LIFESTYLE
06.01.2020 u 18:25

FOTO: Otkriveno blago dubrovačke palače Bassegli-Gozze u kojoj je boravio i austrijski car

Dubrovačke palače puno su više od kamenih zidova. U njihovim saločama skrivene su priče o životima obitelji koje su stoljećima tu živjele, stvarale i oplemenjivale njihove interijere. Danas su mnoge od njih postale apartmanske smještajne jedinice ili kvadrati za unosnu prodaju. Ipak jedna palača, kraj katedrale, budućim će generacijama ispričati svoju dugu priču, jer su njezini vlasnici, vođeni srcem, a ne stanjem na računu, odlučili sačuvati dio dubrovačke povijesti. Povodom otkrivanja plakete, koja podsjeća na posjet austrijskog cara Franja I. koji je u ovoj palači boravio kao gost davne 1818., obitelj Čičovački otvorila nam je vrata svoga doma u kojem, nakon dugih priprema, već dvije godine traju, i još će potrajati, radovi na restauraciji originalnog izgleda baroknog salona koji je bio pinakoteka (sala dei quadri) i središnja saloča palače obitelji Bassegli - Gozze.


komentara  0

- Kao mali dječak s obitelji sam doselio na prvi kat palače Bassegli - Gozze, kojeg smo 1981. i kupili. U našem je vlasništvu prvi kat palače, tako zvani piano nobile na kojem je, nakon velikog potresa 1667.,  kada je palača nastala, obitelj  Gozze a potom Bassegli-Gozze živjela i primala goste. U prizemlju su bili magazini i prostori za rad, čak i prva kavana u Gradu prije pada Republike. Na drugom katu su bile sobe, a u šufitu kuhinja i sanitarije te prostorije za brojnu poslugu.

Sa suprugom i sinovima, veći dio života proveo sam u Zagrebu, a u Grad smo dolazili na odmor i u posjet obitelji.  Prije više godina supruga i ja smo pošli u mirovinu i odlučili živjeti tu, ali s ciljem. Kako sam ovu palaču uvijek doživljavao kao obiteljski dom u kome je sve govorilo o bogatstvu baštine, nikad mi nije padalo na pamet podleći brojnim kupcima ili je pretvoriti u nešto drugo, recimo apartmane. Za nju me vežu uspomene na Lindu Bassegli-Gozze Lezuo s drugog kata i tajne šufita, roditelje, djetinjstvo i mladost na Peskariji, priča mi Duško Čičovački, stručnjak s dugim i priznatim radnim iskustvom na cestovnom sustavu Hrvatske i njezinih gradova.

Obitelj Čičovački očuvala je originalni raspored barokne palače, a velika i visoka saloča koja je gospara Duška, kao dijete pomalo i strašila pokazala se kao riznica umjetničkog i kulturnog naslijeđa dubrovačke prošlosti.

- U toj velikoj saloči su nekad znali spati moji roditelji, a crtica iz djetinjstva je kako je služila i kao karantena. Sjećam se kad bi bio bolestan od neke jače zaraze kako bi me tamo smjestili da gledam u slike na visokom plafonu i dali mi zvonce da zazvonim ako mi što treba, kako bi me uopće čuli na tom katu što gleda na tri place.

Od poslije rata, zapravo od oko 2000., kroz dugih petnaest godina sinovi i ja smo sustavno istraživali sve raspoložive arhivske i privatne izvore o palači, njenim vlasnicima i posebice njenom pianu nobile, a naravno i natpisu uništene spomen-ploče. Već od 2002. surađujem s Ministarstvom kulture. Od tog vremena, davno prije nego smo se i preselili u Dubrovnik, znao sam da moram pripraviti i učiniti sve da započnem obnovu piana upravo od ove vrijedne saloče.

