Dok je još bila na fakultetu, Ani Liban poželjela je naučiti jezik koji razumiju samo rijetki. Znatiželja ju je odvela i na male ekrane, a sada ju viđamo svaki dan na konferencijama za medije županijskog stožera Ciivilne zaštite. Mnogi su joj govorili kako od znanja tog jezika i nema baš neke financijske koristi, no ustrajala je i vodila se mišlju kako će svojim znanjem nekome pomoći. Za dvije godine naučila je ne baš popularni, ali posebni, znakovni jezik.
Ani Liban je 40- godišnja ekonomistica s iskustvom rada u banci, osiguranju i komercijali, a danas je zaposlena u turističkom sektoru.
-Nakon rada u banci, osiguranju, komercijali pronašla sam se u turizmu gdje i danas radim u Hotelu Petka na recepciji.
Kako je došlo do ideje za učenjem znakovnog jezika?
-Iz znatiželje sam poželjela naučit znakovni jezik i slučajno doznala za tečaj istog u Udruzi za gluhe i nagluhe osobe u Dubrovniku. Mnogi su me zezali zašto nisam izabrala neki jezik od kojeg ću imati financijske koristi, ali kasnije sam shvatila da znanjem znakovnog jezika možeš pomoći osobama s oštećenim sluhom u situacijama o kojima čujuće osobe uopće ne razmišljaju.
Učenje znakovnog jezika više nije samo učenje, ono je preraslo i u nešto više.
-Kao i za svaki jezik potrebno je neko vrijeme da se usvoje svi znakovi i uvijek ima mjesta za napredak jer se s vremenom znakovi mijenjaju. Uvelike mi je pomoglo upoznavanje gluhih osoba s kojim sam se sprijateljila i nastavila družiti pa sam znakovni jezik mogla kontinuirano koristit i nadopunjavati znanje.
I oni najmlađi su imali priliku od Ani naučiti kako komuniciraju gluhe i nagluhe osobe.
-U više navrata sam sudjelovala u dječjim vrtićima u radionicama gdje sam naše najmlađe sugrađane upoznavala načinom na koji komuniciraju gluhe i nagluhe osobe. Djeca su bila jako zainteresirana, a i kroz igru se najbolje uči.
Kako bi osobe koje ne razumiju izgovorene riječi na tv-u pravovremeno dobile informacije, za to se brine Ani.
-Nakon što je Grad Dubrovnik odobrio projekt vijesti na znakovnom jeziku Udruzi gluhih i nagluhih počela je moja suradnja sa Dubrovačkom Televizijom prije sedam godina i dobra suradnja još uvijek traje.
Uspije li se sve prevesti?
-Naravno da uspijem sve prevesti. Drago im je da konačno imaju mogućnost pratiti dnevne konferencije županijskog stožera i da se mogu informirati o situaciji vezanoj za korona virus.
Koliko još uopće ljudi zna ovaj posebni jezik u našoj Županiji?
-Prema mojim saznanjima u Dubrovniku ima pet osoba koje znaju znakovni jezik. Povremeno se sastajemo pa razmjenjujemo iskustva. Na području naše Županije ima između 400 – 500 članova Udruge.
Što kažu u Udruzi, jesu li zadovoljni trenutnom situacijom? Kakva su vaša dosadašnja iskustva s članovima?
-Mislim da bi društvo općenito trebalo više pažnje posvetiti osobama s invaliditetom jer svaki pojedinac može pridonijeti poboljšanju i kvaliteti njihovog života i da se oni osjećaju ravnopravno u svim životnim situacijama. Oni imaju prilično normalan život no kao i svi drugi, žele što više sadržaja za njih, više izleta i druženja kao i sportskih događaja.
