Moj upis na studij ukrajinskog jezika bio je „slučajnost“, bila sam na ljetnom roku prošla prijemni ispit za ruski jezik i književnost koji mi se oduvijek jako sviđao, ali ne i prijemni za komparativnu književnost, pa kad sam u jesen upisivala drugu studijsku grupu obavijestili su me da iz nekog razloga nema više mjesta na ruskom, pa sam se odlučila za ukrajinski jezik, misleći kako ću se naknadno prebaciti na ruski – pojašnjava svoj odabir studija prof. ukrajinskog jezika i književnosti, Marinka Ulagala koja nije mogla “ni sanjati” kako će joj znanje tog jezika nekad u životu poslužiti kako bi pomogla osobama izbjeglima iz njihove zemlje zbog rata. Osobito djeci, što joj ne pada teško, obzirom da radi kao knjižničarka u Narodnoj knjižnici i to na dječjem odjelu.
Razliku između ruskog i ukrajinskog, kaže, najlakše je objasniti usporedbom razlike između hrvatskog i slovenskog jezika. Nakon što je, stjecajem opisanih okolnosti, počela studirati ukrajinski, kaže kako se zaljibila u taj jezik.
-Kad sam počela studirati taj jezik oduševila sam se, najviše zbog profesora, Ukrajinaca, koji su nam uspjeli prenijeti ljubav za svoju zemlju i jezik. Upoznali su nas s blagom tog naroda, prenijeli na nas ljubav za svoj jezik i zemlju, svojim bogatim znanjem, a najviše svojom dobrotom i srcem, pokazali su nam širinu „ukrajinske duše“. Nezaboravne su bile priče o Kozacima i povijesti Ukrajine naše pokojne profesorice Raise Trostinske, nakon kojih smo obično svi bili sa suzama u očima.
Marinka je, zahvaljujući profesorima, posjetila i nekoliko gradova u Ukrajini koji, na žalost, usljed ratnih razaranja ruske vojske, nestaju i mijenjaju svoje dojmljive obrise.
-Sa profesorima smo putovali na studijska putovanja u Ukrajinu, vlakom iz Zagreba, išli smo u Kijiv i u Ljviv (Kijev i Lavov). Dojmila nas je neočekivana ljepota tih gradova. Kijiv sav u ogromnim zelenim parkovima, moćna rijeka Dnjipro, zlatne kupole crkava, nevjerojatna Kijevo – Pečerska lavra sa ćelijama u kojima su pod zemljom živjeli monasi – isposnici… Nitko od nas nije očekivao da će taj grad biti tako lijep i sa takvom veličanstvenom arhitekturom. Bila sam po brojnim europskim prijestolnicama, i moram priznati da je Kijiv među najljepšima i najposebnijima. Lviv je manji, ima neki posve drukčiji šarm, i čuva srce Ukrajine, on je centar domoljublja.
Prof. Ulaga je u svoju biografiju upisala i godine rada s djecom koja su govorila ukrajinski jezik.
-Nakon studija sam godinu dana predavala ukrajinski jezik u osnovnoj školi u Lipovljanima, za djecu ukrajinske manjine koja tamo živi. Posljednjih godina radim u Dubrovačkim knjižnicama. Nisam ni slutila da ću u ovako tužnim okolnostima ponovno raditi s ukrajinskim jezikom.
Marinka će sudjelovati i voditi program koji su najavile Dubrovačke knjižnice kao pričaonice za djecu izbjegle od rata u Ukrajini, a podučavat će ih i hrvatskom jeziku kako bi se što bolje integrirala u zajednicu.
-Još ne znamo točno na koji način će se odvijati programi za djecu koje planiramo provoditi u knjižnici. Ovaj petak ću se upoznati s djecom u prostorima dubrovačkog Crvenog križa pa ću bolje procijeniti na koji način organizirati radionice. Cilj nam je da se ta djeca osjećaju dobrodošlo u knjižnici i u ovom Gradu, da se upoznaju s vršnjacima, da nauče jezik kroz igru i druženje. Možda se pokrene nešto i za odrasle, ovisno o interesu i potrebama.
Iako je tijekom studija pratila događanja i upoznavala se s povijesnim vezama između Rusije i Ukrajine, kaže, nije mogla povjerovati kako će rat u Ukrajini zaista i započeti.
– Iako poznavajući napetu povijest rusko – ukrajinskih odnosa, teško mi je bilo povjerovati da je zaista započeo rat. Svakodnevno pratim događanja i čujem se sa Ukrajincima u Hrvatskoj i u svijetu koje poznajem. Teško mi je gledati kako se neke užasne scene povijesti ponavljaju, kao na primjer neki dan kad sam vidjela kako pokapaju mrtve u Mariupolju na poljima, sjetila sam se da su jednako tako bili pokapani ljudi za vrijeme ukrajinskog Gladomora, drugog najvećeg svjetskog genocida, koji se odvijao 1932. – 1933. godine. Imala sam čast sudjelovati u prevođenju knjige o Ukrajinskom gladomoru, koja je izašla u Hrvatskoj 2009. godine. Izuzetno teško štivo, ali ga preporučam svakome tko želi doznati više o povijesti Ukrajine, kao i o tom strašnom događaju njihove, ali i svjetske povijesti. Tko prouči ta događanja, povući će mnoge paralele s ovim današnjima.
