Iako su u njegovoj obitelji svi muški članovi pomorci od pradjeda do danas, Šime Zupčić od malih je nogu želio postati svećenik. S tom je namjerom upisao teologiju, a onda se predomislio, ali od teologije nije odustao. Nakon završenog fakulteta, počeo je raditi kao vjeroučitelj, a želja za učenjem odvela ga je i na poslijediplomski studij medija, gdje je prije dvije godine i doktorirao na temu etike u novinarstvu. Danas predaje na Sveučilištu i radi u biskupijskom Katehetskom uredu. No to nije sve. Ovaj otac dvoje djece i suprug u ljetnim mjesecima mijenja mjesto rada, iz ureda i učionice prebacuje se na brod i vodi turiste po otocima. Kako on doživljava vjeru i vjeronauk u školi, etiku u novinarstvu, ali i današnji blagdan Uskrsa, otkrio nam je u razgovoru.
Šime se rodio u Dubrovniku 1985. Odrastao je u Lapadu, gdje je pohađao osnovnu školu. Završio je Biskupijsku klasičnu gimnaziju te Filozofsko teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Potom i poslijediplomski studij medija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. A zašto se odlučio studirati baš teologiju?
Teologiju sam upisao jer je taj studij jedan od uvjeta da bi se postalo svećenik. Kasnije sam shvatio da se u svećeništvu ipak ne vidim, ali sam teologiju zavolio, uvidio sam njezinu ljepotu i širinu, te sam je završio kao laik.
Je li to težak studij?
Studij je jako lijep i privlačan, a po težini je prosječan. Velik je broj ispita, u tih pet godina čak oko 100, ali opseg sadržaja za pojedini ispit načelno nije velik, tako da je studij prosječne težine.
Nakon što je završio studij u roku, zaposlio se u školi i to u rekordnom roku. A je li ipak razmišljao ostati u Zagrebu?
-Kad sam došao u Zagreb, bio mi je iznimno odbojan. Onda sam ga s vremenom veoma zavolio, ali uvijek sam se nekako planirao i želio vratiti ovdje u Grad. Volim Grad, a volim i more. Moja cijela obitelj je vezana uz more. Ispala je situacija da sam u četvrtak ili petak diplomirao, a već u ponedjeljak sam počeo raditi u Dubrovniku. To je presudilo, ali mislim da bi mi bilo jako teško Dubrovnik posjećivati samo ljeti. Zagreb je lijep grad u koji volim poći više puta godišnje na nekoliko dana, ali u njemu ne vidim svoj život.
Prvi posao dobio je 2010. kao vjeroučitelj u OŠ Antuna Masle u Orašcu, gdje je radio dvije godine. Potom je radio dva posla na pola radnog vremena.
Ta mala seoska škola, divni učenici i Orašac i danas su mi u jako lijepom sjećanju. Kad sam dobio zahtjev iz katehetskog ureda za promjenom, prihvatio sam, ali mi je bilo i teško. Tada sam već bio na poslijediplomskom iz medija i odnosa s javnošću, a u biskupijskom Uredu za medije bila je potreba za još jednom osobom na pola radnog vremena. Prihvatio sam taj posao, ali sam uz to trebao biti i u školi na pola radnog vremena. Radio sam prvo u Gimnaziji, zatim u OŠ Ivana Gundulića, te na kraju i u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji koju sam i sam pohađao. Od 2013. sam počeo raditi i kao vanjski suradnik na Sveučilištu u Dubrovniku. Zanimljivo je to bilo ujutro predavati vjeronauk učenicima od 7 do 10 godina, a popodne studentima medija od kojih su neki i stariji od mene.
Šime je ove godine potpuno napustio školske klupe i sad radi u Katehetskom uredu Biskupije i na Sveučilištu.
-Trenutno predajem Religijsku kulturu, Glasnogovorništvo i Etiku javnog komuniciranja. Mislim da mi predavanje na fakultetu ipak više leži. Iako, iznimno lijepo mi je bilo predavati i vjeronauk, zaista sam uživao u tome, to ima neizmjernu čar, no u konačnici čovjek se u životu ipak treba prema nečemu usmjeriti, ne može stalno raditi na više poslova.
Vratimo se ipak na vjeronauk u školi. Je li vjeronauku mjesto u školi ili u religijskim zajednicama?
