U okviru jedanaeste Noći knjige, koja se organizira povodom Svjetskog dana knjige i autorskih prava (23. travnja) i Dana hrvatske knjige (22. travnja) na opću temu Knjiga kao prostor slobode, te Godine Dubrovačkog statuta, u petak, 22. travnja u Znanstvenoj knjižnici, Mirza Hebib, magistar prava i viši asistent na Pravnom fakultetu u Sarajevu, održao je znanstveno-popularno predavanje o konceptu slobode kao pravne vrijednosti Dubrovačkog statuta (Liber Statutorum civitatis Ragusii) iz 1272. Godine.
Imajući u vidu prigodno obilježavanje 750 godina od donošenja Dubrovačkog statuta, kao temeljnog pravnog akta dubrovačkog pravnog poretka, predavač je izlaganje započeo s kontinuitetom poretka i značajem Statuta.
Značaj Statuta – javno i privatno
- Statut je donesen u doba mletačkog kneza Marka Justinijana, a u njegovu donošenju su sudjelovali svi dubrovački zakonodavni organi. Sistematiziran je u okviru sedam knjiga (prve dvije o državnom uređenju, treća o sudovima i sudskom postupku, četvrta o mirazu, obitelji i nasljedstvu, peta o administrativnim pitanjima, stvarnopravnim i nekim obveznopravnim odnosima, šesta o kaznenom pravu, sedma o pomorskom i trgovačkom pravu. Osma knjiga sadrži kronološki zabilježene odredbe, nastavak zakonodavne aktivnosti i reformacije nakon 1272. godine. Kad je riječ o razdoblju primjene Statuta, on je predstavljao pozitivno pravo na području Dubrovnika i okolice, od 1272. godine pa sve do 1. siječnja 1816. godine, s jednom malom pauzom od 1812. do 1814. godine. Dakle, Statut je nadživio Republiku! – istaknuo je Hebib.
Imajući u vidu dvodiobu prava na javno i privatno, koju je uspostavio slavni rimski pravnik Ulpijan, može se reći kako je Statutom bilo regulirano i javno i privatno pravo.
-U skladu s ovim promotrimo li Statut, moglo bi se reći, iako Statut nije ustav, on ima elemente ustavnosti kao temeljni pravni akt, koji uređuje različite ovlasti državnih organa i funkcioniranja sustava, doprinoseći očuvanju pravâ ljudi koji tu žive. S druge strane, privatno pravo, koje predstavlja moju životnu preokupaciju, regulira međusobne odnose građana i drugih privatnopravnih subjekata.
Polazišna točka u uređenju ovih odnosa je autonomija pojedinca. S tim u vezi se donose propisi koji uređuju pravni promet među ljudima kako bi se spriječili konflikti i osigurala pravna sigurnost. U ovom segmentu, Dubrovački statut, oslonjen na rimsku pravnu tradiciju, potvrđuje svoju ulogu kao značajan legitimacijski faktor europskog pravnog identiteta izgrađenog na skeletu rimskog prava – izjavio je Hebib.
Sloboda u pravnom kontekstu
U fokusu predavanja bila je sloboda, u njezinom pravnom kontekstu.
-Sloboda, libertas, jedna je od temeljnih karakteristika, poveznica i asocijacija na povijest slavnog Grada. Često razmišljam o tome što je determiniralo tako snažan i višestoljetan napredak. Ako isključim prirodno geografske čimbenike, po mom mišljenju na prvom mjestu bio je ideal slobode, o čemu jasno svjedoči zapis na tvrđavi Lovrijenac – Non bene pro toto libertas venditur auro. Sloboda se ne prodaje za sve zlato.
Konstantna težnja i istinska borba za očuvanjem mira i slobode, u pravilu, pod zaštitom snažnijih država predstavljala je temelj razvoja Grada i Republike. Dok su drugi za slobodu branili životima, Dubrovnik je osiguravao novcem, darovima i mudrom diplomacijom. Kult slobode se u Gradu uvijek vrednovao, a i danas se vrednuje. Od Gundulićeve Dubravke, simbolike podizanja zastave Ljetnih igara, pa i naziva gradskog prijevoza, hotela, itd.
Jednako koliko je važna bila sloboda kao politički ideal, sloboda kao pravni koncept ostavila je ozbiljan trag. Sloboda kao pravni koncept je ona sloboda koja garantira pojedincu izražavanje slobodne volje, što je izrazito značajno u procesu uređenja međuljudskih odnosa, odnosno određivanja oblika i sadržaja pravâ.
Vratimo li se ponovno na rimsko pravo, kao jedno od najvećih dostignuća europske, a i svjetske civilizacije, tri temelja na kojima počiva snaga rimskog prava, barem u dijelu privatnog prava su: koncept privatnog vlasništva, sloboda ugovaranja i sloboda oporučnog raspolaganja.
Područje ugovornog prava u Statutu vrlo je malo regulirano. Odredbi o klasičnim rimskim ugovorima gotovo da nema. Postavljeni su samo neki osnovni principi, dok ovi odnosi načelno ostaju u sferi oblikovanja sporazuma i autonomije volje, odnosno onako kako stranke žele.
U području nasljednog prava uočljiva je svojevrsna vaga između slobode oporučnog raspolaganja, ali i zaštite obitelji. Gledajući širi europski kontekst, u ovim područjima će kroz vrijeme najviše prodirati strani utjecaji, utemeljeni na opće europskoj pravnoj kulturi ius commune, što je jasno vidljivo kroz pravnu praksu – nastavio je Hebib.
Koliko je dubrovački pravni sustav bio značajan, Hebib je ustvrdio na kraju izlaganja:
-Dubrovački pravni sustav utemeljen na Statutu bio je čvrst i stabilan, a opet dovoljno elastičan za izazove koje je pred njega stavljalo vrijeme. U Statutu, iako obrađuje gotovo sve pravne grane, postoje jasne razlike u obimu regulacije. Nekad su razlike u regulaciji samo rezultat nastojanja za očuvanjem načela autonomije volje, odnosno ostavljanja mogućnosti da pojedinci slobodno odrede sadržaj i vrstu svojih pravnih poslova, a katkad je u pitanju jednostavno nezadiranje u općeprihvaćena pravila.
Statutom je, najšire promatrajući, postignut savršen balans između čvrstine stabilnih normi i elastičnosti za prilagodbom izazovima koje je donosilo vrijeme. Takav pravni sustav postavio je temelje društvenog i gospodarskog razvoja, odnosno svega onoga što je Dubrovnik ostvario kroz svoju slavnu povijest – zaključio je Hebib.
