LIFESTYLE
25.08.2019 u 16:09

PREDSTAVLJAMO: Slikar Ivan Perak - želim ljepotom promijeniti svijet

Subota je bila i kiša je upravo oprale ulice, još nije počela gužva, kafić je poluprazan u 7 i 30. Moj sugovornik već je stigao s prvim brodom s Elafita. Uz kavu počinje razgovor, kroz koji bih vam trebala predstaviti mladog dubrovačkog slikara, no svako moje pitanje završava s gotovo istim odgovorom. Dat ću sebi slobodu i reći da je Ivan Perak čovjek koji umjetnost ne gleda sa strane, nego je živi. „Slikanje je za mene potreba, kao i sve druge biološke potrebe, kad ne slikam, tužan sam“, kaže. Ljepotu primjećuje svugdje oko sebe, ružnoća ga boli, a energija kojom zrače ljudi, slike, zajedništvo i dobrota, pokreće. 


komentara  0

Rano djetinjstvo proveo je u Konavlima u Dubravci, sa sedam godina preselio se u Dubrovnik, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Akademiju likovnih umjetnosti i poslijediplomski studij Ars sacra završio je u Širokom brijegu. Do sad je imao 12 samostalnih izložbi, a ove godine izlagao je i u Galeriji Dulčić-Masle-Pulitika. No, kako je počeo njegov umjetnički put?

- Uvijek sam crtao. U osnovnoj školi profesor i slikar Josip Škerlj je primijetio moj talent te me nagovorio da nastavim dalje u tom smjeru. Upisao sam srednju umjetničku školu. Tamo sam upornim radom naučio osnove crteža koje su me nakon prvog razreda dovele do toga da razmišljam i o promjeni škole. Onda sam upisao Akademiju na Širokom Brijegu. Boje su oduvijek bile moj talent i opsesija. Na Akademiji je moj štafelaj bio toliko prepun boje da ga se gotovo nije moglo odlijepiti od poda. I danas sam takav, kad slikam boje ima posvuda oko mene, na meni. Meni boje govore, njihov odnos je moj govor. Volim sve boje, najviše zelenu, ultramarin plavu, koje prevladavaju na mojim slikama, ali i tople boje oker, žutu…

Nakon školovanja Ivan se vratio u Dubrovnik. Uskoro se oženio s kolegicom sa studija, također slikaricom Jasminom Runje. Kako mladi slikari mogu živjeti od umjetnosti?

Kad sam se vratio u Dubrovnik počeo sam slikati po narudžbi. Ljudi bi naručili motive koje žele imati, a ja bih ih naslikao u svome stilu. Radio sam motive Dubrovnika, Konavala... Također sam izrađivao i portrete jer imam sposobnost prenijeti karakter lica. Cijelo to vrijeme slikao sam i svoje radove. U posljednje vrijeme ne radim po narudžbi, već samo ono što dolazi iz mene. Sa suprugom Jasminom vodio sam likovne radionice za djecu u Umjetničkoj galeriji, a sad s Rajnom Inić u Domu Marina Držića. U međuvremenu sam počeo predavati likovnu kulturu u Osnovnoj školi Ivana Gundulića, odnosno u Područnoj školi Luka šipanska.

Ivan mi je pokušao dočarati umjetnički proces stvaranja.

- Na slikama nije važno što radim, već energija koju ona isijava. Jednostavno, ili živa, ili mrtva. Živa slika prenosi energiju, ostavlja dojam na ljude, ima svoj život, emociju, bira onog koji je gleda. Volim Dubrovnik, on me formirao kao osobu, sva ta ljepota koja nas okružuje. Odrastanje u Konavlima na selu dalo mi je mirnoću i veliku ljubav prema prirodi. Posljednjih 6 godina dosta vremena provodim na Kalamoti, pa i to maksimalno koristim. Ne slikam motive prirode, ali šetnjama kroz nju, promatranjem boja, oblika i odnosa stvaram svoju sliku.

Osim umjetnosti, rada s djecom, Ivan se aktivno bavi sportom igra u nogometnom klubu Sokol iz Dubravke malonogometnu ligu, kao i po dubrovačkim turnirima, a trčanje vidi kao odmak od svega. U četvrtak je u Makarskoj otvorio izložbu  iz svog ciklusa „Brodovi“. A kako publika reagira na njegove slike?