Naše konačno preseljenje  u Grad imalo je tri cilja: sanaciju istočnog pročelja koje je nakon konstruktivne obnove 2008. vlažilo i ugrožavalo saloču; konzervatorsko-restauratorske radove u toj istočnoj saloči i obnovu spomen-ploče na njenom pročelju. Upravo tim redom. O svakom od tih zadataka znali smo i elaborirali sve poznato. U ove tri godine to ne bih uspio, trebalo je gotovo desetljeće ranijih priprema. Naime, jedno je nalaziti i gledati zidne i stropne oslike i štukature na velikom prostoru ili otučena mjesta brončanih slova na spomen-ploči, ali posao započinje istraživanjem i utvrđivanjem onoga što je nestalo ili nestaje, preko nalaženje sredstava za njihovu konzervatorsko-restauratorsku obnovu, dok je treće prozaično trpljenje izvođenja obnove, svud oko sebe. Kada se sustavno radi, kada se za to zna, kada se za to zainteresira Ministarstvo kulture i eminentni stručnjaci, lijep je osjećaj da radiš bar djelić nečega što su naši preci prije tebe učinili i ostavili za sobom. Postaneš dio toga neprocjenjivog naslijeđa, pomalo i njegova žrtva. Ali dobro, možda nisam jedini.

Moja priča je u kratko vrijeme i na stručnom planu počela dobivati šire okvire, pa su se poznati grafički dizajneri uključili i završili odgonetku izvedbe od nas već elaboriranog natpisa spomen-ploče, a Boris Dundović mag. ing. arch., s pozicije na bečkom sveučilištu, objavljuje 2018. i prvi izvorni znanstveni rad o povijesno-prostornom razvoju palače Bassegli-Gozze. Da zaključim, odlučili smo nakon sanacije fasade uz hvale vrijednu pomoć Zavoda za obnovu Dubrovnika, tu jednu saloču, za koju je utvrđeno da je bila pinakoteka početi restaurirati. Uz veliku pomoć ministarstva, naših konzervatora, savjete znanstvenika i nadasve stručnih restauratora, upustio sam se u tu avanturu.

Nakon opsežnih istraživanja, desetljeća traženja i čekanja, prije dvije godine počeli su i radovi. U sobu je tada postavljena stropna građevinska skela, koja je i danas tamo. Obitelj je više uložila u istraživanja i programske dokumentacije nego u radove, da bi 2018. godine dobili i prva značajnija sredstva Ministarstva kulture za početak restauracije saloče. Duško i njegovi suradnici od 2017. pišu detaljne programe, planove i troškovnike i on se prijavljuje na natječaje Ministarstva, kako  bi opravdao troškove i osigurao sredstva za narednu godinu. Treba imati na umu da se cijena kvadrata cjelovite stručne restauracije približava cijeni kvadrata stambenog prostora, stoga je ovaj pothvat hvale vrijedan, jer osim financijskih sredstava, koja se ulažu, obitelj mora godinama živjeti s gradilištem na koje slobodan pristup u svako doba dana moraju imati konzervatori, restauratori i drugi meštri koji sudjeluju u obnovi.

- Palača Bassegli - Gozze sagrađena je nakon potresa 1667. Tada je obitelj Gozze, počev od Vladislava (1616.-1674.), 1659. raspolagala gotovo cijelim blokom današnjih palača Pred Dvorom i na Bunićevoj poljani. Obuhvaćali su gradski blok od palače Ranjina do Katedrale, s jugozapadne strane bila je povezana s palačom Sorkočevića koju je Vladislav Gučetić upravo 1659. od njih kupio.


S pogledom na tri gradske poljane: Bunićevu na južnoj, Gundulićevu na zapadnoj te na istočnoj strani na poljanu Pred Dvorom, služila je i kao rezidencija Dubrovačke Republike, kad bi u posjet dolazili posebno važni gosti, stoga je prvi kat piano nobile bio ukrašen i opremljen s osobitom pažnjom.

Godine 1818. vlasnik današnjih dviju palače bio je Pavao Bassegli - Gozze (1778.-1838.), koji je šest godina ranije oženio englesko-francusku plemkinju Anu-Aniku Margaritu Calogan de Valois i palaču opremio pariškim namještajem i ukrasima. On je 1806. svom prezimenu Gozze (Gučetić) dodao majčino prezime Bassegli, kako bi kao rodonačelnik mogao naslijediti posljednjeg Basseglija.

