Brži i bolji prijenos informacija čovjekov je vječni izazov. Kako što brže i što dalje prenijeti informaciju pitanje je za koje su stoljećima zainteresirani znanstvenici, ali i državnici. Naime, iako se informacijski rat povezuje sa suvremenim dobom, ono je prisutno od početaka civilizacije.
Znati neku informaciju i moći je brzo prenijeti na pravu adresu može predstavljati razliku između života i smrti. Kroz povijest su postojali razni načini prijenosa informacija. Tako su Inke koristile trkače, Perzijanci su osmisli kraljevsku poštu, a u 19. stoljeću u Francuskoj se grade prvi sustavi mehaničkih telegrafa. Ipak, svi osmišljeni sustavi bili su skupi i ovisili su o nizu okolnosti.
Tijekom 19. stoljeća znanost se počela razvijati brže negoli ikada prije. Znanost i novonastala industrija podupirale su jedna drugu: što se više razvijala znanost – to se jednostavnije širila industrija, a što je industrija razvijenija – to je veća mogućnost da se dođe do novih znanstvenih dostignuća. Za našu priču najvažniji je razvoj na području fizike, odnosno radiovalova. Naime, radio je osmišljen na elektromagnetskim valovima, a za njegovo osmišljanje trebalo je shvatiti i povezati električnu energiju i magnetizam.
U teoriji je širenje elektromagnetskih valova objasnio J. C. Maxwell 1865. godine. Njegovu teoriju potvrdit će Heinrich Hertz 1887. godine uz pomoć generatora i prijamnika. Električki nabijena tijela proizvode u svom okolišu električno polje, a električna struja u vodičima proizvodi u svojoj okolini magnetsko polje. Međutim, ako se u strujnom krugu bilo kako mijenjaju električni napon ili struja, pojavljuju se elektromagnetski valovi koji se šire u prostor.
Sve bolje razumijevanje elektromagnetskih valova dovelo je do pokušaja prijenosa električne energije, Morseovih znakova i glasa uz njihovu pomoć. Do danas je ostalo kontroverzno tko je u stvari izumio radio. Naime, Nikola Tesla radio je na daljinskom prijenosu električne energije. On je 1894. godine prvi upotrijebio antenu prilikom demonstracije daljinskog upravljanja čamcem na jezeru.
Osnovni je Teslin doprinos u tom području uzemljena antena i upotreba titrajnih krugova u odašiljaču i prijamniku koji su prilagođeni na istu frekvenciju. Ipak, 1895. godine, kada je Tesla namjeravao prenijeti glasovnu poruku elektromagnetskim valovima, izgorio mu je laboratorij pa se pokus odgodio. Iste godine, Guglielmo Marconi poslao je zvučnu poruku na ovom principu. On će 1901. godine poslati i prvu poruku preko Atlantika bežičnim putem, a 1909. godine dobit će Nobelovu nagradu za fiziku i ući u povijest kao izumitelj radija. SAD će mu poništiti patente i priznati ih Tesli 1943. godine.
Radio će se nastaviti razvijati izumima elektronske cijevi s tri elektrode, tranzistora i mnogih drugih. Ipak, u početku su radioprijemnici bili skupi, a za slušanje su bile potrebne slušalice. Također, problem je bio i u tome što su odašiljači slali signal na svim frekvencijama radiovalova pa je za to korištena visokonaponska električna energija. Kasnije se taj problem riješio tako što se signal emitirao samo na jednoj frekvenciji.
Prva radiopostaja počela je s emitiranjem u San Joseu, Kaliforniji 1909. godine, a već iduće godine emitiran je nastup E. Carusa. Ipak, do Prvog svjetskog rata, radio se uglavnom upotrebljavao u vojne svrhe. Do općeg širenja radija dolazi tek nakon Prvog svjetskog rata kada s emitiranjem počinju nacionalne radiopostaje.
U Hrvatskoj je prva radiopostaja pokrenuta 1926. godine u Zagrebu kao Radiopostaja Zagreb koja će kasnije postati Hrvatska radiotelevizija. Prva lokalna radiopostaja pokrenuta je u Dubrovniku 1942. godine, a taj primjer nastavili su i drugi gradovi. Tako danas osim nacionalnih postoji i niz lokalnih i privatnih radiopostaja. Neke postaje posebno su se opredijelile za vrstu programa koji interesira neku ciljanu skupinu pa tako neke postaje emitiraju isključivo sportski prijenos, vijesti ili glazbu.
U Konavlima su prvi radioprijemnici korišteni u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Premda je teško utvrditi, izgleda kako su ga donijeli povratnici iz Amerika, kao čudo tehnologije. Zbog nedostatka domaćih radiopostaja, slušala su se emitiranja stranih postaja, ovisno tko je razumio koji jezik. Tako su povratnici iz Amerike često slušali Radio London ili neku američku postaju.
Do Drugoga svjetskoga rata radio se polako počeo uvlačiti u konavoska kućanstva. Često bi jedna obitelj imala jedan radioprijemnik, a nekada bi se radio slušao u susjeda, kao što je kasnije bilo s televizijom. Prema kazivanju, jedan je povratnik imao dva radija. Kada je u Drugom svjetskom ratu stiglo državno naređenje da svi građani moraju predati radioprijemnike, on je prvi odnio predati radio, a potajno je doma slušao Radio London.
Radio je polako počeo gubiti na važnosti kako se širio utjecaj televizije i neki su smatrali da će ta tehnologija u potpunosti zastarjeti. Ipak, ovaj medij uspio se prilagoditi vremenu i iskoristio je veću upotrebu osobnih vozila. Tako je do danas radioprijemnik neizostavna oprema svakog automobila.
Sa sve većim premještanjem radija iz domova u automobile mijenja se opseg i narav informacija. Danas je neizostavno da se u svim radijskim vijestima spomene stanje u prometu. S druge strane, razvoj informacijskih znanosti omogućio je da preko interneta danas u svakom dijelu svijeta možemo slušati svoju omiljenu radijsku postaju uživo ili snimku neke emisije koja nam je promakla. Otpornost ove tehnologije na vrijeme obilježava se Svjetskim danom radija 13. veljače.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
