LIFESTYLE
01.12.2019 u 10:38

PREDSTAVLJAMO: Vesna Čelebić: traži razlog da se osmjehuješ, budi ljubazan, druži se...

Samo pisanje ima taj neki „vintage-chic-intelektualni“ šarm, cool je, pisana riječ je oduvijek povezivana sa znanjem, ona mu je temelj postojanja i predaje. Drugo, možda još i više, danas nas u svakom trenutku okružuje takav roj informacija, da nam je neslušanje, isključivanje postalo kao obrambeni mehanizam. A mislim da svi želimo da nas se čuje, da negdje „ostanemo zabilježeni“, isto kao što imamo i potrebu sabrati svoje misli, biti negdje malo u miru s njima. Papir – ili ekran – nam daje sve to. Pisanje je, možda, svojevrsna terapija. Usto je besplatno, ne deblja, što ćete više - kaže Vesna Čelebić, vodička, prevoditeljica, pjesnikinja... Predstavljamo je u našoj rubrici "ljudi nazbilj". Kad pročitate razgovor bit će savršeno jasno zašto.


komentara  0

"Povirila" sam u CV objavljen na internetu - nakon iskustva u korporacijama, odlučujete se postati "slobodnjak". Zašto?

- Joj, sad bi baš bilo divno kad bih Vam mogla reći da je tu kumovala neka promišljena, strateška, odluka. Ali ako bih svoj poslovni put (a i neke druge) morala opisati u par riječi, prije bih rekla da sam sretno profitirala od spletova okolnosti.

Taj konkretni prelazak iz „tuđih“ tvrtki u vlastitu dogodio se kada sam rodila prvo dijete. Prije toga sam dugi niz godina radila u privatnom sektoru, na pozicijama koje su bile jako uzbudljive, dinamične, ali i vremenski zahtijevne. Prvo sam vodila projekte u tvrtci ARCUS Dalmatia, potom ljudske potencijale u Villi Dubrovnik. No u trenutku kada sam ostala trudna, radila sam na nekim freelancerskim projektima, i nisam imala „stalni“ posao.

Nakon porodiljnog mi je bilo posve jasno da želim raditi, ali isto tako, da više nisam više toliko dostupna i mobilna kao što sam bila prije. Tu negdje, moj je partner Mate pomalo usputno spomenuo da pošto volim puno pričati možda bih mogla razmisliti o polaganju ispita za vodiča. I dan danas mislim da se nadao da ću tako manje pričati doma. Ali, imao je pravo: položila sam ispit, godinu dana radila preko Društva vodiča, svidjelo mi se, pa sam otvorila svoj obrt. Uz vođenje, bavim se još i pisanjem tekstualnih sadržaja za web-stranice.

Moram priznati da nisam, kako su nas na fakultetu učili, u posao ušla s nekom velikom vizijom i jasnom misijom. Više s nekim malo prepadnutim „go with the flow“, ili kako bi se to narodski reklo, „uzdaj se u se i u svoje kljuse pa kud god“. U početku sam imala i neke romantične snove kako će se to sve posložiti, pa ću voditi ljeti, pisati zimi i popodneva provoditi s djecom na kupanju. I dan-danas odvalim od smijeha kad se toga sjetim.

Taj pojam „slobode“ u „slobodnjaka“ je totalna mina. Ponekad se tijekom sezone zateknem kako editiram tekstove na mobitelu u autobusu, ili nosim kompjuter sa sobom na turu da bih mogla nešto odraditi u pauzi do sljedeće. Taj ritam, a posebno činjenica da imam raznolike poslove, za mene ima neku draž, iz toga nastaje neka dodatna energija i veselje. Nekad mi se učini da sad radim više nego prije, ali bar s guštom mogu ponekad prekrižiti dan u rokovniku i reći da je taj samo za mene. Rijetko se događa, ali ta mogućnost je prava navlakuša.

Nakon američkog koledža i iskustva stjecanog vani, te višemjesečnog putovanja po Aziji, vraćate se u Dubrovnik.... čime vas ovaj Grad drži vezanu uz njega?

- Studirala sam na RIT Croatia još kad je bio ACMT, počela sam 1997. kada se fakultet tek otvorio. Uz predavanja, imali smo obavezu svake godine negdje odraditi jedan semestar, ali su postojale prilike i za duže prakse. Tako sam ja nakon svake godine studija odradila jednogodišnju praksu u Americi, prvo u Walt Disney Worldu na Floridi, onda Hyatt Regency Beaver Creek u Coloradu i konačno u Mariottu u Wisconsinu. Odmah nakon četvrte godine faksa, ustvari čak i prije diplome, sam počela raditi u ARCUS Dalmatia. Nakon pet godina tamo, opet se desio neki ludo sretni splet okolnosti pa sam se otputila u Aziju s ruksakom i ostala devet mjeseci.

Zašto sam se vraćala? S praksi zbog fakulteta, a iz Azije zbog vjenčanja bliskih prijatelja, a onda je opet „iskrsnuo“ jedan posao koji me zadržao tu.
 
Iskreno, nisam uvijek mislila da ću živjeti u Dubrovniku. Grad i ja imamo neki cikličan love-hate odnos, ne volimo se uvijek jednako predano, ali kad se volimo – onda se obožavamo. Moram priznati da sam ga kao mlađa, posebno u to fakultetsko i post-fakultetsko vrijeme, često doživljavala onako kako ga Milan Milišić opisuje u Lamentacijama: prelijep sam sebi u prošlosti da zaista postoji u sadašnjosti. Ipak, kao vjerovatno i svim ljudima na svijetu, bliski ljudi, obitelj, prijatelji, sjećanja, Dubrovniku daju nešto što za mene ne postoji nigdje drugo na svijetu: osjećaj doma, kao i sebe kroz vrijeme.

Trenutno smo Grad i ja u ljubavnoj fazi. Dijelom su tu doprinjela putovanja, da uvidim neke stvari koje možda nisam znala cijeniti. Drugo, posao vođenja mi omogućuje da Grad vidim kroz tuđe oči, a one su obično zadivljene i često primjećuju neke lijepe detalje koje sam ja do tog trenutka previdjela. Usto, što više znam o dubrovačkoj povijesti, to me više zadivljuje. Konačno, mislim da je ovdje lijepo podizati djecu. Stižemo se družiti jer je Grad dovoljno kompaktan. Imamo Petku, Srđ, žičaru, zidine, šetnju oko Gruža, Akvarij, Prirodoslovni, plaže i slične stvari na tako lakom dometu. Sigurno je, još uvijek. Sin mi ide pješice u školu, a i mi često hodamo, jer je većina mjesta blizu.

Putovanje po Aziji - kakvo iskustvo, kakve životne lekcije i poduke nosite s tog putovanja, gdje ste sve bili?

- To putovanje po Aziji mi je jedno od omiljenih životnih iskustava, iako mi se danas čini da se dogodilo u nekom sasvim drugom životu. Bilo je to prije 10-ak godina: prekinula sam radni odnos i vezu na isti dan, a usto sam imala i neku „povoljnu“ traumu iz djetinjstva da me usmjeri. Naime, u osmom osnovne me na testu iz zemljopisa profesorica Ana Šimundić uhvatila kako pokušavam prepisati ime grada gdje završava transsibirska željeznica – Vladivostoka. Obzirom da sam se morala dobro potruditi da tu jedinicu popravim, ta mi je transsibirska zauvijek ostala u glavi. Pa kad sam u tom momentu ostala bez svih obaveza, bilo je „po dvicu iz zemljopisa sad ili nikad“. Uputila sam se sama, kupila kartu za Moskvu u jednom smjeru, dogovorila neka volontiranja u Rusiji i Mongoliji, i ostavila si mogućnosti otvorene. Smiješno je da nikada nisam dospjela ni u Vladivostok ni na transsibirsku, jer je Rusija ogromna. Volontirala sam dva tjedna u Altajskoj Republici u centralnoj Rusiji i od tamo samo produžila u Mongoliju. Poslije sam još dospjela u Kinu, Vijetnam, Kambođu i konačno Indiju, sve skupa je trajalo devet mjeseci.

Svašta sam naučila na tom putu. Npr. u Vijetnamu sam naučila da je dobro ispitati pojedinosti prije nego što nešto zagrizeš jer sam, oduševljena što imaju tvrdo kuhana jaja na tržnici, probala balut – jaje u kojem se već razvio embrio. Također neke praktične stvari, kao koliko ti malo treba kad sve svoje moraš potezati na leđima. Kao i to da je poprilično izazovno neki dulji period biti neprestano i potpuno samostalno odgovoran za vlastito vrijeme, osmisliti svaki dan kad nemaš nikakvih obaveza i ustati iz kreveta kad to ne moraš.