- Dosad sam imao 12 samostalnih izložbi. Ove godine sam za Noć muzeja izlagao u Vinkovcima u galeriji Slavko Kopač, pa u Galeriji Dulčić-Masle-Pulitika u Dubrovniku. Reakcije su više nego pozitivne, zadovoljan sam. Ovo što ja radim ljudi vide različito i to mi je zanimljivo. Ja vidim brod, a netko zidine. Neki dan je jedna žena na slici vidjela Dioklecijanovu palaču, koju ja nisam niti vidio, niti planirao naslikati. Volim što moje slike daju slobodu interpretacije onome tko ih gleda.

Inspiracija mi su svi veliki svjetski umjetnici od starih majstora do danas, koji su u svoje slike uložili svo svoje umijeće i emociju. Kad vidiš sliku jednog Cézannea, osjetiš da je on na toj slici dao „sve“ i to je po meni mjerilo vrijednosti umjetnosti. Dajem sve, ne volim ništa manje. Mislim da većina ljudi to osjeti, prepoznaje. Volim interakciju s publikom, volim čuti što ljudi misle i osjećaju, kako interpretiraju moje slike, pa i kad nemaju neko visoko mišljenje o njima. Volim da moje slike izazivaju reakcije. One su nastale iz mene, ali kad su jednom završene i izložene žive neki svoj život.

Pitam ga je li pomislio nekad odustati i baviti se recimo turizmom od kojeg se lakše živi?

- Život je surov,  treba osigurati egzistenciju, boje i materijali nisu jeftini, a slikanjem se čovjek mora baviti, ono uzima vrijeme. Samo oni koji imaju tu ogromnu unutarnju potrebu za stvaranjem, ostaju u umjetnosti, drugi odustaju. Ja imam potrebu slikati. Kao što moram jesti, moram i raditi, jer sam tužan kad ne slikam.



Volim i rad s djecom. Ona su iskrena i uglavnom jako zainteresirana za likovno izražavanje. Možda su previše opterećena činjenicama u školi, kao da su neka vreća u koju trpamo znanje. Po meni je osnovna funkcija profesora u osnovnoj školi prepoznati afinitete djeteta i ono u čemu je najbolji te ga poticati i ohrabrivati, a ono što mu ne ide svesti na minimum. Netko nije logički um, pa mu ne ide matematika, a možda mu ide umjetnost. Dajemo djeci opće znanje o svemu, a to što u životu to neće biti baš korisno, kao da nas se ne tiče. Ono što me zna izbaciti iz takta je količina birokratskih poslova, kojima se zatrpavaju nastavnici.

Njegove slike prepune su boja, pomalo apstraktne, ali i dalje daleko od suvremene konceptualne i društveno angažirane umjetnosti. Je li zadaća umjetnosti i kritika društava?

- Kritika društva jest jedna od funkcija umjetnosti. Umjetnost, koliko i sama treba kritiku, toliko treba biti i kritika društvu, ali svesti umjetnost samo na kritiku društva je promašaj. Mi živimo u beskrupuloznom vremenu i ako umjetnost pretvorimo samo u protest, ona po meni tu puno gubi. Umjetnost mora dati novu vrijednost, oduševiti ljepotom i energijom. Želim ljepotom promijeniti svijet. Možda sam idealist. Sklad vidim svugdje oko sebe, a ako to uspijem prenijeti na ljude koji gledaju moje slike i dirnuti ih, to mi je dovoljno.

Primjećuješ ljepotu, a koliko te dira ružnoća, osobito kad govorimo o prostoru grada i ovim betonskim čudovištima, koja neprestano niču?

- Osjetljiv sam na ružnoću, boli me ova betonizacija grada.  Mi tako  beskrupulozno uništavamo ljepotu u kojoj živimo, a ona je tolika da je i sve te sve ružne građevine ne mogu je narušiti.  Umjetnik sliku uklapa u okvir, a gradnja se treba uklopiti u prostor. Bit suživota je da svatko od nas svoj talent, svoje znanje uklopi u cjelinu. Imamo mi u Hrvatskoj taj osjećaj „jedan za sve“, dokazali smo to ovim humanitarnim akcijama za bolesnu djecu. Na djecu smo osjetljivi i imamo suosjećanje, ali za prostor kao da nemamo. Nemamo osjećaj da s gubljenjem ljepote prostora svi zajedno gubimo. Pogledajte grad u zidinama. Svaki detalj je promišljen, svaki kamen ima svoju svrhu, i sve to daje sklad, ljepotu kojom su svi oduševljeni. Sve to obvezuje nas da i mi promišljamo što će to iza nas ostati.


Katarina Fiorović FOTO: Vedran Jerinić i privatni album





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija