Istraživanja kažu da svaki treći radnik u Hrvatskoj na posao ide s grčem u želudcu. Mnogi rade poslove koje ne vole, ali koji donose plaću. Rijetki su oni koji se odvaže slijediti svoj put, svoju strast.
Da se ne lažemo, put je to s puno odricanja u koji treba uložiti truda, a rezultati i nisu uvijek onakvi kakve smo očekivali. Danas razgovaramo s jednom takvom poduzetnicom, obrtnicom, ja bih je nazvala stvarateljicom, jer uvijek nešto stvara, bez obzira bilo to zbog posla ili vlastitog užitka.
Ana Milašević ponovno otvara Baboon.
Riječ je o trgovini, obrtu koji je 20 godina rada, odlučila vratiti na „tvorničke postavke“ i pretvoriti u radionicu gline, papir machea… i uložiti svoje znanje i kreativnost u podučavanje. “Oblikovanje gline je nešto što svatko može naučiti, a donosi jedan lijepi osjećaj stvaranja i uz to otpušta svakodnevni stres. Mislim da to u Dubrovniku kao sadržaj nedostaje”, kaže Ana.
Anu poznam još iz djetinjstva, njezina kreativnost i ručni rad, neovisno je li bila riječ o oslikavanju žala, vezu, glini, izradi nakita od perlica ili konca, već tad je bila prepoznata u našem dječjem društvu. U poslijeratno vrijeme nije bilo baš uobičajeno da ljudi ulože novac i vrijeme u izradu lijepih predmeta, no Ana je imala svoju viziju i uz podršku obitelji, prije 20 godina, otvorila je svoj obrt kojemu je dala neobično ime Baboon.
-Baboon se otvara ponovo. Sad nešto drugačije. Prije smo radili svašta od izrade suvenira, ukrasa, za kuće i blagdane, obiteljske događaje, vjenčanja do eventova. Realno upravo su ta događanja plaćala račune. Agencije s kojima sam radila imale su nove ideje, a na meni je bilo da osmislim nešto što još nitko nije radio. Na primjer napravila sam rekvizite za prvu večeru na temu Game of Thrones. Napravila sam prijestolje od papir machea, mačeve…, ne bi se dirala u tuđe poslove, na primjer cvijeće, nego je to uvijek bilo nešto drugačije. I danas sam u kontaktu s agencijama, kad im zatreba.
Za vjenčanja sam radila ručno konfete, a to nisu bili klasični bomboni, nego uvijek neka nova i neobična ideja. No kad je došla korona, sve je stalo. Shvatila sam da me je posao dosta umorio i da je način na koji sam prihvaćala razne poslove doveo do zasićenja.
Sad se vraćam na prvotne postavke, a to je glina, koja je postala moja ljubav još u osnovnoj školi s profesoricom Agnez Neža Velikonjom. Nastavila sam raditi i učiti s Majom Pecarić – Jug, pa s Marusijom Brautović pa sam u srednjoj školi učila u ateljeu Karin Fradl. Tako sam nakon 20-godina, lani svoje znanje rada na kolu za oblikovanje gline odlučila obnoviti u Splitu. Shvatila sam da je to to, da je glina ono što trebam raditi.
Dok sjedimo na njezinoj taraci okružene velikim muralom koji je sama izradila , kaže tijekom jedne krize, pa brojnim grastama u kojima raste cvijeće i začinsko bilje, Roko veseli sedmogodišnji labrador, kojeg je Ana udomila želi biti u centru pažnje. Na naš smijeh reagira skakanjem. Razgovor je teko nekoliko sati, a Roko se naposljetku umorio. Sve to što nas okružuje Ana je oslikala, posadila, restaurirala. Pitam je kad to sve stigne uz obitelj, dvoje djece i naravno Roka?
