naši studenti su pripadnici Z generacije, „rođeni“ su s ekranom u ruci, ekološki su osviješteni i bez interneta i društvenih mreža ne mogu zamisliti svoj život. Mi njih možda ne shvaćamo, ali ih ne smijemo podcjenjivati. Naravno ima razlika među njima i u pozadini i u predznanju i postoji uvijek šačica koja može napraviti razliku.
U cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Dubrovniku nedostaje profesora matematike i fizike. Zašto je tome tako?
-To je jedan složen socio-ekonomski problem čije rješenje izgleda vrlo jednostavno. Početna plaća matematičara u realnom sektoru je višestruko veća nego plaća u školi i sve se na kraju vrti oko tih nesretnih novaca.
Želimo li kvalitetne profesore, trebat ćemo podignuti plaće, poboljšati uvjete rada, ulagati u njihovo znanje i raditi na tome da budu cijenjeni u društvu.
Mnogi mladi, osobito visoko obrazovani idu iz Hrvatske, najčešće zbog loših uvjeta rada i malih plaća. Mislite li da postoji način kako ih zadržati ili vratiti?
-Zagovaram to da naši ljudi idu vani i nauče nešto novo, pod uvjetom da se vrate. Svi bi trebali probati malo život vani da bi mogli više cijeniti ovo što imamo doma. Mi smo (supruga i sin), nakon mog doktorata, živjeli u Milanu gdje sam išao na poslijedoktorsko usavršavanje i taj je boravak vani ispunio sva naša očekivanja. U sveučilišnom kvartu gdje smo živjeli bilo je više znanstvenika i opreme nego u cijeloj Hrvatskoj. Naučili smo brojne nove stvari i to je suština svega. Iskoristiti svaki dan za naučiti nešto novo.
Da se sad vratim na Vaše pitanje, baviti se znanošću danas u Hrvatskoj nikad nije bilo bolje. Europska unija i Republika Hrvatska su uložile značajna sredstva u PMF i činjenica jest da nikad nismo imali tako dobru opremu. Ono čemu se ja sad nadam su zapošljavanje mladih znanstvenika, podizanje njihovih plaća i izdašnije financiranje znanstvenih projekata.
Nikako nije mudro školovati nove generacije mladih stručnjaka kojima kasnije nećemo dati priliku pa će oni zbog većih plaća otići vanka. Nažalost, to nam se događa i vjerojatno bismo to mogli ublažiti osiguravanjem boljih uvjeta za mlade ljude. Parafrazirat ću Churchilla i reći da nikada, nikada, nikada i nikada nemojmo odustati od mladih.
Festival znanosti ima za cilj popularizirati i privući mlade ka prirodnim znanostima, kako ste Vi to napravili u Dubrovniku ovog petka?
-Krenuo sam s animacijom od jednog mjesta na Zemlji prema svemiru želeći prikazati odnose veličina. Cilj je toga bio osvijestiti prisutne koliko smo zapravo mali u ogromnom svemiru, a s druge strane pokazati im koliko smo posebni. Od tvari od kojih je izgrađen svemir došli smo do pitanja u kakvom su odnosu tvari i što se događa kad one međusobno dolaze u dodir. Prvi dio predavanja završio je skupom atraktivnih pokusa, kojom sam pokušao pokazati što je kemija i kako može biti zanimljiva.
U drugom sam dijelu predavanja objasnio kako se kemijske reakcije mogu pametno objediniti u neki koristan ciklus. Niz kemijskih reakcija i usklađenost ciklusa bitan je segment života. Međutim, što je život i kako je nastao i dalje ostaje nepoznanica, odnosno nije jednostavno objasniti. Zadatak znanosti je tražiti istinu i baviti se teškim pitanjima.
Nastavak predavanja je bio interaktivniji. Osvrnuo sam se na odnos ljudi i tvari, odnos ljudi i tehnologije. Publici sam dao neke tvari da ih pomirišu te im objasnio kako nastaje osjet mirisa. Vidimo razlike u boji, osjećamo razlike u mirisu, a za koje su odgovorne interakcije molekula koje se međusobno razlikuju za samo jedan proton. Te razlike u molekulama i njihovoj prostornoj građi su toliko male i fantastično je kako to uopće možemo raspoznati.
Na primjer?
Evo recimo česan i luk svaki imaju svoj miris. Molekule koje određuju njihov miris se međusobno razlikuju u samo dva atoma vodika, a atom vodika je najmanji atom u svemiru. I ljudi to mogu raspoznati. Kod luka su molekule koje čine miris asimetrične, a kod česna su simetrične. Zato kad režemo luk taj asimetrični dio molekule reagira s enzimima i kisikom te proizvodi spoj od kojeg suze oči. Česan to ne čini.
Da bi na zanimljiv način objasnio strukture tvari, Ivica je prisutne počastio čokoladom, ali ne bilo kojom.
Čokolada je jedna fantastična smjesa. S obzirom na sastav može se proizvesti šest različitih formi čokolade, takozvanih polimorfa, od kojih je samo jedan taj koji mi volimo jesti. Ostali nisu baš ugodni. Polimorf koji je najstabilnija struktura čokolade je jako tvrd i mekša se tek na temperaturama iznad 37 °C koja je više od temperature jezika. Znači ona se ne može „razliti“ po jeziku i izazvati one fine senzacije koje osjećate kad jedete čokoladu, tzv. polimorf V, koji se topi na jeziku.
Kad vam se otopi čokolada na suncu, pa je stavite u frižider da se stvrdne onda najčešće to nije to. Zna se dogoditi da u procesu hlađenja izađu one bijele fleke koje nam signaliziraju da je čokolada prešla u stabilnije stanje, stabilniji polimorf, koji nije tako ukusan. E sad, je li slučajno jedino polimorf V za 5?
Predavanje je završilo prenošenjem informacije o životu.
Na primjeru DNA i univerzalnom genetskom kodu pokazao sam kako se prenosi informacija s generacije na generaciju. Upravo je priča o DNA i otkrivanju njezine strukture i funkcije jedna lijepa i duga znanstvena priča u koju su mnogi znanstvenici utkali čitave svoje radne vjekove. Znanja su se dijelila, istraživanja nastavljala iz generacije u generaciju, dok napokon tajna nije otkrivena.
Zapravo je o znanosti puno rečeno u znamenitoj Newtonovoj izreci: „Ako sam vidio dalje od drugih to je zato što sam stajao na ramenima divova“.
Predavanje sam završio s otvorenim pitanjem postoje li nove kemije, koje su drukčije od naše organske, a bazirane su na nekom drugom kemijskom elementu: na dušiku, boru, siliciju ili drugom. Završili smo drugim skupom atraktivnih pokusa uz Iggyja Popa i njegovu pjesmu The Passanger.
Ako sam barem jednu osobu ovim predavanjem zainteresirao za znanost isplatilo se.
Ivica Đilović rodio se 1980. godine u Dubrovniku gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je 2004. godine i doktorirao kemiju 2011. godine na PMF-u Sveučilišta u Zagrebu. Poslije doktorata odlazi na usavršavanje na Sveučilište u Milanu, a od 2014. zaposlen je kao docent u Zavodu za opću i anorgansku kemiju PMF-a u Zagrebu. Primarno se bavi rentgenskom strukturnom analizom, interakcijama među molekulama i aktivno sudjeluje u promociji znanosti. Od 2018. koordinator je najvećeg jednodnevnog festivala znanosti i prirodoslovlja u RH – Dan i noć na PMF-u.