Njegov sin Baldo (1822.-1893.) 1837. godine nasljeđuje obje kuće kao jedinstvenu palaču. Međutim, 1855. godine dolazi do diobe kuća između Balda i Lucijana Nikolinog Pozza (1794.-1866.), pri čemu Baldo zadržava današnju palaču Bassegli-Gozze, a Pozze preuzimaju kuću poznatu danas kao Gozze-Bassegli-Katić, tada bez vlastitog ulaza, a trenutno je u vlasništvu Društva prijatelja dubrovačke starine i obitelji Katić.

Godina 1884. zatiče na Bunićevoj poljani 6. Balda Pavlovog Bassegli-Gozze, a 1898. godine tu je na drugom katu palače njegov sin Vido-Vito Baldov Bassegli-Gozze (1854.-1850.) i sin Vitovog brata Melka (1855.-1914.), Vlaho Melkov Bassegli-Gozze (1891.-1942.) na njenom prvom katu.

Prvi kat palače Bassegli-Gozze kupuje 1938. godine Anka Luković od Vlaha Melkovog Bassegli-Gozze. Drugi kat palače nasljeđuje 1959. godine od Vita Bassegli-Gozze, devet godina nakon njegove smrti, nećakinja i usvojenica Linda Bassegli-Gozze Lezuo, kći Vitove sestre Ane i Giuseppea Lezuo iz Gruža. Vita 1959., nasljeđuje njegova pokćerka Linda, koja je drugi kat ostavila kanoniku crkve svetog Vlaha don Marku Herendiji, koji je pak ostavio časnim sestrama Družbe Kćeri milosrđa s Korčule. Časne već odavno ne žive tu, a prostor su dale u najam jednoj privatnoj tvrtki, koja je tu uredila i iznajmljuje šest apartmana. Ja se gospođe Linde i njene služavke Jele jako dobro sjećam iz djetinjstva, kao i svega što je tamo bilo, a sada je nestalo, ispričao nam je ukratko Duško Čičovački povijest svoje kuće.

U baroknoj saloči-gradilištu, popevši se ljestvama na skelu zatekli smo Anu Piplicu Požar i Claudiju Pezzi, koje su s Lukšom Klaićem i Tjašom Kolačko radile na istraživanju i restauraciji stropa i zidova ove pinakoteke.

- Radovi na obnovi počeli su istraživanjem. Sondirali smo bočne zidove i otkrili zidne oslike koji prikazuju dekorativne okvire u kojima su bile smještene slike. Duškova arhivska istraživanja su potvrdila da se ovaj prostor nazivao sala degli quadri što znači da su na zidovima visile slike. Kemijskom analizom uzoraka utvrđena je jedinstvena izvedba na osliku stropa i zidova, što usmjerava i buduću prezentaciju ovog prostora kao pinakoteke. U baroknoj fazi, zidovi su bili obojeni u zeleno-sivo, a posvuda su bile slike koje su visile unutar naslikanih okvira, ispričala nam je Ana Požar Piplica, ističući kako je rijetkost da privatni vlasnici odluče restaurirati originalne zidne oslike i stropove.

- Na žalost sve se češće događa da novopečeni vlasnici dubrovačkih palača dovedu građevinske tvrtke, koje pri renoviranju potpuno ogole zidove do kamena. To se nikad prije nije radilo. Stara se žbuka uvijek se čuvala novim slojevima i upravo zato su u tim palačama do danas sačuvani skriveni povijesni slojevi iz kojim možemo puno naučiti o životu nekadašnjeg Dubrovnika. U javnim prostorima kao što je palača Keša u kojoj su uredi Dubrovačkih ljetnih igara, Biskupska palača ili palača Restić, gdje su uredi Konzervatorskog odjela, provedena su istraživanja i restauracija zidne žbuke. No, sve su dubrovačke palače u 17. i 18. stoljeću bile oslikane. Ovim putem apeliram na vlasnike da, ako nemaju želje i sredstava raditi restauraciju, ipak prekrivanjem zidova novim slojem vapnene žbuke, sačuvaju te povijesne slojeve za neke nove generacije, koje će ih moći otkriti. Jer nisu samo kameni zidovi naša baština, stari Dubrovčani su puno truda i ljubavi ulagali u unutrašnje uređenje životnog prostora, kao i u vanjski izgled kamene fasade, zaključuje restauratorica zidnog slikarstva.