– Kad si kreativan prokletstvo je što te sve vuče na svoju stranu. U svemu, u prirodi, u cvijeću, doma… svugdje vidim boje, ideje. Ja bih danas restaurirala namještaj, pa bih kuhala, pa bih imala restoran, pravila kruh, sadila. To je prokletstvo jer se jednostavno razvodniš i počneš pucati. Mislim da sam došla do te točke pucanja i jednostavno sam shvatila da je glina uvijek bila tu. Kad promislim na nju ona mi izaziva toplinu. Shvatila sam da je to to, da sam izgubila svoju esenciju zbog preširokog pristupa, rada sa svakojakim materijalima i da je glina moja ljubav i strast i da to trebam raditi. Imam puno ideja i nadam se da će se što više njih realizirati.
Ana je preuredila svoj radni prostor. Uz jedan Ikein kuhinjski otok, kao radni stol, sav namještaj je preuredila vlastitim rukama. Nakon problema s vlagom, uklonila je drveni pod, pa je u čekanju meštara beton, sasvim iznenadno prebojila tako da izgleda, kao da je drvo. Ono zbog čega smo ovaj razgovor vodile su radionice, na koje će Ana uskoro u svoj novouređeni prostor pozvati djecu i odrasle.
–Imam prostor, još čekam neke stolove i kola za glinu. Imam i peć i presu za glinu, tako da je ideja da ljude koji to žele naučim raditi s glinom, od početka do kraja. To je početak, ali uz glinu radit ću i radionice izrade namještaja od papir machea. Cilj mije pokazati ljudima, kako stari karton i papir ne treba bacati, jer on može postati sasvim originalan i izdržljiv komad namještaja.
Planiram organizirati i radionice izrade nakita od perla, veza, ali i izrade papirnatog cvijeća. Svašta imam na umu. Htjela bih to svoje znanje i strast prenijeti na druge. Često ljudi misle da su nespretni, da nisu kreativni, ali ja sam se uvjerila da to nije tako. Samo treba odvojiti malo vremena i treba netko da Vas usmjeri. A onda možete sami izraditi ukrase za svoj dom, poklone za prijatelje. Inače rad s rukama opušta stres i vježba mozak. A mislim da ovakvih radionica u našem gradu i za djecu i za odrasle nedostaje.
Ana je već radila radionice i s djecom i s mladima i s odraslima, pa zato zna o čemu govori.
-Škola Montovjerna ima vlastitu peć za glinu, pa kako mi oboje djece idu u tu školu, predložila sam im da surađujemo kroz radionicu izrade predmeta od gline i za učenike, ali i za profesore. To bi trebalo početi sljedeće nastavne godine. A ove godine sam radila u Ekonomsko-trgovačkoj školi s trgovcima radionice izrade predmeta od gline, za koje bi oni kasnije trebali napraviti obračun troškova i odrediti prodajnu cijenu.
Oduševila me kreativnost tih mladih ljudi, koji se obrazuju za prodavače. Malo me je pogodilo što se pomalo srame svog zanimanja. Dobrih obrtnika i prodavača nam nedostaje, a mi kao društvo na te poslove gledamo kao nešto nepoželjno. Nikakvog posla se ne treba sramiti, pogotovo, ako nam se sviđa to raditi. Radila sam i božićne radionice u DURI i gdje god dođem baš vidim koliko ljudima takvo nešto fali. Zato se nadam da će radionice u Baboonu biti dobro posjećene.
Naš se razgovor bliži kraju, ne zato što bismo mi tako htjele, nego je već vrijeme da se vratimo uobičajenoj ženskoj rutini, Anina djeca vraćaju se s treninga, treba nešto skuhati, a njoj ni to nije teško, jer i u kuhinji ona nađe načina za kreativnost. Uz obećanje da ću, usprkos dvjema lijevim rukama, ipak doći na radionicu gline i Aninog uvjeravanja kako svatko, pa i ja to može naučiti i u tome uživati, ostavljam Čokolino u kojem sam odrasla i u kojem još uvijek žive ljudi i ulica, koja me je nekad davno oblikovala. I mene i Anu i mnoge druge, koji su odrasli u ovom planski izgrađenom i sadržajnom djeliću Dubrovnika.