-Vjeronauk u osnovnoj i srednjoj školi doživljavam drugačijim od ostalih predmeta. Dok je u većini predmeta naglasak na tome da učenik nešto nauči, u vjeronauku nije važno naučiti napamet deset ovog i onoga. Nego naučiti učenike da budu bolji ljudi. Da im njihova vjera pomogne da budu plemenitiji. Pokušavao sam im usaditi te vrijednosti, ne znam koliko sam uspio. Vjeru ne možemo svesti na odlazak nedjelom na misu ili neki propis. Vjera treba biti pokretač promjena u životu na način da, ako govorimo o učenicima, oni budu bolja djeca, bolji brat, sestra, prijatelj, prijateljica. Trudio sam se pružiti im širinu, da vjeru ne dožive uskogrudno, kao neki kruti skup normi i propisa, koje trebaju pratiti, nego kao pomoć u životu. Takav vjeronauk, uvjeren sam da pripada u školu, koja je uz obrazovnu i odgojna institucija, a upravo je vjeronauk jedan odgojni predmet. Svakako ja kao vjeroučitelj i vjernik ne mogu objektivno odgovoriti na ovo pitanje, no ovo je moje viđenje. Kad bi vjeronauk bio samo i isključivo predmet koji potiče samo vjerske sadržaje, onda bi mu vjerojatno bilo mjesto samo u vjerskim zajednicama.
Radio si tri godine u biskupijskom Uredu za medije. Kakvo je to iskustvo bilo i zašto si krenuo dalje?
Bilo je jako zahtjevno, ali i jako zanimljivo. Osim onog uredskog dijela posla u normalnom jutarnjem vremenu, to obuhvaća i večeri kad se slave mise, otvaraju izložbe, predstavljaju knjige. I često je to značilo rad vikendima i blagdanima. Meni kao obiteljskom čovjeku je to s vremenom postalo zahtjevno. Imao sam sjajnu mentoricu, voditeljicu Ureda za medije Angelinu Tadić, koja me je naučila osnovama novinarstva. Već sam tad studirao na postdiplomskom, ali je studij bio usmjeren u jedno usko područje, kod mene konkretno u medijsku etiku. Rad u praksi je drugačiji. No to mi je bilo neprocjenjivo iskustvo rada u novinarstvu i PR-u. Kad mi se nakon tri godine pružila prilika za prelazak u Katehetski ured prihvatio sam.
Zašto si se odlučio znanstveno baviti baš etikom u novinarstvu?
Etika novinarstva, i etika medija u cjelini, česta je tema u javnosti, ali i tema znanstvenog proučavanja. A čim se o nečemu puno govori i razglaba, to znači da toga nedostaje. Mislim da se novinari zaista trude etično odrađivati svoj posao i da, u najvećem broju slučajeva, to i rade. Definitivno postoje i slučajevi kad toga nedostaje. Ljudi koji upisuju studij medija upisuju ga iz ideala, znaju da se s time nikad neće obogatiti. Studenti imaju namjeru svoj budući posao odrađivati potpuno etično. Kad počnu raditi imaju namjeru raditi za opće dobro. A onda se dogode pritisci, bilo od urednika ili od vlasnika ili neki treći, ili pak i sami počnu biti fleksibilniji s etičkim odnosom prema svom radu.
Zanimljiv je taj fenomen cenzure, koja je bila jako prisutna u prijašnjim vremenima, te autocenzure, koja je danas, mislim sveprisutna. Novinar je već unaprijed svjestan posljedica, pa će sam sebe cenzurirati, kao i urednik. Naravno da je medijima teško financijski opstati. Pogotovo kad je riječ o internetu gdje je sadržaj i dalje uglavnom besplatan, a kvalitetno novinarstvo košta. Tu se zalazi u sivo područje sponzorstava, i tu su tanke granice etike.
Često primjećujem prikriveno oglašavanje. Članke koji su plaćeni, a nisu tako označeni. Suvremeni čovjek pomalo je imun na reklame, ne vjeruje im, a formi novinarskog članka ipak se još vjeruje. Još uvijek postoji povjerenje u medije, ali opada, kao i povjerenje u sve druge institucije: i Crkvu i državu i sudstvo. Ipak etično je takve članke jasno označiti kao sponzorirane.
Sad ja moram malo braniti novinare i reći da je većina grešaka koje se nama događaju nenamjerna i često napravljena zbog brzine i rokova u kojima se vijest, prije nego što zastari, treba objaviti.
Svakako, slažem se s vama. U novinarstvu je problem što su greške javne i svima vidljive, pogotovo danas kad sve što je objavljeno na internetu ostaje zauvijek sačuvano i dostupno. Nekad bi greška u novinama ostala zatrpana u arhivu, a danas je to drugačije. Informacije treba objavljivati odmah i odmah preispitati, a u tome se i griješi. Greške postoje u svim zanimanjima, ali u nekim zanimanjima greške se skupo plaćaju. Kad konobar donese pogrešnu kavu, lako je to ispraviti, a u novinarstvu je to nemoguće, kad se jednom članak objavi, nema više nazad. Nije to ni lako ni jednostavno, jer novinarski rad ne procjenjuju samo stručnjaci za novinarstvo već svi ljudi, bez obzira na struku, a onda su tu i komentari, koje treba ponekad otrpjeti. Ipak u globalu smatram da većina novinara radi svoj posao etično s namjerom da doprinese općem dobru.