Claudia Pezzi ispričala nam je zanimljivosti do kojih su došli istraživanjem gotovo 40 metara kvadratna velikog ukrašenog stropa, koji bi uskoro trebao biti i pozlaćen zlatnim listićima.

- Strop je originalni dio prvotnog uređenja prostorije, izrađen je od žbuke, koja se stavlja na mrežu drvenih letvica, pričvršćenu za nosive grede. Koliko je to kvalitetno napravljeno govori činjenica da od 17. stoljeća do danas, usprkos brojnim nedaćama, taj strop, gotovo neoštećen, čvrsto stoji. Strop je i danas kao i u vrijeme kad je napravljen s vrlo malim izmjenama očuvan. Vapnenačka žbuka, koju su koristili naši stari za današnje je majstore izgubljena vještina. Rijetki meštri u Dubrovniku danas znaju kako izvesti ovakav strop i napraviti mješavinu za žbuku. Riječ je o mješavini kvarca, mramornog brašna i tučene opeke, koja je čvrsta i otporna, a i zdrava za udisanje. Ono što je dijelom oštetilo strop je nestručnost i oštećenja od ratnih granatiranja s jedne strane, a dogradnja apartmana na katu iznad, statički s druge. Uz to, 50-ih je godina u ovoj sobi bio arhitektonski studio i oni su, iz nekog razloga, obojili strop u bijelo da bi nakon intervencije konzervatorice sapunom oprali tu boju.

Dijelovi stropa izgledaju kao da su mramorom izrađeni, no Claudia objašnjava kako je to zbog mramorizacije, koja je u baroku bila popularna. Riječ je o procesu kojim se štukatura oslikava, kako bi izgledala kao mramor. Strop je pri kraju restauracije, no sad slijedi onaj zadnji bitan i jako skup korak.

- Još trebamo napraviti retuš stropa, a onda, ako bude sreće i sredstava slijedi pozlata dijelova stropa zlatnim listićima. Nadamo se da ćemo to završiti tijekom 2020. Potom slijedi restauracija zidova, koja će se stapati sa stropom, koji je najbolje očuvan u originalu i bit će vodilja u obnovi zidova, objašnjava Pezzi.

Zanimljivo je kako su u sobi pronađena čak četiri različita sloja oslika, koja su se tijekom tri stoljeća nanosila na zidove u skladu s aktualnom modom u uređenju interijera.

- Prvi sloj koji smo pronašli, i koji je po našem mišljenju najvrjedniji, je barokni zeleno-bijeli oslik zidova s okvirima za slike. Odlučili smo cijeloj sobi vratiti taj prvotni izgled, čiji je dio i ukrašeni strop. Na dijelovima ćemo sačuvati i druge slojeve, kao što je žbuka rokoko stila, koja je postavljena na original, nakon što se palača podijelila. A na jednom dijelu ostavit ćemo vidljivom i žbuku iz razdoblja art decoa, a riječ je o oslikanim košaricama s cvijećem. Posljednji sloj je sličan današnjim tapetama. Dakle, na žbuku se nanosila boja, u ovom slučaju svijetlo plava, s valjkom s ukrasnim utorima, objasnila nam je Požar Piplica.

Duško Čičovački kaže da se nikad nije pokajao što je počeo s ovim dugim i napornim poslom u vlastitoj kući. Kaže kako mu je to bila životna želja i da jedva čeka dan, ako ga dočeka, kad će barem ova saloča zasjati u punom sjaju s obnovljenim zidovima i baroknim oslikom s pozlatama štukatura na stropu. Ipak pomalo ga ljuti što usprkos cijelom tom trudu i novcu koji se ulože u očuvanje kulturnog dobra, ne može ni malo utjecati na susjede.