Prepostavljam da kad bih morala izdvojiti jednu „veliku“ lekciju, bilo bi to da diljem svijeta ljude more slične brige. Sjećam se razgovora s jednim lokalnim mladićem u Kunmingu u Kini. Imao je možda 17-18 godina, i upravo se spremao odseliti u Kanadu. Mučilo ga je hoće li se ikome svidjeti i hoće li moći naći curu, jer je načuo da su Kanađanke više, a on je nizak...

Radite (primarno) kao vodička ... dok se probijate kroz gužvu na plus "milijun" kakvim doživljavate dubrovački turizam, tim više što ste i završili studij tog usmjerenja. Što pokušavate prenijeti turistima koje vodite u razgledanje Grada, je li potrebno više napraviti sadržajno da se njihovi posjeti disperziraju na okolicu ili...?

- Kad sam tek počela voditi, imala sam snažnu potrebu svima ispričati sve što znam o dubovačkoj povijesti. Ali sad to dosta balansiram sa informacijama o svakodnevnici, jer mi se čini da pored onog kako se nekad živjelo, goste jednako, nekad čak i više, zanima kako danas živimo. Turizam, kao i gužve su, naravno, čest predmet tih razgovora. Pomalo je humoristično kad se ljudi, pa i ja, snebivaju nad gužvama, a i oni su tu, dio te gužve, kao i  ja. Ove godine sam imala jednu turističku grupu koja se žalila na to koliko je turističkih grupa u Gradu. To me baš zabavilo.

Ne znam je li, i ako da u kojoj mjeri, moguće goste preusmjeriti na druga područja, posebno one koji dolaze na kratko. Sigurna sam da nije lako. Ipak svi dolaze vidjeti Stari Grad. Ako dođem u Pariz vidjeti Eiffelov toranj, ne znam koliko bi me oduševila ergela konja u Normandiji, ma koliko lijepa bila. Ali meni se, recimo, jako sviđa ono što se trenutno događa u Gružu. Red History Museum, DBC, Love Bar, klubovi, restoran Urban & Veggie – kao da se stvara protuteža Starom Gradu za jednu jasno definiranu publiku: mladu, modernu i urbanu. 

To je pozitivan pomak, jer svekupno, meni se čini da ovaj sadašnji turizam kao da pomalo pati od krize identiteta. Imamo mnogo raznolikih posjetitelja, od gostiju s kruzera, preko hotelskih gostiju, jahtaša, GOT posjetitelja, kupača, a to su sve skupine koje imaju dosta različita očekivanja i potrebe, koje se ponekad čak i sukobljavaju. Ta „neusklađenost“ mi se, npr. dosta vidi na 'shopping' ponudi u starom Gradu, gdje, iako ima izvrsnih radnji, kao da cjelokupna ponuda ne zadovoljava ni jednu publiku u potpunosti. Tako da mislim da je takvo profiliranje kao u Gružu dobar i zanimljiv smjer.

Što se tiče okolice, dosta zaista atraktivnih sadržaja već postoji, od mlinica, tvrđava, vinarija, crkvica do obiteljskih gospodarstava. Bilo bi lijepo kada bi te sadržaje bilo malo lakše obilaziti spontano, a ne samo taksijem, privatnim transferima ili organiziranim turama. Npr. neki hop on – hop off bus po Konavlima, ili među pelješkim vinarijama. Ali ne znam kakva bi bila isplativost takvih linija, vjerovatno bi već postojale da je značajna.

Zanimljiv detalj iz vaše biografije je i da ste copywriter - što pišete, za koga, kada ste otkrili taj svoj afinitet i tko najviše potražuje tu vašu vještinu?

Oduvijek sam nešto piskarala, na studentskim projektima sam se uvijek grabila za taj dio. Baš copywriting je počeo kao nešto usputno, „nešto za malo raditi zimi“. Ali opet, okolnosti su se tako poklopile da je u vrijeme kad sam počinjala, sve više tvrtki uzimalo vanjske suradnike za izrade tekstualnih sadržaja – bilo članaka, blogova ili tekstova za web, jer im je inače oduzimalo previše vremena. Jedna je preporuka vodila drugoj, danas radim uglavnom sa turističkim agencijama, nekim web developerima, i npr. s Lonely Planetom kao lokalni suradnik. Držim se turističke tematike, bliska mi je, a i znanja iz vođenja mi doista koriste.

Preveli ste knjigu Vedrana Mezeia "Tu sam" , posve specifične tematike, kakvo vam je to bilo iskustvo i inače što vam je dosad bilo najzahtijevnije u tom poslu?

- Najteže je, definitivno, bilo pristati. Pa gdje ću ja prevoditi knjigu: otkako sam rodila djecu uglavnom čitam sažetke! Ali Vedran je imao tu neku ludu vjeru u mene, pa je – iskreno – i mene ponijelo. A kad pristaneš, nema više nazad! Jednom sam mu rekla da me količina informacija o mjestima, teorijama i promišljanjima u njegovoj knjizi pomalo podsjetila na knjige Dan Browna, gdje čitaš i zabavljaš se, a i svašta nešto učiš da toga nisi ni svjestan. Dok sam prevodila, posebno mi je bilo zanimljivo zamišljati te likove i pokušati prevesti npr. dijaloge na engleski kakav zamišljam da bi oni govorili. Bila je baš jedna situacija gdje jedan stariji lik, uličar, govori kako je bio u zatvoru. Zamislila sam da bi on za riječ „zatvor“ upotrijebio jedan pomalo old-school termin, „joint“, a ne „jail“. Znamo što „joint“ još može značiti, pa me, kad je čitao prijevod, Vedro odmah nazvao priupitati da ne brkam slučajno terminologiju. Kako sam uz to radila i sve svoje ostale poslove, prijevod je dosta dugo trajao. Ali na kraju krajeva, bila sam toliko ponosna kad sam knjigu vidjela izloženu u knjižarama po Gradu, da sam se poslikala sa svim izlozima. Mami umjesto magisterija!

Vi ne pište (samo) za druge i ne prevodite tuđe tekstove, pišete i za sebe – tako barem ja doživljavam potrebu za pisanjem i to pogotovo – poezije. Kad ste počeli s time, kakvu poeziju pišete, što njome želite postići i što vam ona u životu znači?

Pjesme sam počela pisati kad mi je ponestalo ustrajnosti detaljno pisati dnevnik. Davno, negdje 2004. sam počela s jednim blogom, i nekako sam tamo ostala sve ove godine. To je neki način bilježenje moje stvarnosti, ali i ispušni ventil gdje mogu sastavili svoje misli – ili ih barem izbaciti, izreći neke stvari koje inače ne govorim. Ponekad to bude tako neartikulirano da poslije nemam pojma o čemu sam pisala. A ponekad ispadne tako da poslije ne mogu vjerovati da sam to ja napisala.

Sve više ljudi piše – kako gledate na tu potrebu u današnjem društvu?

- Dijelom je to sigurno zato što je danas, uz self -publishing i razne on-line platforme, blogove i slično, lakše nego ikad prezentirati svoje pisanje svijetu i možda saznati da ste sljedeći Vedran Mezei. A i samo pisanje ima taj neki „vintage-chic-intelektualni“ šarm, cool je, pisana riječ je oduvijek povezivana sa znanjem, ona mu je temelj postojanja i predaje. Drugo, možda još i više, danas nas u svakom trenutku okružuje takav roj informacija, da nam je neslušanje, isključivanje postalo kao obrambeni mehanizam. A mislim da svi želimo da nas se čuje, da negdje „ostanemo zabilježeni“, isto kao što imamo i potrebu sabrati svoje misli, biti negdje malo u miru s njima. Papir – ili ekran – nam daje sve to. Pisanje je, možda, svojevrsna terapija. Usto je besplatno, ne deblja, što ćete više.

Kakvim vrijednostima u životu podučavate svoju djecu, što mislite da smo zaboravili, što je najveća vaša zamjerka svijetu u kojemu smo suvremenici?

- Imam dvoje djece, Svena kojem je sad 7 godina, i Marlenu, koja će uskoro napuniti dvije. Često razmišljam o tome kako ih podižem za neki svijet koji ne da ja ne poznajem, nego još i ne postoji, pa se tako često i propitkujem što i kako ih učiti. Recimo, dugo sam dumala što s npr. tučnjavama – instinktivno, rekla bih sinu „nikad se ne tuci!“, pa me netko podsjetio da se može dogoditi da netko njega udari prvi. Sad smo na „ne udaraj prvi“. Nadograđujem se.

Voljela bih im prenijeti ono što su mene moji učili: uvijek napravi najbolje što možeš, trudi se, traži razlog da se osmjehuješ, budi ljubazan, druži se. Pozdravljaj ljude na ulici, reci hvala/molim uvijek, gledaj ljude u oči... Vjerujem da nam ti neki, sad već pomalo „starinski“ maniri doista čine život ugodnijim, a i sigurnijim. Nekako kad pogledaš prolaznika u oči i pozdraviš, manja je šansa da će netko nekoga poželiti prebiti.