Osim vjeronauka, rada u Katehetskom uredu i na Sveučilištu, 2019. Šime je pokrenuo i sezonski obrt. Naime kupio je brod i ljeti vozi turiste na izlete po otocima.
Da nisam krenuo putem teologije, zasigurno bih krenuo u pomorske vode. Radim ove redovne poslove, i supruga mi je vjeroučiteljica, a život u Dubrovniku je skup. Odlučio sam krenuti u posao koji će mi obitelji osigurati dodatne izvore prihoda. Kad sam krenuo, vidio sam da je to jako lijepo, pruža mi odmor od rada u uredu i na fakultetu. Posao na brodu me odmori od redovnog posla, a kad mi to već dosadi, vraćam se u ured i učionicu. To mi daje neku dinamiku. Ipak sebe vidim u nastavničkom i znanstvenom radu, a brod je tu usputno.
S tako puno poslova, stigneš li se dovoljno posvetiti obitelji?
Prije sam imao puno obveza, koje sam sam sebi nakrcao, a sad nekako slažem vrijeme i prioritete. Sad više vremena provodim sa suprugom i djecom.
Radio si u osnovnoj i srednjoj školi, sad radiš na fakultetu. Kako iz perspektive nastavnika vidiš naš školski sustav?
Kurikularna reforma Škola za život je po mom mišljenju izuzetno dobro krenula, ali prostora za napredak i dalje ima puno. Pomaknut je fokus nastave sa sadržaja na ishode učenja. Manje je bitno znati sve činjenice, a više podučiti učenika da ih u životu upotrebljava. Mislim da školski sustav konstantno treba reforme. Uzor su mi skandinavske zemlje što se tiče obrazovanja. Treba znati da su tamo reforme konstanta. Mi to shvaćamo kao napravit ćemo reformu i tako će biti zauvijek. To je promašeno shvaćanje. Obrazovanje treba ići u korak sa životom i stalno se mijenjati. Bitno je da učenik ima znanja, ali i da ima vještine kako bi upotrijebio ta znanja.
U tijeku je velika Sinoda za sinodalnost, koja naviješta možda i velike reforme u Crkvi. Neki se ljudi boje pretjerane liberalizacije Katoličke crkve. Koji je cilj ove sinode?
Dolaskom Pape Franja, Crkva je krenula u jednom smjeru koji se meni jako sviđa Papa Crkvu želi dodatno otvoriti svijetu i čuti što ljudi misle o Crkvi, kuda bi ona trebala ići, što se posebno čini ovom sinodom. Crkva često daje odgovore na pitanja koje ljudi i ne postavljaju. Sinoda je prilika da Crkva odgovori na pitanja na koja ljudi žele odgovore. Primjer su ljudi koji su sklopili drugi civilni brak. Crkva može govoriti samo kako su oni u stanju grijeha, ali je li to rješenje? Ti se ljudi realno nalaze u drugom braku i zato ne mogu primati sakramente, i to je situacija koju trenutno imamo. Crkva se mora suočiti s tim pitanjem, ne možemo se praviti da ti ljudi ne postoje. To je samo jedan od primjera gdje moramo pokušati razumjeti suvremeni svijet i situacije u kojima se ljudi nalaze.
Što za tebe kao vjernika i teologa znači Veliki tjedan i Uskrs?
Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Kršćanstvo vjeruje u pobjedu života nad smrću, dobra nad zlim, a Uskrs je upravo to. Blagdan pobjede, blagdan nade. Veliki četvrtak, petak i subota su jedna lijepa uvertira za blagdan Uskrsa. Veliki četvrtak nas misom Večere Gospodnje priprema na zajedništvo. Veliki petak nam pomaže da u vlastitim poteškoćama shvatimo da nismo sami, da je i Gospodin trpio za nas i prije nas. Velika subota nas uči strpljenju. Ona je blagdan tišine i iščekivanja. Uskrs budi radost i nadu. Ima snažnu teološku poruku. Uskrs pokazuje vjeru u vječni život. On je podsjetnik na to. Svaka je nedjelja mali Uskrs jer kršćani svaku nedjelju slave na neki način Uskrs, inače i prvi kršćanski blagdan. Božić slavi rođenje, svima blisku temu, a za Uskrs je potrebna zaista vjera, i zato je poseban.
