Marija Bogišić Pohl rođena je u Cavtatu 24. siječnja 1837. godine u obitelji koja je rodom iz konavoskoga sela Mrcine. Kćer je Vlaha Bogišića i Marije Miljan te mlađa sestra Balda Bogišića. Bez majke ostaje kao jednomjesečno dijete, a otac se nakon par mjeseci ponovno ženi pa Marija odrasta uz pomajku Niku Capor. U Cavtatu je provela djetinjstvo, završila pučku školu te se udala 1858. godine za Ivana Pohla, vojnog kirurga češkog porijekla nastanjenog u Cavtatu. Nisu imali potomstva.
Javnosti je najpoznatija upravo kao Baldova sestra, kao žena koja se nakon bratove smrti istaknula brigom o njegovoj ostavštini koju je iz Pariza dopremila u Cavtat, te upravljanjem obiteljskim novcem kojeg nerijetko donira. S obzirom na to da je ove godine stota obljetnica njezine smrti, ovo je prava prilika za kratki osvrt njenog značaja za Cavtat, na ono što je napravila za Cavtat tijekom života, ali i na ono što je Cavtatu posmrtno ostavila.
Briga za Cavtat
Mariji su oko čuvanja i prezentiranja nasljedstva pomagali mnogi, između ostalih njezini prijatelji, slikar Vlaho Bukovac i pravnik Đuro Bijelić. Bijelić joj je bio posebno blizak, kao prijatelj, pomoćnik i tajnik. Čak je većinu pisama i koncepata koje je Marija uputila Bogišićevim suradnicima ili vlastitim prijateljima napisao Bijelić svojom rukom, a ona tek potpisala. Tako je i s pismima poslanima Bukovcu gdje se može uočiti njezina želja da pridonese boljitku Cavtata: Vi znate da sam ja i dušom i tijelom Cavtajka te sam pripravna učiniti sve što je moguće za korist i napredak našega mjestanca. (21. 11. 1917.)
Obnovu pročelja crkve Gospe Snježne 1903. godine financirala je novcem od ostavštine, zbog čega su ona i Đuro Bijelić dobili papinsko odlikovanje. U toj crkvi nalazi se i ploča na kojoj je zahvala upućena njoj, onoj koja spasi od očite propasti ovu svetinju Cavtaćana. Još jedan projekt kojeg je Marija financirala obilježen je spomen-pločom, a riječ je o vodovodu koji do Cavtata stiže 1911. godine.
Cavtatski župnik u ljetopisu bilježi: Otvor vodovoda, što je izvela na svoje troškove gosp. Marija Bogišić-Pohl od ostavštine svoga pokojnoga brata, slijedio je na 22/1 1911. Taj dan bio je i blagoslov česme na obali. Iste je godine župnik zabilježio kako je dobrotvorka mjesta, gospođa Marija ud. Pohl, platila novi sat za zvonik u vrijednosti 3 400 kruna, a koji je nabavljen iz Brna.
Donirala sredstva za park u bratov spomen
Osim brige za Cavtat, posebno se brinula i za uspomenu na svoga brata. Angažirala se oko njegovoga spomenika, oko uređenja njegove grobnice na svetom Roku te je donacijom potakla uređenje parka u Dubrovniku koji bi nosio njegovo ime.
Nekadašnje Društvo za unapređenje Dubrovnika i okolice predložilo je Mariji da donira novčana sredstva za fontanu koju bi u spomen na Balda Bogišića postavili u parku na Ilijinoj glavici. Ona je u tu svrhu 1909. godine Društvu donirala 10 000 kruna. Taj novac bio je dovoljan za fontanu, oko koje su pregovarali s Ivanom Meštrovićem, ali ne i za uređenje parka i dovođenje vode do njega. Društvo zato novac ulaže u dovršetak uređenja parka koji i danas nosi ime Balda Bogišića.
Pristala srušiti obiteljsku kuću protivno bratovoj želji
U jednoj odluci ipak nije ispoštovala bratovu odluku. Naime, pristala je i na rušenje jedne od dviju kuća koju je obitelj imala u Cavtatu. Riječ je o kući Bogišićevih koja se nadovezivala na stara gradska vrata iz doba Dubrovačke Republike. Ta je kuća za Balda Bogišića imala sentimentalnu vrijednost, a u prizemlju je obitelj imala trgovine koje je iznajmljivala i Bogišić nije dopustio njeno rušenje.
Marija je nakon njegove smrti popustila pritisku i dopustila rušenje, a Općina Cavtat obavezala se da će na tom mjestu postaviti Baldu Bogišiću spomenik. Od 1909. do 1911. godine skupljali su se prilozi za podizanje spomenika, a Bukovac predlaže Đuru Bijeliću i Mariji da priliku za taj rad daju mladom kiparu, Korčulaninu Petru Pallaviciniju. Pallavicinijev gipsani model spomenika čuva se u pinakoteci župe sv. Nikole u Cavtatu, a tamo se nalazi i Pallavicinijeva portretna bista Marije Bogišić Pohl.
U oporuci zatražila da Bogišićeva zbrika ostane u Cavtatu
Do kraja života bila je najangažiranija oko vrijednih zbirki svoga brata. Kako ne bi ništa prepustila slučaju, u svojoj oporuci izričito je tražila da zbirka njezinog brata ostane u Cavtatu. Ona sadrži oko 20 000 svezaka raznovrsne literature od koje se posebno ističe zbirka inkunabula, oko 10 000 grafika, vrijedna numizmatička zbirka, arheološka zbirka koju je prikupilo društvo Epidaurum, zemljovidi, oružje, etnografski predmeti i osobna korespondencija Balda Bogišića s mnogim značajnim suvremenicima.
Iako je jedna od ideja bila da se vrijedna građa pohrani u prostore cavtatskog franjevačkog samostana, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti preuzima ovu zbirku 1955. godine i otvara je za javnost 29. travnja 1958. godine u zgradi Kneževa dvora u Cavtatu, poštujući tako želju u oporuci da sve ostane u Cavtatu.
U časopisu Narodna svijest tiskanome 25. veljače 1920., između ostaloga piše: Pokojnica ostavlja ne samo najljepšu uspomenu već i vječni spomen u Cavtatu obilnim svojim zadužbinama i darovima.
Pokopana je na cavtatskom groblju svetog Roka 1920. godine, uz svog supruga Ivana Pohla. Svakako je i danas zapamćena kao dobrotvorka i vizionarka koja je za života sebe davala, a posmrtno i sve svoje ostavila – Cavtatu.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