Volila bih da odrastu tako da se ne boje drugih ljudi, i da shvate da bez obzira koje smo visine, težine ili boje, svi na kraju imamo mame i tate i djecu i strahove i ljubavi i žgaravicu i sve ostalo. Ponekad mi se čini da smo danas toliko uvezani različitim „mrežama“ da inzisitiramo na nekim nebitnim različitostima samo da se ne bi utopili u masi. 

Pored toga, jedina konkretna misija koju imam za njihov odgoj jest prenijeti im ljubav prema putovanjima. Po meni su putovanja put do otvorenog uma, „škola za život“ za sve uzraste: čak i ako nam se drugo mjesto ne svidi, bar ćemo naučiti bolje cijeniti svoje. A da budem potpuno iskrena, računam i na to da će, ako doista zavole putovanja, jednom i oni mene negdje voditi.

Napišite mi za kraj, molim vas, neku pjesmu.... i radujete li se izlaženju zbirke, kako će se zvati i kada ćemo je ugledati na svjetlu dana, ukoričenu?

Zbirka nam dolazi nekad sljedeće godine, i još je bezimena. Dugo mi je trebalo da se uopće odlučim, svaki put kad bih i pomislila na javnu promociju, odustajala bih od ideje. Ali valjda se s vremenom zagrijemo za neku misao pa se malo i ohrabrimo. Baš sam neki dan proslijedila prvi draft urednici Marieli Marković u Društvu dubrovačkih pisaca i sad željno čekam njen sud! Kao i da vidim koji su sljedeći koraci - nikad prije nisam pravila zbirku, niti sanjala da ću je praviti, pa mi je sve to jako uzbudljivo. A i promocija je još dovoljno daleko da trenutno ne paničarim, samo se radujem.

 

Kada da i kada ne
zauzdati ludilo
zaustaviti mašinu
pogoniti sreću,
ići ukorak sa sudbinom
glavu gore, čovječe,
iznad sebe.


Svijet u kojem živimo - tren
Na Pilama,
Na ulazu u Grad
Jedan stari čovjek nekad sjedi
S kartonskom kutijom
Punom šarenih buketa poljskog cvijeća,
Žuta žuka, ružičaste zijevalice i zeleno lišće pitospora,
Stručak ljeta,
Želim kupiti jedan,
Grbavim mi prstima nudi dva,
Uzimam,
Kaže 'to vam je iz Župe, iz Župe, znate,
I Bog vam dao zdravlja,'
'I vama,' odzdravljam,
Mislim kako radi da bi preživio
U sedamdesetima, ili kasnije,
I mislim
Kako je proljeće u Župi tako lijepo,
Kada mi prolaznik dobacuje:
'Kupili ste mu cvijeće,
Učinili ste dobro djelo!'
Pod vrućim ljetnim suncem
Odjednom mi je i toplo i hladno istovremeno,
Jer nema ljepše stvari u životu nego brati cvijeće
I nema gore stvari
Čekati da ti ga netko kupi
Da bi barem
Preživio.


Čovjek i mjesto
Nekad odeš na neko mjesto
Koje si jako volio
I gledaš kako izgara
Od uspjeha, gradnje i apartmana,
I gledaš kako izgara
Od želje za samim sobom bogatijim,
I dok mu se tijelo nadima,
utroba stagnira:
Zaustavljena, smrdljiva,
Stoji
I ne brine sama o sebi.
I dok gledaš kontejnere užeglog smeća
Kako ključaju na vrućem ljetnom suncu
Vec dvadesetu godinu za redom,
Na predivnoj Jadranskoj obali,
Odjednom stojiš i misliš o svim sranjima koje sam sebi činiš,
O cigarama, alkoholu, drogama,
GMO hrani, energetskim pićima i neprožvakanim obrocima,
O plastici, otpadu, i moru u kojem je kanalizacija,
O ispušnim plinovima i opipljivosti zraka,
O kratkim fitiljima, užurbanim razgovorima,
Otrovnim vijestima i brzopoteznim sudovima,
O plitkosti, strahovima i bježanju od bitnoga,
O uplašenom srcu, o zagađenim mislima,

Tad shvaćaš
Da ne postoji razlika između čovjeka i mjesta,
Krv nam ista.

 


Lidija CRNČEVIĆ





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija