U nedjelju, 17. studenog u Art radionici Lazareti i Galeriji Otok, bit će otvorena izložba “35 GODINA ART RADIONICE LAZARETI”. Kustos i autor koncepta izložbe je Slaven Tolj, a na izložbi se može vidjeti mnoštvo dokumentacije, umjetničkih radova preko 40 umjetnika, knjiga, kataloga i drugih artefakata iz arhiva i zbirke ARL, Slavena Tolja i članova ARL.
O izložbi i Art radionici Lazareti svoje su osvrte napisali povjesničarka umjetnosti i arheologinja Helena Puhara i njen kolega po struci, Josip Klaić.
Helena Puhara: Izložba je i vizualna, i taktilna, i kognitivna
Art radionica Lazareti nenametljivo i bez previše dramatične geste, marljivo i radno, jer prog(res)/(ram) ide dalje, obilježava 35 godina postojanja. Kako su i sami jednom davno autoironično poručili s plakata: Propustili ste devet Karantena, propustite i desetu.
Danas možemo reći – parafrazirajući onu poznatu latinsku izreku da je ime znak ili sudbina – radionica, ne osvrćući se, ide radno naprijed. Nama će se, kad nakon određenog vremenskog perioda shvatimo što je to što smo tada propustili, upravo događati nova propuštanja jer je Art radionica Lazareti uvijek korak ispred.
Zato i ova velika ‘obljetnička’ izložba nije klasično retrospektivna. Nije posvećena veličanju slavne prošlosti i isticanju svih protagonista koji su sudjelovali u različitim aspektima njenog rada već koristi veliku količinu dokumentarnog materijala, različitih predmeta, umjetničkih radova, uključujući možda neke autore koje ne bismo povezali s radom Art radionice Lazareti, a izostavivši neke koji jesu u njenim temeljima. Tako konstruira živu povijest jednog vremenskog segmenta šire sagledanog društva i konteksta rada. A opet, nitko nije isključen.
Koncept izložbe i sam postav osmislio je Slaven Tolj kao jedan od pokretača Art radionice Lazareti. To je ujedno i njegov pogled na minulo razdoblje koje raslojava na više razina, a interpretaciju ostavlja samom promatraču, odnosno korisniku ponuđene građe. Jer izložba je i vizualna, i taktilna, i kognitivna. Pokriva cjelokupnu djelatnost ove, možemo je slobodno imenovati, Institucije. Osim kao izlagački prostor za vizualne i izvedbene umjetnosti, Art radionica Lazareti djeluje kao društveni i socijalno angažirani prostor uz promišljenu izdavačku djelatnost te je otvorena svima, kako istaknutim umjetničkim imenima tako i amaterima…
I sve se to da iščitati iz ovog oprostorenog dnevnika. Začudna količina raznovrsnih programskih djelatnosti koje su nam ostavljale prostor za promišljanje nekog drugačijeg Dubrovnika dobro je dokumentirana. Kazaljka na imaginarnom mjerilu utjecaja ARL-a na suvremenu umjetničku scenu, ne samo lokalnu, bila bi u stalnom pokretu. Krenemo li od velikih izložbi koje su mijenjale perspektivu Zapada spram suvremene umjetnosti ovih prostora kao što su Mjesto i sudbina, Otok, Pregled situacije na jugu ili izložbe Sakupljač Dubrovnik koja je mobilizirala memoriju mjesta šire zajednice, preko žive koncertne scene, ikoničnih predstava, da izdvojim samo nastup njujorške eksperimentalne kazališne trupe La Mama s predstavom Sedmorica protiv Tebe na Lokrumu, ili prvih predstava primjerice BAD.co ili Saše Božića, koprodukcijskih izleta u suvremeni ples ili dramaturško-radiofonskih inscenacija, do iznimno angažiranih bitaka za javni prostor, potaknuli smo nezaustavljivu lavinu koja izmiče sistematizaciji.
Radovi velikana hrvatske suvremene umjetnosti, dubrovačkih autora, inozemnih umjetnika, prijatelja, poznanika, prolaznika, štogod i koga god zamislite, naći će se u ovoj, ponuđenoj nam Rubikovoj kocki – izložbi, koju možemo vrtjeti i preslagivati u bezbrojnim varijacijama.
