U katedrali Gospe Velike u Dubrovniku u tijeku je euharistijsko slavlje s obredom biskupskog ređenja mons. Roko Glasnović. Zareditelj imenovanog dubrovačkog biskupa je mons. Petar Palić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanjski. Propovijed mons. Palića donosimo u nastavku u cijelosti.
“Dragi imenovani biskupe Roko,
Dragi roditelji, obitelji, prijatelji i znanci biskupa Roka,
Preuzvišeni Apostolski nunciju,
Draga braćo u biskupskoj službi,
Braćo svećenici i redovnici,
Bogoslovi i sjemeništarci,
Sestre redovnice,
Poštovani predstavnici političkog i društvenog života,
Braćo i sestre u Kristu!
U ovom trenutku liturgijski obred poziva biskupa zareditelja da progovori svima nazočnima i izabranom biskupu o biskupskoj službi.
U skladu s tim drevnim poticajem, pozivam sve okupljene u ovoj katedralnoj crkvi, kao i sve one koji su s nama ujedinjeni putem različitih medija, da razmislimo o ovom događaju, čiji smo danas dionici.
Crkva od apostola, apostoli od Krista, Krist od Boga
Naš Gospodin Isus Krist, koga je Otac poslao da otkupi ljudski rod, poslao je u svijet dvanaest apostola. Ti su ljudi bili ispunjeni snagom Duha Svetoga da propovijedaju evanđelje i okupljaju sve ljude i narode u jedno stado i da vode putem svetosti one koji su im povjereni.
Budući da se ova služba treba nastaviti do kraja vremena, apostoli su odabrali nasljednike kako bi nastavili njihovo djelo. Polaganjem ruku kojim se dijeli sakrament reda u svojoj punini, apostoli su prenijeli dar Duha Svetoga koji su i sami primili od Krista. Na taj su način, neprekinutim biskupskim nasljeđem iz naraštaja u naraštaj, predane duhovne ovlasti od početka, a djelo našega Spasitelja nastavlja se i u naše vrijeme.
Kršćanski pisac iz trećeg stoljeća Tertulijan sažeto je izrazio ovu drevnu apostolsku predaju: “Crkva od apostola, apostoli od Krista, Krist od Boga” (De Praescr. Haer. XXI, 4).
Duhovna baština biskupa Roka
Ovim svetim činom bivamo uronjeni i u duhovnu baštinu novoga biskupa Roka. Ta baština je, ponajprije, prožeta životnom stvarnošću mnogih generacija janjevačkih vjerničkih obitelji, koje su čvrstom vjerom, nepokolebljivom nadom i gorljivom ljubavlju svjedočile svoju čvrstu ukorijenjenost u Bogu, Katoličkoj crkvi i hrvatskome narodu. Ta je baština prožeta mučeništvom i trpljenjem za vjeru mnogih naših predaka, pradjedova i djedova. Nadalje, baština je to jednoga od mnogih hrvatskih gradova – Šibenika i njegovih knezova i kraljeva. I na kraju, baština je to ove „Dubrave hridi“, koja ljubomorno čuva ljepotu, sklad i „lijepu, dragu i slatku slobodu“, koja se „ne prodaje za sve zlato“.
Ovoj spomenutoj duhovnoj baštini, osim rodbinske, dodajem još jednu poveznicu. Poznata je povijesna veza Trebinjsko-mrkanske i Dubrovačke nadbiskupije, kasnije biskupije. Moj prethodnik na katedri mostarsko-duvanjskih biskupa i apostolskih upravitelja trebinjsko-mrkanskih blage uspomene biskup Pavao Žanić iz ove je Splitske crkvene pokrajine otišao služiti Mostarsko-duvanjskoj biskupiji; od 3. studenog 1988. do 14. siječnja 1990. bio je Apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije, a imao je slično geslo kao i novi biskup Roko: U vjeri, nadi i ljubavi. I upravo s vjerom, u nadi i s ljubavlju slavimo ova otajstva svoje vjere.
Prije 17 godina, 2. svibnja 2005. godine, u katedrali sv. Jakova u Šibeniku, jedan je mladić čuo ove riječi: Neka pristupi koji ima biti zaređen za prezbitera: Roko Glasnović.
Uz okupljene svoje kolege iz bogoslovije, mnogih vjernika koji su molili za njegovo zvanje, roditelja, rodbine i prijatelja iz župe Janjevo, Ražine, Kistanje, katedralne župe iz Šibenika, don Roko je ustao i rekao: Evo me!, odgovarajući u srcu riječima jednoga od mnogih pozvanih: „Evo me, mene pošalji!“ (Iz 6,8)
Danas je mons. Roko Glasnović ponovno istupio, ovaj put da bude zaređen za biskupa. Za nekoliko trenutaka bit će pitan o svojoj odluci da do smrti vrši službu biskupa, koja će mu polaganjem ruku biti predana. Pred okupljenom zajednicom vjernika odgovorit će na pitanje je li spreman:
– izgrađivati Crkvu kao Tijelo Kristovo;
– biti odan otac Božjemu narodu ovdje u Dubrovniku;
– pokazivati ljubaznost i milosrđe;
– biti dobar pastir;
– moliti bez prestanka;
– besprijekorno obavljati službu vrhovnoga svećeništva.
