U okviru Feste sv. Vlaha u Saloči od zrcala, a u organizaciji Dubrovačkih knjižnica održano je predavanje vodičice Vesne Barišić na temu “Dubrovnik, pristanište na putovanju srednjovjekovnih hodočasnika u Svetu Zemlju”.
Inspiraciju za nastanak ovog predavanja predavačica je pronašla u vlastitoj znatiželji dok je pretraživala literaturu gdje je nailazila na zapise o hodočasnicima u Dubrovniku.
-Vrlo često sam nailazila na te zapise o hodočasnicima u Dubrovniku, iz Dubrovnika i uvijek me nekako intrigiralo to osnovno pitanje što je to zapravo hodočašće, zašto nekome padne na pamet u 13. stoljeću otići na takav pothvat, koliko je to koštalo, tko si je to mogao priuštiti i to su bila pitanja koja su mene nagnala da skupim neke podatke koje s radošću večeras dijelim s vama. – objasnila je Barišić u uvodnom dijelu svog predavanja.
-Što je hodočašće i kako nastaje? Srednjovjekovni teolozi su tvrdili da je smisao života kršćana na ovom našem materijalnom svijetu da lutamo kao putnici, zapravo mi smo božji putnici, božji hodočasnici. Što bi to značilo? To bi značilo da se od vas očekuje da živite u skladu sa kršćanskim radom na temelju onih odluka koje su zapisane u evanđeljima, na primjeru svetaca koji su na kraju vjeru platili svojim životom. – pojasnila je predavačica.
Jedna od srednjovjekovnih objašnjenja o postojanju razlika među društvenim slojevima jest bila ta da je Bog namjerno stvorio bogate i siromašne. Prema njihovim tumačenjima, siromašni su postojali kako bi bogati mogli iskazivati kršćanski moral tako što će se brinuti o siromašnima. Pomoću milodara pomagali su siromašnima, ali i otkupljivali vlastite grijehe. Potrebiti, kako ih predavačica naziva, persone miserabile u vrijeme Dubrovačke Republike bile su udovice, siročad, prostitutke, bolesni – svi oni koji nisu mogli samostalno živjeti, oni kojima je bila potrebna pomoć. Dubrovačka Republika imala je razne fondove gdje su vjernici mogli platiti za potrebite i na taj način iskazati kršćansko milosrđe.
– Što su sveta mjesta? Sveta mjesta su ona mjesta gdje su upravo ti sveci živjeli, tamo gdje su pokopani, gdje se nalaze njihovi posmrtni ostaci ili mjesta gdje se nalaze njihove relikvije. – objasnila je predavačica dodavši kako su postojale tri vrste hodočasnika: bolesni, koji su bili pred krajem svog života, oni koji su doživjeli čudo te su na taj način htjeli zahvaliti Bogu i oni koji su zgriješili te su bili prisiljeni otići na pokorničko putovanje koje se razlikovalo od svih ostalih. Naime, grešnici su do svetog mjesta morali hodati bosi ili u okovima kako bi fizički osjetili težinu svog grijeha.
Među najvažnijim hodočasničkim mjestima hijerarhijski su se isticali Jeruzalem, Rim i Santiago de Compostela. U to su vrijeme postojali tzv. trendseteri koji su pohodili hodočašća isključivo zato jer su mogli – da bi bili viđeni. Među najpoznatijima su knez Trpimir i njegov sin Petar, Petrova žena ili sestra, zatim knez Branimir i supruga Maruša te Nikola IV Fankopan koji je poveo cijelu obitelj na hodočašće.
-Prema katoličkom moralu, hodočasnici su se isto tako smatrali potrebitima – miserabile persone, jer to je duhovna potrebna – na hodočašće se neće uputiti netko tko ne osjeća duboki poziv. Za njih vrijede različita pravila nego što vrijede za ostale putnike. Jedna od osnovnih pravila je, sada ćete umrijeti od smijeha, jest da hodočasnici po dolasku u luke i mjesta kroz koja prolaze ne plaćaju boravišnu pristojbu – komentirala je predavačica kako boravišna pristojba nije posljedica modernog i kapitalističkog svijeta već je postojala i u prošlosti.
Zanimljivo je da je Rim postao najposjećenije hodočasničko odredište za putnike s istočne obale Jadrana jer su postojale odlične pomorske veze između današnjih hrvatskih i talijanskih luka. O uočljivoj prisutnosti Hrvata u Rimu govorio je tada i Dante u prvom pjevanju raja. Koliko je bilo popularno odlaziti u Rim govore i zakoni doneseni u 14. stoljeću kojim se propisao broj putnika na galijama koji plove za Italiju.