Ivan Kožarić, Tomislav Gotovac / Antonio G. Lauer, Mladen Stilinović, Antun Maračić, Vlasta Delimar, Goran Trbuljak, Boris Cvjetanović, Ana Opalić, Vlado Martek, Tina Gverović, Marko Ercegović, Mara Bratoš, Ivona Vlašić, Luko Piplica, Ivana Dražić Selmani, Ana Požar Piplica, Ivana Pegan, Pasko Burđelez, Sven Klobučar, Nives Sertić… Gotovo je nemoguće nabrojati umjetnike utkane u temeljni registar Art radionice Lazareti, čiji je dokumentarni otisak ili umjetnički rad prikazan na ovoj izložbi. Da ne spominjemo sve one druge umjetnike, koje Slaven Tolj ovom prilikom poziva i uključuje u širu sliku, u širi i dalji umjetnički horizont, u zajednicu mnoštva pogleda 35 godina unatrag i unaprijed.
Izložba 35 godina Art radionice Lazareti funkcionira kao procesni format koji se odvija u interakciji posjetitelja i izloženog heterogenog materijala. Ili, kako bi rekao Barak Reiser, jedan od umjetnika iz bogatog rezidencijalnog programa ARL-a, u svom radu: Bez obzira što ti kažem tvoj um će stvoriti svoju vlastitu sliku. Ovdje se od vas upravo to i očekuje.
Josip Klaić: Prožetost život i umjetnosti
Jer prosuđivanje, koje vazda mora da odredi,
da toponimijski definira ili pak prepozna,
da prati ‘razvoj’ jednog zbivanja,
pretpostavlja metafizički krug života.
Mario Kopić, Pustinja slobode, 1990.
U povijesti umjetnosti pojam radionice vezuje se najčešće uz srednjovjekovne radionice majstora klesara. Uvriježeno je smatrati da su unutar tih radionica djelovali brojni majstori čijih se imena rijetko tko, osim stručnjaka koji se njima bave, sjeti ili za njih zna. Krajem srednjovjekovne anonimnosti, renesansnom modernošću polako stupa na svjetlo taj jedan umjetnik koji svojim genijem nadvisuje druge oko sebe. Radionice ipak opstaju, pa će se tako i danas raspravljati je li nešto djelo samog Tiziana ili njegove radionice, koliko je unutar nekog djela vidljiva ruka tog pojedinačnog genija, a koliko nekog od učenika, pomoćnika ili sljedbenika. Velázquez je ostavio za sobom malo učenika i neposrednih sljedbenika, a radionice u onom klasičnom smislu nije ni imao. No, zato je svojim iskustvom individualne slobode otvorio put modernosti snažnije nego li ijedan slikara prije i poslije. On stoji u povijesti slikarstva sam i usamljen za onim tajnovitim platnom – važniji i od samog kralja – sa sumnjom u očima prema onom što je pred njim.
Posljedično, zasićenje individualnim iskustvom otuđenja u modernizmu nameće pitanje kolektiva i okupljanja kao jedno od središnjih, u volji i želji za povratkom one istinske prožetosti života i umjetnosti. Od romantičarskih pokreta vihora i nagona, preko avangardnih rušilačkih grupacija i proklamacija, pa njihovih ponovnih pokušaja obnova u neo- i post-avangardama.
Biti dijelom umjetničke radionice, u svojoj srži, prije svega znači biti dijelom zajednice u najširem smislu stvaranja kolektivnog djela ili Gesamtkunstwerka – u onom njegovom davno zaboravljenom istinskom i izvornom značenju vječite težnje jedinstva života i umjetnosti, polisa i etnosa, daleko od umjetničke samotnosti. Samotnosti umjetnosti same naspram svega drugoga.
Na nama je red da prosudimo o mogućnosti istog. Da prosudimo što je u vremenu kraja posljednje ideologije 20. stoljeća, u svijetu – ne samo naših lokalnih i nacionalnih mikro-povijesti – nego svijetu spektakla koji i onda i sada ratuje sa samim sobom, značila obnova pojma umjetničke radionice za umjetnost i život.
Radionice koja, ne slučajno, prvotno nastupa kao grupa četvorice, u pustinji slobode, s imenom u čijem je korijenu onaj koji mrtav bijaše, a sad je opet živ. Krenimo sami sa sobom putem prosuđivanja koje pretpostavlja metafizički krug života: početak, razvoj, kraj. I ponovni početak.
