Na današnji dan prije 30 godina dogodila se jedna od najgorih pomorskih nesreća u gruškoj luci. Tragedija “Aurore”, broda koji je u ratnom vremenu povezivao Grad i Konavle, kojim su putovali ljudi i roba, poruke, skrivena pisma i fotografije, jedan je od najbolnijih trenutaka dubrovačkog Domovinskog rata.
Kao i svake godine na samu obljetnicu, u vrijeme kad se nesreća dogodila, danas su vijence u more spustili gradonačelnik Mato Franković, načelnik Općine Župe dubrovačke Silvio Nardelli i načelnik Općine Konavle Božo Lasić, a tu je i gospođa Luce Popović, jedna od preživjelih s broda.
Osim obilježavanja obljetnice i vijenaca, danas je svečano otkrivena i spomen ploča na one koji su izgubili život u pomorskoj nesreći, a oni su Lucija Mandun, Mato Letunić, Luce Letunić, Senka Kralj, Jele Bogišić, Šima Grbešić, Nikola Bulum, ali i troje djece – Romano Kralj (8), Andrea Banović (3) i Nikolina Banović (5).
Jedan jugovojnik nam je rekao: dabogda se potopili
Gospođa Luce prisjetila se tog nemilog događaja:
– Sjećanja naviru, ali sam toliko sretna i zahvaljujem svojim dragim gosparima što su se pobrinuli da se stavi ploča jer ja godinama o tome govorim, da želim prije nego umrem da vidim ploču. S ovim ljudima sam ja zajedno tonula, topila se, plivala, ne znam koji izraz upotrijebiti. Dovoljno je reći da sam bila posljednji brodolomac. Nitko se nije nadao da se takvo nešto može dogoditi jer smo normalno isplovili iz luke u Cavtatu. Doduše, taj nas je dan bilo puno na brodu.
Navodno je brod Aurora mogao primiti 80 ljudi, a 96 nas je bilo. Tako da je jedan vojnik okupatorske vojske za ne falit’ rekao – dabogda se potopili, a meni kao predstavniku Crvenog križa je bilo da učinim koliko god mogu, da što više ljudi ide u Grad koji su željeli i trebali. To što je rekao mi je toliko u uhu, pogotovo kad dođe ovaj dan.
A drugo, kad smo bili ispod Kupara, uzela sam u Barbe kanoćo i gledala uperene puške prema nama. Pitala sam se – što ako sad zapucaju i potope nas i Auroru?
Oliverova pjesma kao predosjećaj
Na komandnom mostu smo imali kasetofon i znali bismo tu staviti kasetu. Od Kupara do ovamo se stalno vrtjela Oliverova pjesma ‘Neka se drugi raduju, neka me noćas ne oplakuju’. Bio je prelijep sunčan dan, imala sam očale od sunca i znam da sam toliko plakala… Pitala sam se što mi ove riječi sad znače? Kao nekakav predosjećaj. Govorila sam da mi vrate Olivera, a on mi je rekao – dat ću vam kasetu, nosite je doma, ne mogu vas više slušat’ s tom pjesmom. Točno predosjećaj,” izjavila je te emotivno opisala tragediju koja se dogodila.
“No, kad smo došli na pontu od Palacea, meni je tamo negdje daleko bila ‘Ilirija’. Bliže Kalamoti nego Daksi. Iako smo često znači zajedno uplovljavati, ali valjda je taj kobni dan bilo da smo morali proći tako kako smo prošli. Što smo se više odmicali prema Solitudu, ona nas je na neki način stigla. Prova ‘Ilirije’ je udarila u lijevi bok ‘Aurore’, a navodno je ‘Aurora’ bila stari drveni brod iz Jugoslavenske ratne mornarice, a onda bi ga opiturali, ali je ustvari bila gnjila.
Možda ja sad pretjerujem, ali tako se govorilo. Oni su se toliko približili nama da nam nije bilo jasno što se ovo događa. Odjednom su tri četvrtine ‘Aurore’ već bile u moru. Panika, ne znam što bih vam rekla, ja sam se ukočila. Ja i Barba smo bili na komandnom mostu, izašli smo na provu i on je vidio da ćemo i mi poći pod vodu. I samo je rekao da skačemo. I skočili smo. Znam samo da sam pronašla čovjeka koji je bio glavni u Odredu naoružanih brodova. To su momci koji su skočili iz Orsana s gumenjacima koji su najviše pomogli ovdje. Bilo je i ljudi s ‘Ilirije’, ali uglavnom oni.
Budila sam se po noći i pitala: gdje su mi djeca
Našla sam čovjeka koji je rekao da me zgrabio za kosu da me spasi. Meni je bilo toliko žao zbog te djece, osobito zbog djece, jer djecu otamo nisu puštali jer im je otac bio u ‘zengama’. Međutim, ja sam inzistirala da idu s nama i zahvalila kad su rekli da djeca smiju ići, kao i majka. Majka je rekla – nikad vam ovo neću zaboraviti, puno vam hvala. Smjestila sam ih u brod da bi se ovdje utopile obje. Obje! Po noći sam se budila i pitala gdje su mi djeca. Moja dva sina su u to doba bili na ratištu, ispričala nam je gospođa Luce.
Medijima se obratio i gradonačelnik Franković:
– Posebno se treba zahvaliti gospođi Luci Popović koja svih 30 godina neumorno čuva uspomenu na taj ružni događaj pa sam i ja prije sedam godina saznao za to, uključio se u komemoriranje svih onih koji su tada izgubili živote. Dolazili su iz Cavtata, okupiranog područja i u Gradu su vidjeli slobodu. Nažalost, prilikom uplovljavanja u Luku Dubrovnik, mnogi od njih su izgubili slobodu, svoje živote. Ovo je trajna zahvala, zaključio je Franković.
