Katarina i Luka Deranja koji još iz mladenačkih nogometnih dana nosi nadimak Stajs su bili ispred svoje kuće na Grudi kad su ugledali mladića s psom kako im dolazi u susret.
On ih je pozdravio, kako to obično rade dobronamjerni putnici namjernici, a pogotovo kada nakon mjeseci provedenih u prirodi, naiđu na ljude, mještane krajeva kroz koja prolaze do svog cilja.
Gdje ćete spavati? U šatoru? E, nećete….
I tako, u priči, Deranje su saznale da Mihael sa svojim psom Oscarom putuje od Istre i da mu je krajnji cilj rt Oštro, da su iza njega mjeseci hodanja i kilometri puta.
-Padala je noć i mirisalo je na kišu. Pitali smo ga gdje će spavati, a kad nam je rekao da traži mjesto na kojemu će stavit šator, rekli smo mu: e, nećete, nego ćete kod nas – prepričava nam “Stajs” kako je uopće došlo do susreta koji je za portal index.hr opisao Mihael Strle koji je svoj put dug 1100 km od Istre do Ponte Oštro stazama Via Adriatica posvetio svima oboljelima od reumatoidnog artritisa od kojega i sam boluje.
-U prizemlju kuće imamo jedan stari komin u kojemu se navečer sastajemo mi susjedi, pa je tako bilo i te večeri što je Mihaela jako iznenadilo. Rekao je kako je takvo druženje postalo rijetkost, a nama je to uobičajeno, nađemo se, pogledamo utakmicu, malo prokomentiramo politiku, sve ono što se događa oko nas. I te večeri nas je bilo 5,6 i vrijeme provedeno s Mihaelom nam je bilo jako ugodno, a on nam je ispričao neke detalje sa svog puta – priča nam Deranja.
Ponudili su ga večerom, toplom posteljom gdje će odspavati pred zadnji put hodanja, 23 km do točke koju je odredio kao svoje odredište.
-Ponudili smo ga večerom, ma nije on od neke velike hrane, valjda se odučio tijekom tog puta, a i možda zbog tog hodanja. Ali, taj kučak koji ga prati, on je pravo čudo. Nevjerojatno. Čim bi se Mihael digao, kučak bi se digao i stao uz njega. Ma, čudo od životinje – s oduševljenjem priča dundo Luka Deranja o Oscaru koji je sa svojim vlasnikom prošao i snijeg i led i vrućinu i kilometre i kilometre.
Mihael će zapamtiti Deranje za cijeli život
Nije vas bilo strah primiti stranca pod krov svoje kuće, ovo je pomalo paranoično vrijeme nepovjerenja prema tuđincima koje susrećemo u prolazu? – pitamo ga.
-Ma, to nam nije uopće palo na pamet. Pozvali smo ga bez ikakvog razmišljanja i premišljanja, od prve. Nismo promislili ni na koronu ni na ikakav strah. Možda pomalo i lakovjerno, ali nikad ne mislimo na loše – pojašnjava Stajs.
Zadnju noć provedenu pod krovom gostoljubive obitelji Deranja na Grudi opisao je za index.hr i Mihael.
-Prolazio sam kroz mjesto Gruda i tamo slučajno sreo obitelj koju ću pamtiti dok sam živ. U prolazu sam pozdravio ljude koji su se u tom trenutku nalazili u dvorištu, a oni su me zaustavili i započeli smo razgovor. Na kraju su me pozvali da prenoćim kod njih u njihovom obiteljskom domu te je tako ta moja zadnja noć ispala još ljepša nego što sam planirao. Odustao sam do te planirane samoće posljednju večer i proveo je s predivnom obitelji Deranja s kojom ću, nadam se, ostati u kontaktu – rekao je, dodajući kako ovakva putovanja razbijaju predrasude o tome kako su ljudi ljudima postali vukovi.
-Smiješno je to, kreneš na ovakvo nešto sam, očekuješ samoću, no to te na kraju zbliži s ljudima kao nikad ranije. Kroz ove protekle mjesece koje sam proveo sam na planini osjetio sam povezanost s drugima više nego ikad u životu. Ljudi tako nesebično dijele svoj životni prostor, toliko lako primjećuju jedni druge… Zaista sam zahvalan na tome – oduševljeno je prepričao Mihael svoja iskustva s dugog pješačenja.