Biti ovako pitan pred brojnim Božjim narodom dovoljan je razlog da netko osjeti slabost u koljenima! Svi znamo da se takve obveze mogu preuzeti samo uz Božju pomoć, uz milost i snagu koja dolazi od Duha Svetoga.
Teret biskupstva
Ljudski gledano, jedino je moguće biti tjeskoban ili nesiguran pred ovim otajstvom i pred ovakvim poslanjem. Kad je Izaija čuo poziv, izgovorio je: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam…” (Iz 6,5). Prorok Jeremija je protestirao da je premlad, da je dijete i ne zna govoriti (usp. Jer 1,6). Čak je i Djevica Marija, u trenutku navještenja, zastala prije nego što je rekla svoje “Da” Bogu. “Kako će to biti?”, upitala je anđela. (usp. Lk 1, 34)
Bog poznaje naše slabosti i naše sposobnosti, našu grešnost kao i naše dobre strane, ali Bog nas i dalje poziva da istupimo, da vršimo njegovu volju. Unatoč i u svim svojim slabostima i nedostacima, biskupi su nasljednici apostola, koje je Isus darovao svojoj Crkvi. Stoga će Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji o Crkvi ustvrditi da je „u biskupima, kojima uz bok stoje prezbiteri, posred vjernika prisutan Gospodin Isus Krist, vrhovni svećenik.“ (LG 21)
Sv. Augustin bio je jedan od najvećih umova ljudske povijesti. Ali postao je jedan od najvećih biskupa u kršćanskoj povijesti jer je prije svega živio kao otac, potaknut očinskom ljubavlju. Često je govorio da su ljudi u njegovo vrijeme pogrešno shvaćali što znači biti biskup. Neki su to vidjeli kao željenu čast. Drugi su to shvaćali samo kao administrativnu zadaću. Drugi su, opet, na to gledali kao korak u uspješnoj karijeri. Ali Augustin je to shvaćao kao „teret biskupstva“ („sarcina episcopalis“). Vidio je sebe kao “zarobljenika u Gospodinu” jer se iz dana u dan suočavao s brigama i problemima drugih, a nikada nije imao vremena za sebe.
Sveti Timotej, naš brat u službi, primio je od Pavla pouke o načinu vršenja pastirske službe. Pavlova opomena Timoteju jednako je prikladna za ono što se događa upravo sada: “Budi uzor vjernicima… Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva.” (1 Tim 4, 12.14)
Imenima dvanaestorice apostola danas se pridružuje i ime biskupa Roka. Krist je svakoga od apostola pozvao slobodno, a u slobodi je njih dvanaest odgovorilo. Naš Gospodin Isus nije spustio anđele s neba da ih nagovore na suradnju. On se samo molio Ocu. Kao Gospodar žetve, pozvao je i svakoga od nas. Naša služba apostolskih nasljednika nije pitanje naše želje da to budemo. Nije riječ o našim talentima ili uvjerljivim osjećajima za jednu ili drugu stvar, već o našoj vjerom vođenoj svijesti o Bogu koji traži i našem odgovoru. To je prvo otajstvo Kraljevstva koje dotiče svakoga od nas osobno: Bog je pozvao, htio je, a mi smo rekli “Da”. To je jedini smisao i odgovor koji apostol mora tražiti u dinamici svoga poziva i odaziva. Sve drugo usporava poslanje i prekida dijalog ljubavi i služenja poslanju.
Nema pravog biskupstva bez služenja u poniznosti
Dragi biskupe Roko! Ono što Bog čini danas na Tebi biskupskim posvećenjem, činio je i prije u svakom naraštaju Crkve. Duh Sveti sići će na Te u sili, u ovom vrlo jednostavnom, jasnom i nedramatičnom obredu. Duhu Svetome nije potrebna drama, ali po ovom obredu primit ćeš moć nastaviti vršiti djelo Isusa Krista.
U vremenu smo nove evangelizacije i sinodalnog hoda u Crkvi. Ponekad izgleda da je i u našoj Crkvi ljudima dosadio Isus Krist. I svi misle da već predobro poznaju Evanđelje, Radosnu vijest i da ona više i nije baš tako radosna. Upravo zbog ovih činjenica, Sveti Otac Te je imenovao biskupom, da predvodiš napor nove evangelizacije i ponovnog paljenja iskre Evanđelja, kako bi pomogao ljudima da shvate da je Evanđelje doista radosna vijest spasenja. To ćeš moći autentično činiti jedino ako razumiješ da je biskupstvo naziv službe, a ne časti i da nema pravog biskupstva bez služenja u poniznosti, kako nas potiče papa Franjo.
Stoga, zazovi Duha Svetoga kada trebaš mudrost i snagu i ostani blizu Marije, naše Presvete Majke. Ona zna kako je reći “Da” Bogu i biti potpuno otvoren Božjoj volji. Zamoli za molitvu i svoj narod, svećenike, redovnike i redovnice. U teškim trenucima svoje službe biskup se uvijek osjeti ohrabren molitvama i podrškom toliko dobrih ljudi. Svaku molitvu i riječ ohrabrenja koju ti uputiš vjernicima, primit ćeš stostruko natrag.
Pratio Te zagovor sv. Mihovila i sv. Vlaha, a dobri Bog neka obilno blagoslovi Tvoju službu Dubrovačkog biskupa. Ti je, pak, vrši čvrstom vjerom, nadom koja ne postiđuje i ljubavlju koja je razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je darovan. Amen”.
