U podrumima i šufitima obiteljskih kuća uvijek se nađu neke kutije u koje mi sami ili netko prije nas odloži neke predmete koji više nisu u trendu, procjenivši ih zastarjelim, demodiranim, nepotrebnim. Vremenom to postaju naše uspomene, naše nostalgije, sjećanja koja mirišu i vizualiziraju djetinjstvo. Jadre Ničetić, vrsna poznavateljica dubrovačke gastro povijesti, ali i običaja koji su je pratili, otvorila je neke od tih divnih škatula iz obiteljskog podruma. Otpuhnula je s njih prašinu i u sjaju staklenih baluna, ptičica, dimnjačara pred očima su joj se počele nizati slike iz djetinjstva… Jadre je opisala emocije koje su je preplavile:
Dugo godina zanemarila sam staklene balune dajući prednost onima koji su bili u modi. Najčešće smo kupovali ukrase u istoj boji usklađene s popratnim dekoracijama, uglavnom je sve bilo od plastike. Sve do lani kad sam ponovo poželjela posegnuti za kutijama koje su godinama skupljale prašinu u magazinu.
Mnoštvo baluna naslijeđenih od moje i muževe obitelji, brižno čuvane godinama, ponovno su zasjali na našem boru. Nisam bila svjesna koliko emocija će probuditi te male krhke figurice. Njihovu ranjivost naglašavao je bumbak u koji su bile zamotane. Sjećam se kako sam neke od njih, davnih godina, obožavala gledati i zamišljati kako se igram s njima, a znala sam da je to bilo najstrože zabranjeno. Stakleno gnijezdo ispunjeno bumbakom sa sićušnom ptičicom mi je bio najdraži ukras na boru.
Bijela ptica, djed mraz, šišarike, zvonca, udubljeni baluni čije sredina se lućida, gljive, trubica i elegantne sige. Svi su lijepi, bogati teksturama, bojama, svjetlucaju se i bude radost.
U svakom tom balunu otisnut je udah i izdah njihovog tvorca, koji ih je napuhao, oblikovao i ručno oslikao. Zato su bile skupe i svaku godinu bi se kupilo svega par novih komada. Predmeti sa kojima smo ukrašavali kuću brižno su se čuvali. Najveća radost nastupila bi prilikom kićenja bora. Stavili bi ga u crno postolje od kovanog željeza koje bi prekrili baršunastom tkaninom.
Nije se kitila jelka kao sada, već pravi bor dugih iglica i nikada nije bio ogroman, već skroman, a dovoljno lijep i svečan. Prilikom kićenja uvijek bi se poneki ukras razbio, ako bi dijelom ostao čitav, ipak se stavljao na bor. Slomljena strana išla je prema zidu tako da se vidi samo dio koji je ostao čitav jer trebalo je produžiti životni vijek toj ljepoti.
Ponovo okićeni bor onako kao nekad unio je neku posebnu toplinu u našu kuću. Dok su druga svjetla u kući zagašena, svjetla svjećica na tom krhkom staklu izgledala su kao da plešu čaroban ples. Ta igra daje poseban osjećaj mira i spokoja. U tom svjetlucanju nazire se toplina vatre iz peći na drva koje su prije grijale domove. Ti mali stakleni ukrasi, laki kao perce, nježni kao pahulje snijega, nose lijepo breme sjećanja. Blagdani su dio godine kada se najčešće prisjećamo djetinjstva, obiteljskih tradicija, kićenja bora, kolende, spravljanja slastica, veselog društva za stolom, pjesme i mirisa. Prizvuk radosti je bio u svemu što nas je okruživalo, a mi smo bili bezbrižni i razigrani.
Radost kićenja bora staklenim balunima može shvati samo onaj tko nije odrastao u raskoši, blještavilu izloga i ulica. Zato smo se istinski veselili svakom svjetlucavom balunu, nagradi za kolendu u vidu mjendula, narančina, rogača, pokojeg solda i ponekoj igrački ispod okićenog bora. Danas je sve drugačije, za mene nema više one čarolije koju pamtim iz djetinjstva. Božićni ukrasi u butige stižu prerano i samim tim gubi se ta predivna čarolija, a nesvjesno stvaramo neke nove tradicije. Dimnjačari srećonoše često su uz druge motive krasili kartoline. Danas ih se skoro više nitko ni ne sjeća, ali zato je Orašar postao dio blagdanskog obilježja. Svako vrijeme nosi svoje i u svakom podjednako treba uživati. Nove generacije stvoriti će svoja nostalgična sjećanja.
I kao što je rekao C. Dickens :“Sjećanja, baš kao i svijeće, najjače sjaje u božićno vrijeme!“