- Ako hoćete jednu zanimljivost, za koju znaju i konzervatori, iznad ovog divnog baroknog stropa na drvenim gredama u koga sada gledate, nalaze se dva apartmana sa sanitarnim čvorom. I ne bi tu bilo problema da se prije par mjeseci nije dogodilo, na drugom mjestu na katu, da je, zbog nestručne izvedbe odvodnje otpadnih voda apartmanskih sanitarnih čvorova, dulje trajalo izlijevanje kanalizacije, koje je oštetilo zidove, stropne vijence i noseće grede; kako kod mene tako i u susjednoj palači.

Kod nas se nažalost štiti samo taj vanjski kostur kuća i palača, dok u unutrašnjosti svatko može raditi što hoće jer se ne štiti baština, koja je puno vrjednija od kamenog zida, u  koju je uloženo puno više ljubavi, pameti, umijeća i želje da se živi u ljepoti. Za sad je završena jedna četvrtina radova, a bit će tu još posla. U arhivu obitelji Bassegli-Gozze našli smo fotografije unutrašnjosti ljetnikovca u Trstenome, ali zanimljivo, niti jedne fotografije unutrašnjosti ove palače. Evo i ovim putem apeliram na ljude koji čitaju, posebno i društvo „Dub“, ako je netko negdje vidio ili možda ima takvu fotografiju, da mi se javi.

U suradnji s Društvom prijatelja dubrovačke starine i uz dozvolu konzervatora na istočnu fasadu postavljena je nova brončana plaketa koja osim što vjerno reproducira, govori i zašto je nastao i nestao natpis na spomen-ploči iznad nje koju je prije dvije stotine godina 1818. postavio Pavo Bassegli-Gozze povodom boravka cara Franja I. u palači, dakle na obljetnicu toga događaja.

- Prvotna ideja je bila da se potpuno sanira pa restaurira postojeća spomen ploča s brončanim slovima i pozlatom, kako je Pavo tražio i kako mu je, mjesec dana poslije boravka carske obitelji, i dozvoljeno. U isto vrijeme, 2017. i Društvo prijatelja dubrovačke starine i ja mislili smo i željeli isto. Izrađena su dva stručna elaborata konzervatorsko-restauratorskih radova. No, to nije bilo u skladu s mišljenjem konzervatora. Rješenje je nađeno u izradi i prezentaciji informativne plakete na kojoj će biti originalan tekst i popratna obrazloženja, u svemu, na plaketi manjih dimenzija položene u razini očiju. Dizajn i sadržaj sam, nakon duljeg usuglašavanja teksta s više sudionika, u stvari ponudio ja, a finalizirali moji dizajneri. Izvedbu je odradio naš visoko cijenjeni konzervator-restaurator za takve artefakte mr. art. Vinko Pešorda, akademski kipar iz Zagreba, uz punu financijsku potporu Društva prijatelja dubrovačke starine. Sutra, 7. siječnja u 11 sati organizirali smo malu svečanosti povodom otkivanja plakete, zaključuje ovu lijepu priču Duško Čičovački.

U ovom dugom i zahtjevnom poslu obitelji Čičovački i restauratoricama pomogli su arhitekt i stručnjak za povijesno naslijeđe Boris Dundović te Katarina Horvat Levaj, ravnateljica IPU, znanstvenica i jedna od najvećih poznavateljica baroka u Hrvatskoj. 


KATARINA FIOROVIĆ /FOTO: Obiteljska dokumentacija obitelji Čičovački





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
galeb
LIFESTYLE
0      29|01|20 u 19:30
U Galeb shopu sezonsko sniženje na vrhuncu
film_jel_ti_zao
LIFESTYLE
0      29|01|20 u 18:59
Film koji svi trebaju pogledati besplatno u kinu Visia
igre_grad
LIFESTYLE
0      29|01|20 u 13:21
VIDEO: Zagrijavanje za gradske igre ispred katedrale
desa_naslovna
LIFESTYLE
0      29|01|20 u 08:59
Dan ljute naranče - kupite štogod i pomozite potrebitima
kinematografi_naslovna
LIFESTYLE
0      28|01|20 u 19:24
KINEMATOGRAFI DUBROVNIK: Polarna avantura, Male žene, Gospoda

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija