LIFESTYLE
16.07.2019 u 12:52

INSPIRATIVNA ŽIVOTNA PRIČA: Daniella Kordić kroz svoje knjige šalje snažnu poruku o snazi duha

U mojoj priči, primjerice imamo oca, osjetljivo biće koje je počinilo samoubojstvo, budući da se nije znalo nositi s narcisoidnim okruženjem u kojem se našlo. Majka je bila lukava i manipulativna, patološki narcisoidna koja je preuzela živote svojih bližnjih u svoje ruke te njima upravljala. To je radila toliko suptilno i vješto da bi njezinim spletkama pozavidjeli i najutjecajniji svjetski političari. Kada bi ljudi iz njezina okruženja shvatili s kim imaju posla pobjegli bi glavom bez obzira, a oni koji nisu uspjeli…E, oni su zaglavili u statusu žrtve! I ja sam bila jedna od njezinih žrtava (odnosno ruža, kako opisujem žrtvu u knjizi) koja se trebala iščupati iz majčinih narcisoidnih korijena - otvoreno o svom životu priča Daniella Kordić, autorica knjiga za djecu i odrasle, koja može biti inspiracija za sve one koji misle da se s "dna života" na koje su gurnuti, ne može nikamo. Može, prema visinama, a kako, opisuje Daniella u knjigama koje su osvojile brojnu publiku. Razgovarale smo u Cavtatu gdje Daniella provodi ljeto sa suprugom i kćerkicom Eminom.


komentara  0

Knjige poput Narcisa i ruže nose snažnu poruku i energiju velikim dijelom i zato što nastaju na temelju vlastita iskustva, goleme patnje, te nakon procesa racionalnog osvješćivanja svih okolnosti koje ljude nerijetko dovedu i do samoubojstva. Kad netko svjesno na to pristane, ogoljavanje vlastite obiteljske intime, znači da smatra da mora poslati snažnu poruku ljudima sličnih sudbina. Kako je to bilo u Tvom slučaju, jesi li dvojila u vezi s tolikim "otvaranjem" pred svijetom i jesi li ikada požalila što si to učinila? Molim te napiši nam svoju životnu priču kao ohrabrenje svima drugima koji jesu ili će se naći u sličnim situacijama.

- Knjiga "Narcis i ruža" nastala je iz potonuća ljudskog života koji je na samom dnu pokupio svoje najbolnije mrvice te se iz pepela krhotina uputio u nepoznato. Ispred svakog čovjeka koji krene iz nesvjesnog kaosa u otkrivanje svjesnog postojanja naći će se put trnja i kamenja. Trnje i kamenje na stazi prosvjetljenja izazovi su koji imaju zadatak podsjetiti čovjeka tko on zapravo jest. Dakle, tko se nalazi ispod slojeva obiteljskih programa s kojima se poistovjetio.

Tada patnja više ne predstavlja samo kaznu nego duhovnu spoznaju koja nas vodi prema samoostvarenju. Moja je priča u knjizi naišla na prepoznavanje čitatelja koji su u njoj prepoznali i fregmente svoga života. Obiteljsko nasilje i dalje je svojevrsna tabu tema, no čitatelji su uvidjeli da se otvaranjem vlastitih skrivenih emocija, dakle psihoanalitičkim razgovorom može itekako mnogo postići kada je riječ o iscjeljivanju trauma iz djetinjstva.

U mojoj priči, primjerice imamo oca, osjetljivo biće koje je počinilo samoubojstvo, budući da se nije znalo nositi s narcisoidnim okruženjem u kojem se našlo. Majka je bila lukava i manipulativna, patološki narcisoidna koja je preuzela živote svojih bližnjih u svoje ruke te njima upravljala. To je radila toliko suptilno i vješto da bi njezinim spletkama pozavidjeli i najutjecajniji svjetski političari. Nikada nije imala iskrene prijateljske odnose, nego samo  eksploatatorske. Kada bi ljudi iz njezina okruženja shvatili s kim imaju posla pobjegli bi glavom bez obzira, a oni koji nisu uspjeli….E, oni su zaglavili u statusu žrtve! I ja sam bila jedna od njezinih žrtava (odnosno ruža, kako opisujem žrtvu u knjizi) koja se trebala iščupati iz majčinih narcisoidnih korijena. Ponajprije iznutra, u samoj nutrini, budući da narcisoidna majka u svoju djeca usađuje otrovno sjeme u doba kada se zlokobna biljka može najbolje primiti i stvoriti iz svojih cvjetova nezdrave plodove. To je doba ranog djetinjstva. I stoga, dijete takve majke ima pune ruke posla. Treba sasjeći zlo u korijenu i posaditi novu biljku. Rastvoriti lukavog narcisa, kralja spletki i obmana u mudru ružu ljubavi i unutarnjeg mira.

Kad si postala spisateljica,? Poznato je da si se školovala u Londonu za psihoterapeuta, koji je bio prijelomni trenutak da počneš pisati? Kad pišeš, jako si plodonosan spisatelj...

