Leonardo Padura
Čovjek koji je volio pse
Nakladnik: Hena com
Zagreb, rujan, 2018.
„Naš je život knjiga koja se piše sama. No ponekad ne razumijemo što je autor želio reći“.
– Julien Green
Da je povijest učiteljica života, sva zla ljudskoga roda zasigurno se ne bi ponavljala. Ratovi, terorizam, ubojstva, vlastohleplje i ostala zla nagrđuju ljudsku povijest od samih početaka do današnjih dana. Zaslijepljenost različitim ideološkim, vjerskim i političkim svjetonazorima bila je uzrok mnogih ratova, pomora i progona naroda, pa i istrebljenja čitavih naroda i nacija. Svemu smo tome mogli svjedočiti tijekom posljednjih desetljeća i na našim prostorima. Dakle, povijest pišu pobjednici i često se prava istina prikriva, dva se istovjetna događaja mogu različito tumačiti – ovisno o tome tko, zašto i za koga piše. Knjiga, koju danas preporučujem, priča je o čovjeku koji je svojim trajanjem i bivstvovanjem označio povijest 20. stoljeća, a koji je opet na tragu moga uvoda iz povijesti izbrisan jer nije odgovarao svojim protivnicima. Knjiga priča o atentatu koji se smatra jednim od najbrutalnijih u proteklom stoljeću koje je ujedno jedno od najkrvavijih i najbestijalnijih u ljudskoj povijesti. Kako objasniti dva svjetska rata, Rusku revoluciju, holokaust i nebrojene druge ratove koji su odnijeli milijune ljudskih života?
Dakle, riječ je o romanu koji govori o ubojici Lava Trockoga, ideologa i vođe komunističke revolucije. Trocki je nakon zatočeništva u Rusiji, odakle ga je protjerao Staljin, boravio u egzilu Turske, Francuske i Norveške odakle je otputovao u Meksiko gdje ga je po nalogu Staljina ubio španjolski komunist Ramon Mercader. Leonardo Pandura, kubanski pisac napisao je knjigu Čovjek koji je volio pse, monumentalni povijesni psihološko-trilerski roman. Nije riječ samo o vrhunskoj knjizi (uvjeren sam da će Pandura kad-tad baštiniti Nobela), nego je i po obimu velika više od 600 stranica. Ubojstvo Trockoga Pandura rasvjetljava s tri aspekta: ubojice, ubijenoga i slučajnoga prolaznika koji u pojedinim trenucima postaje narator. Roman je slojevit, zanimljiv i kada ga uzmete u ruke, čitate ga u jednom dahu bez obzira na to što je riječ o po broju stranica pozamašnom i zahtjevnom djelu. Mercader – ubojica Trockoga ideološki je opijena osoba uvjerenja da stvara i ostvaruje bolji život za buduća pokoljenja, da dolazi vrijeme kad će komunizam biti ostvarenje raja na zemlji i sredstva da bi se to ostvarilo ne treba birati. Pisac razmatra njegov psihološki profil sve do njegova rastakanja ideološke zamračenosti onoga trenutka kad otkrije monstruoznost Staljinova uma. Ivan Cardenasa na Kubi upoznaje Mercadera i s njime ga povezuje ljubav prema psima pasmine borozaja koju nije lako imati zbog troškova i neimaštine koji vladaju na Kubi. Skupi automobil, psi i čuvar koji dolazi na plažu s Mercaderom izazivaju zanimanje kod Ivana. Kroz Ivana nas Pandura upoznaje i s današnjim stanjem na Kubi gdje vladaju neimaština, totalitarizam, siromaštvo i strah. Ivan je prepun različitih frustracija jer mu je spisateljski uspon zaustavio kubanski režim, od tada životari u oskudici i boji se eventualnoga progona od režima. Možda je lik Ivana Pandura poistovjetio sa sobom jer i on danas živi na Kubi, a rođen je u Havani 1955. godine i jedan je od najpoznatijih i najnagrađivanijih kubanskih književnika. Najpoznatije su mu serije kriminalističkih romana o detektivu Mariju Condeu koji su prevedeni na više od dvadeset jezika. Roman Čovjek koji je volio pse svakako je jedna vrsta odmaka od čistoga kriminalističkog romana jer tu možemo govoriti o političkom trileru pa i o psihološkom romanu. Mislim da se Pandura prije objave toga romana etablirao kao poznati pisac pa se i ohrabrio objaviti takav roman s političkim predznakom bez obzira na to što živi u jednoj državi koja još uvijek ima odlike totalitarnoga režima.
Na kraju jedna zanimljivost; Lav Trocki bio je novinar koji je pisao izvješća s balkanskih bojišta za ruske novine – tijekom Balkanskih ratova opisao je zvjerstva srpske vojske nad albanskim stanovništvom:
“Cijela albanska sela pretvorena su u vatrene stubove – daleke i bliske sve do željezničke pruge… Nastambe, imovina sticana od strane očeva, djedova i pradjedova nestala je u plamenu…
Dva dana prije mog dolaska u Skoplje, prva stvar koju su stanovnici izjutra vidjeli, kada su se probudili, bila je gomila albanskih leševa s odrubljenim glavama ispod glavnog mosta na Vardaru, u samom centru grada… U svakom slučaju bilo je jasno da ti ljudi odrubljenih glava nisu bili ubijeni u borbi…“
Trocki je vidio ta zvjerstva, ali ga kasnije ništa nije spriječilo da sam u krvi i zločinu uguši pobune koje su buknule u Sovjetskoj Rusiji, što je još jedan dokaz kako povijest nije učiteljica života.
