Kako sam zbog posla neprestano upućena na znanstvenu literaturu koja se ne stigne čitati za radnoga vremena, beletristika je ono što čeka mirovinu, a znajući da ni tad neću dosegnuti zaboravljenu dokonost, lijepa će mi književnost uvijek nedostajati. Zato mi poezija u ruke sjeda lako i često pa se događa da najdraže stihove čitam i na desetke puta. Najopsežniji književni korpus svakako sam iščitala za vrijeme studiranja, već i zato što sam diplomirala strane književnosti, a za našu sam se pisanu riječ posebno zainteresirala nakon što mi je ravnatelj Instituta (u vrijeme mojega zapošljavanja) rekao kako se vlastiti jezik najbolje uči čitajući njegovu odabranu književnost – izvornu, ne prijevodnu – a ne iz jezičnih priručnika. Izdvojiti deset najvažnijih naslova nije mi teško, a njihovi su putovi do moje pozornosti raznoliki i vrijedni spomena.
Napisala i izabrala: dr.sc. Ivana Lovrić Jović
Francesco Maria Appendini: Grammatica della lingua illirica, Dubrovnik 1808.
Riječ je o najopsežnijoj gramatici hrvatskoga jezika napisanoj prije jezične standardizacije. Autor je Talijan pa je pisana talijanskim jezikom, a s obzirom da je živio u Dubrovniku veći dio svojega života, u njoj se opisuje uglavnom dubrovački govor pa se može shvatiti i kao gramatika dubrovačkoga govora spočetka 19. stoljeća. Ta mi je knjiga u fokusu misli i rada zadnjih pet godina jer sam je u okviru projekta Dopreporodne hrvatske gramatike (Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje) prevela i izradila jezičnu studiju – što će činiti novu knjigu koja bi trebala izići ove godine.
- Dante Alighieri, Commedia, Milano, 1865.
Jasno je da sam Dantea čitala i iz svježijih izdanja, ali ovo koje imam doma podsjeća na to da je Božanstvenu komediju Dante naslovio samo Komedijom, a kasnije joj je Boccaccio nadjenuo epitet božanstvena. Poznato je i to da je riječ komedija tad imala drukčije značenje. Tomu se tekstu ne posvećujem kao doktor Luigi u Malome mistu, ali me određuje kao talijanisticu i govornicu talijanskoga kao materinjskoga jezika (rođena sam u Rijeci u fijumanskoj obitelji). Na fakultetu smo imali poseban predmet posvećen Danteu, a samo se ovo djelo obrađivalo cijeli semestar. Ovomu su velebnom izdanju što mi resi kućnu biblioteku stranice malo pošarane jer se moj tata te knjige dohvatio u ranome djetinjstvu, a poslije je zamjerio roditeljima što knjigu nisu bili sklonili od njegova dohvata. Nedavni zagrebački potres nastavio ju je oskvrnjivati – pala je s najviše police i s jednoga se sveska odlomio cijeli hrbat.
- Claudio Magris, Microcosmi, Trst, 1997.
Autoru knjige neiscrpna je tema Trst, grad koji sam često i rado posjećivala jer je ondje živio dio naše familije, a moj se rođak isto zvao Claudio. Nedavno sam preko fejsbuka pronašla još jednoga rođaka, Claudija iz Genove. Knjigu mi je poklonila draga prijateljica koja je znala koliko volim Trst. Posvećena je području koje kreće od Trsta, ali obaseže i Furlaniju, regiju u kojoj se nalazi grob moje prabake Ursole, a obuhvaća i šire područje te Mitteleurope, uključujući i sjeverni Jadran, mjesto mojega rođenja.
- Carpinteri e Faraguna, Cosa dirà la Débegnac?, Trst, 1997.
Još jedna tršćanska priča, ovaj put i na tršćanskome govoru, koji je vrlo blizak fijumanskome. Tematizira fenomen nezdravoga majčinstva kao obilježja talijanske tradicije dobro poznate i hrvatskome priobalju. Uz mamizam veže se i šire shvaćen egoizam te ukalupljena lažnost bogatih buržuja koji najviše strahuju nad pitanjem „što će ljudi reći?“. Te se teme u knjizi propituju na šaljiv i ironičan način pa je tekst nadasve zabavan.
- Zdenka Marković, Pjesnikinje starog Dubrovnika, Zagreb, 1970.
