Čarobno, spokojno i zadivljujuće. Ta tri pridjeva prva su mi došla na pamet kada su me u jednom od intervjua pitali kako bih opisala francuske Alpe. Nakon četiri dana provedena gledajući u nepregledna prostranstva i pokušavajući odrediti granicu između snijega i oblaka stekla sam još puno pridjeva kojim bih opisala Les Arcs, mjesto događanja jednog od najljepših europskih filmskih festivala, ali sam shvatila da ova moja prva tri intuitivna opisa sadrže srž cijeloga mjesta.
Napisala: Gracija Filipović
Arc 1950, le Village jedna je od rezidencija u skijaškom odmaralištu Les Arcs, a ujedno i mjesto našeg boravka. Smješten u središtu francuskih Alpa u pokrajini Bourg-Saint-Maurice, ovo mjesto izgrađeno je za potrebe skijaških aktivnosti te je jedno od vodećih alpskih turističkih destinacija zbog velikog izbora programa koji se nude. Ljubitelji filma znat će da se tu svake godine održava prestižni filmski festival koji već više od deset godina slavi najbolje europske filmove i redatelje. U tjedan dana koliko festival traje prikazuje se više od 120 filmova, a ove godine je jedan od njih bio i “Murina” pa su tako zvali mene kao glumicu i Antonetu Alamat Kusijanović kao redateljicu da se pridružimo ovogodišnjem izdanju festivala.
Kao što svaka bajka mora imati neki zaplet tako i do naše čarolije nismo došli bez muke. Prvi problemi su se pojavili već na aerodromu u Parizu nakon što me zbog komplikacija s novim covid mjerama nisu htjeli pustiti na avion za Genevu odakle smo trebali ići za Alpe. Nakon kratkog konzultiranja s organizatorima festivala, zaključili smo da je najbolje da izađem s aerodroma i pođem u Pariz na kolodvor Gare de Lyon odakle bih uzela vlak za Chambéry. Zvuči jednostavno. Dodajte tome činjenicu da u Francuskoj skoro nitko ne priča engleski, da sam bila sama na jednom od najprometnijih europskih kolodvora na kojem ne postoje dvojezični natpisi i naravno da u cijeloj toj priči nisam znala ni riječi francuskog, usprkos mom trudu da ga naučim cijelu osnovnu školu. E da, i činjenici da je moja prtljaga otišla za Genevu. Nakon početnog šoka, uspjela sam se snaći i u zadnjoj minuti se uspješno ukrcala na vlak te za 3 sata stigla u Chambèry odakle su me pokupili i odveli u Les Arcs. Stigli smo oko ponoći te sam otišla pravac u krevet, iscrpljena i uzbuđena.
Sljedeći me dan probudila slika koja mi se urezala u pamćenje. Naime, s obzirom na to da sam večer prije bila toliko iscrpljena od puta i da je sve oko mene bilo mračno, uopće nisam obratila pozornost na to gdje smo smješteni pa me ujutro iznenadio pogled na skijašku stazu koja prolazi točno do mog apartmana i koja se zahvaljujući ogromnim staklenim prozorima jako dobro vidi. Sjećam se samo da sam sjela na krevet, zastala, i baš me uhvatio neki osjećaj ogromne zahvalnosti što sam tu i imam priliku uživati u netaknutoj prirodi i tim nepreglednim bijelim površinama. Taj dan smo imali jako puno obaveza pa sam nažalost stigla samo prošetati stazom i obići mjesto koje ima svega nekoliko kuća, hotel i par restorana. U jednom od tih restorana probali smo i Tartiflette, tradicionalno francusko jelo od krumpira, slanine i zapečenog sira, koje je uz kuhano vino i pogled na Mont Blanc savršeno pasalo. Navečer smo se družili s posjetiteljima festivala i upoznali jako puno zanimljivih ljudi koje je, iako iz različitih dijelova svijeta, na ovom mjestu spojila ljubav prema filmu i snijegu.
Idući dan je počeo rano, u 7 ujutro, no to mi nije nimalo smetalo kako je naša prva destinacija bila doručak na 3226 metara nadmorske visine. Do gore se išlo s više vrsta uspinjača i žičara a prije nego što smo se iskrcali dali su nam kockice šećera s alkoholom kako se ne bi onesvijestili i kratke upute što napraviti ako nam pozli. Dok smo Antoneta i ja došli gore nije ostao niti jedan jedini kroasan, jer je to ipak bila grupa od 30-ak ljudi, ali pogled je bio toliko zapanjujuć da mi je u tom trenutku sve ostalo postalo nebitno. Izlazak sunca, svjetlost koja se prelijeva po bjelini planine, Mont Blanc u daljini koji se sada činio na istoj razini kao i mi i zrak za kojeg bi ljudi plaćali da ga mogu disati, savršen su recept za doček jutra koji se pamti cijeli život.
Dok smo silazili, pomalo sam osvijestila činjenicu da je gore bilo oko -15 stupnjeva i da sam zapravo toliko smrznuta da više ni ne osjećam hladnoću. Srećom za mene, iduće po planu bilo je uživanje u spa centru pokraj hotela u kojem su nas prvo izmasirali, a zatim smo uživali u saunama i vrućim kupkama. Najbolji dio svakako je bio vanjski bazen s pogledom na Alpe iz kojeg smo skakali u snijeg i onda opet nazad u vrelu vodu. Za ručak smo jeli još jedno od poznatih francuskih jela, Crozets de Savoie, što je posebna vrsta tjestenine, a probali smo i Fondue Savoyarde, jedno od najpoznatijih francuskih jela sa sirom.
Navečer smo imali premijeru Murine u jednoj od predivnih dvorana malo izvan našeg mjesta, a zatim smo uživali u druženju s gostima i organizatorima festivala do kasno u noć. Mislim da su izolacija i posebnost mjesta te tako mali prostor življenja i ogromna opasna prostranstva koja ga okružuju učinili svoje jer smo se baš svi povezali i kao da smo se razumjeli na nekom dubljem levelu.
Sutradan je nažalost bio kraj mog boravka u Alpama te sam se oprostila s ljudima kao i s planinama obećavajući i sebi i njima da ću sigurno opet doći. Letjela sam opet preko Geneve, ovaj put uspješno, te sam u Zagreb stigla u popodnevnim satima. Iako izrazito kratak, ovaj put mi je ostao u predivnom sjećanju te mi je ovo svakako jedan od najdražih festivala koje sam posjetila. Od čarobnog mjesta do čarobnih ljudi, atmosfere, aktivnosti i hrane, ostala sam opčarana Alpama i definitivno se jednog dana planiram vratiti, nadam se s malo boljim znanjem francuskog jezika.
