Opisom aktivnosti i ritma nametnute korona (polu)karantene Jelene Obradović Mojaš, čovjek bi poželio da ovaj duhovni izazov nikada ne prođe. Pročitajte i procijenite.
Karantena me oduvijek, usuprot onome što ona podrazumijeva, podsjećala na nešto kreativno, u njoj je uvijek bilo nešto (ne)očekivano lijepo. Art radionica Lazareti još davno je u mojoj percepciji posve posvojila značenje ‘karantene’ i udaljila je od onog kakvo je ta povijesna institucija imala u dubrovačkoj prošlosti. A, iz te sam prošlosti u znanstvenim projektima često slijedila tragove raznih autora koji su o karanteni pisali u kontekstu kužnih bolesti, od kojih je ovaj Grad (kao i ostali svijet) s razlogom zazirao. Istražujući povijest svakodnevice i sama sam nedavno u dubrovačkom arhivu pronašla osobni dnevnik iz druge polovice 19. stoljeća u kojem je autor, uz ostalo, zapisivao svoja zaprepaštenja nadolazećom kolerom u dubrovačkom kraju, hitajući kleknuti pred oltar svetoga Vlaha. Zatečen strahom, svecu je posvetio i stihove molitve.
Nisam ni slutila da ću nedugo nakon tog otkrića i sama biti zatečena ili zatočena u vlastitom vremenu i prostoru omeđenom protupandemijskim pravilima. Ali, opet ova mi karantena (ako tako možemo nazvati naše kolektivno stanje) nudi nešto (ne)očekivano lijepo, i kreativno. Cvrkut ptica na našoj taraci glasniji je nego prije, i krošnja je zelenija (i ne samo zbog proljeća), cvijet pitospore s mirisom ulazi u kuću, noćno je nebo plavkasto i puno nijansi, zvijezde su nadohvat, a mjesec nikada bliži. ‘Zgusnuli’ smo familju, trpeza nam je i dalje okusan medij, pišemo, radimo na daljinu, vrtlarimo, neke drage knjige ponovno su nam u rukama, listamo ono što dosad nismo stigli, naši sinovi, djeca digitalne ere poučavaju nas virtualnim vještinama. I dalje odlazim na posao, radijsko poslanje traje i u pandemijskim okolnostima. Svojim studentima šaljem predavanja elektronskim putem što mi i nije strano budući da više od trideset godina na Hrvatskom radiju komuniciram sa slušateljima koje, zapravo, ne vidim. Uvijek sam mislila kako je radio sjajan medij za slijepe i osamljene i kako je ta njegova uloga i misija, možda nedovoljno prepoznata. Sjećam se moje none koja je kao slijepa osoba neprestano slušala radio otkrivajući u njemu nedostižne svjetove. Uopće, vizualizacija nečeg što ne vidimo i jest izazov ovog trenutka, čini mi se.
Razmišljam, što bismo sve iz ove situacije trebali shvatiti? Sve ono što ne vidimo, a slutimo. Čitav sustav vrijednosti koji očito treba stvarati iznova. Jer je dosadašnji, prepun oholih posezanja, pohlepe, bahatih dociranja i betonskih devastacija, došao do ruba. Čini mi se da je ovo vrijeme repozicioniralo prioritete pa i profesije, odjednom slušamo stručnjake, u svakodnevnom fokusu je glas struke, poštujemo savjete znanstvenika. Konačno. A u karantenskom su odsječku vremena dupini (kao što su i nekoć) doplivali bliže no ikad, ribice u venecijanskim kanalima vidljive su okom, baš kao i duboko morsko dno podno Petke. Ovo doba, kao i svaki nalet bolesti u davnini, donijelo je i tugu, ali u istom trenutku ono je šansa za obrat i novi duhovni krajolik.