Rijetka, ako ne i jedina, antologija ženskoga pjesništva grada koji se upravo zahvaljujući svojim pjesnicima utkao u temelj hrvatskoga standradnog jezika. Uz same pjesme knjiga donosi i književnu studiju koja pobliže objašnjava kontekst, vrijeme, društvenu relevantnost i sve ostale sastavnice potrebne za razumijevanje svake pojedine pjesnikinje i njezine poezije. Velik prinos knjige nalazi se u drugome dijelu gdje se po prvi put istražuju pjesnikinje osamnaestoga stoljeća, osim što se i po prvi put objavljuju njihovi stihovi (revnosno crpljeni u raznim arhivima). Poseban dio čini pjesništvo dumana, samo ovdje obrađeno kao cjelina.
- Salvatore Quasimodo, Tutte le poesie, Milano, 1965.
Poezija u mojim dlanovima ima prednost pred prozom, a ova zbirka ima prednost pred drugima. Sasvim slučajno, s ovim trenutkom ima tijesne veze, a to će najbolje ilustrirati jedna od poznatijih pjesama: Ognuno sta solo sul cuor della terra / trafitto da un raggio di sole: / ed è subito sera (u prijevodu Joje Ricova: Svatko stoji sam na srcu zemlje / proboden zrakom sunca / a veče je već tu.). Nobelovac Quasimodo predstavnik je hermetizma, a ovu je pjesmu napisao u jeku rata, 1942. godine.
- Jozo Lovrić Jadrijev, S morem u dosluhu, Dubrovnik, 1998.
Od autora ove knjige naslijedila sam posljednju spomenutu jer ju je, kao veliki ljubitelj Quasimoda, uspio sačuvati do smrti, odnosno više od četrdeset godina. S morem u dosluhu zbirka je drama i dramoleta koja rijetko zahvaća prašinu na mojoj polici. Činila je korpus za moj diplomski rad naslovljen Gli italianismi nelle opere di Jozo Lovrić Jadrijev scritte nella parlata ragusea (u sklopu rada izrađen je i CD na kojemu lekseme i njihov rečenični kontekst izgovara autohtona govornica Maja Nodari). U knjizi se nalazi i dramski tekst Mare Fjočica koji je osamdesetih godina bio postavljen na daske dubrovačkoga kazališta gdje je imao odličnu percepciju, a odmah nakon toga snimljen je kao televizijska drama u drugome aranžmanu, onome nacionalne televizijske kuće, u vanjskome autentičnom prostoru unutar Pila pa se često i u današnje vrijeme reprizira. Isti tekst upravo su postavili još jednom Kolarini pod redateljskom palicom Paola Tišljarića, a premijera je trebala biti prije dva tjedna. Kolarini su prije šest godina praizveli još jedan tekst iz ove knjige, komediju Matrimonijo, u režiji Žuže Egrenyi. Nešto su manje tradicionalne forme dramoleti iz spomenute knjige pa je jednoga od njih – O čemu govoriš – prije desetak godina praizveo Studentski teatar Lero, čiji sam ponosni član osamdesetih godina bila i ja.
- Borivoj Radaković, Virusi, Zagreb, 2008.
Premda naslov sugerira kako me trenutačna pandemijska distopija podsjetila na ovu knjigu, istina je da sam je se često i rado prisjećala i prije ovoga nevremena. Virus se tu pojavljuje uglavnom u prenesenome značenju, iako u priči ima i bolesti i bolnice. Sinonim je to za zaražene ljudske odnose, a protiv njega glavni junak, apatični pedesetogodišnjak, bori se terapijom zaljubljenosti uz svjesnost o posljedicama kao nuspojavama terapije.
- Jorge Luis Borges, Obras completas, Buenos Aires, 1974.
Ovoga sam argentinskog pisca, predstavnika magičnoga realizma, upoznala i zavoljela na studiju španjolskoga jezika i književnosti, a pamtim ga i po tome što sam ispit spremala u ratnim godinama pod smanjenom koncentracijom pa mi se čini da ga nikad nisam dovoljno usvojila. Utjecao je na mnoge nacionalne književnosti, tako i na našu, pa je zaslužio još jednu usredotočeniju posvećenost.
Lukijan iz Samosate, Pohvala parazitu. Pohvala plesu. Pohvala muhi, Zagreb, 2005.
Kad sam započela čitati ovu knjigu shvatila sam koliko me dobro poznaje prijateljica od koje sam je dobila na dar. Ovaj je antički satiričar iz prvoga stoljeća potpuno razumljiv i zanimljiv suvremenomu čitatelju, čak i onomu bez posebne izobrazbe u području filozofije ili klasične filologije. S puno ironije, bez imalo cinizma, opisuje onodobne poremećene vrijednosti za koje ćemo mi ovovjekovni tvrditi da su suvremene i samo naše.