- Nije uvijek izbor taj koji je presudan za našu odluku. Katkad dobijemo i poziv. Pisanje je moj poziv koji je s prihvaćanjem postao izbor. Pišem uglavnom noću kada Mjesec osvjetljava nebesko prostranstvo. Upijanje energije Mjeseca moje je najsnažnije nadahnuće. Kažemo da se ništa ne događa slučajno, stoga vjerujem da postoji svrha koja ima poruku u pisanoj riječi. Inače sam, kako si i rekla, psihoanalitičarka. Premda se nikada nisam bavila svojom ”užom strukom” ne znači da neću u nekoj budućnosti. Ostavljam vremenu da donese odluku. No svaka je od mojih knjiga na manje ili više eksplicitan način determinirana mojom ljubavi prema psihoanalizi.

U svojoj izdavačkoj kući Cosmos knjiga izdala si i knjige za djecu: koje poruke najmlađima te knjige šalju i koliki je interes nas starijih da malima "na kojima svijet ostaje" ugradimo modele ponašanja očuvanja kugle zemaljske?

- Djeca su mi sa svojim dosadašnjim osvrtima na knjige zaista dotaknula srce. Vrlo su otvorena i bistra kada je riječ o odnosima svojih mama i tata. Naime, knjiga Bubamara Iskrica govori o načinima na koji djeca doživljavaju rastavu braka svojih roditelja, Vila Latica nam poručuje da čuvamo svoj planet Zemlju jer bez ljubavi prema njemu nećemo se imati gdje voljeti, dok Slonica Ružica ukazuje na pojam slobode koja je svima nama od najveće važnosti kada je posrijedi naše psihičko zdravlje. Ove tri knjige predstavljaju dječju psihološku literaturu, svaka od njih preko zanimljive priče prenosi djeci korisnu poruku. Knjige mogu dobro doći i roditejima u njihovu prepoznavanju vlastitih psiholoških obrazaca. Jedanput kad je obrazac rastvoren i osviješten on se više neće tako olako prenositi na djecu.

Može li se čovjek ikad "osloboditi" trauma koje stekne u djetinjstvu? Pišeš o poremećajima narcisoidnih osoba koje truju svoje najbliže; rade li one to svjesno i kako im se oduprijeti?

- Trauma se može iscijeliti, ali to je proces koji traje. Postoje različite vrste trauma koje je osoba proživjela u djetinjstvu, svaka od njih ima svoju težinu. U knjizi Narcis i ruža obrađujem temu narcisoidnosti, dakle obraćam se ljudima koji su proživjeli emocionalno zlostavljanje tijekom svog odrastanja. Truju li narcisoidne osobe svjesno svoje najbliže? Ne, one to rade nesvjesno budući da svjesnost nikada ne nanosi bol drugom ljudskom biću. Narcisoidna osoba može biti iznimno obrazovana s najvećim kvocijentom inteligencije, može posjedovati visoki intelekt te sjediti na važnim funkcijama u društvenoj i poslovnoj zajednici. No to ne znači da njezin umni kapacitet povlači paralelu sa stupnjem svjesnosti. Um i svijest dvije su različite strane novčića. Pa ako narcisoidna osoba i unaprijedi svoj um obrazovanjem na presižnim svjetskim svučilištima, na emocionalnoj razini nije sposobna dosegnuti svijest petogodišnjeg djeteta. Dakle, emocionalna dimenzija njezine osobnosti zakržljala je, ostala je zapostavljena te se stoga nije imala prilike razviti.

Kako im se oduprijeti? Najbolje je odmaknuti se od njih. No nekada to nije jednostavno naročito kada je riječ o članovim obitelji ili o žrtvi koja je duboko upala u narcisoidnu mrežu svog vladara. U tom slučaju žrtva će trebati prestati bježati od svojih emocionalnih boljki te se suočiti s bolnom istinom vlastitih unutarnjih svjetova.

I sama si majka, svi smo svjesni da s dolaskom djeteta ne dobijemo "uputu za roditeljstvo". Što kao roditelji nikada ne bismo smjeli učiniti svojoj djeci?

- Djeca dolaze na svijet spremna za ljubav. Nikada im ne bismo smjeli uskratiti tu grančicu sreće budući da o njoj ovisi njihovo psihičko zdravlje. No znamo da u svijetu u kojem živimo to nije uvijek tako. Roditelji vrlo često žele najbolje svom djetetu no katkad to ‘najbolje’ podrazumijeva nesvjesne obrazce koje su im vlastiti roditelji donijeli u naslijeđe, pa se tako generacijski lanac nastavlja okretati na psihološkom vrtuljku. Moram priznati da bi se i moj lanac neosviještene majke vrtio u nepoželjenim krugovima da sam rodila dijete u dvadesetim godinama, Srećom dijete je stiglo znatno poslije, u doba kada sam već ‘raskrinkala’ svoju majku tako da sam ipak uspjela raskinuti karike zlokobnoga lanca vlastita generacijskog stabla.

Osim medicinskih znanja u rješavanju depresija i stanja "potonuća" zbog nagomilane boli prouzročene, među ostalim i međuljudskim odnosima, dosta pišeš o potrebi da se ono "obogati" iskustvima duhovnosti. Što podrazumijevaš pod riječju duhovnost i je li duhovnost nužno vezana uz religiju?

- Duhovnost vrlo često dođe kao neočekivana postaja onih koji su krenuli na put psihoanalitičkog razgovora sa svojim terapeutom. Pa tako se pojavila i na mom putu.
Psihoanaliza mi je podarila mnoge odgovore na zamršena pitanja djetinjstva te mi omogućila da postanem objektivni promatrač svoje životne priče. To mi je pomoglo da lakše podnesem emocionalnu bol, međutim duhovnost je bila ta koja je unijela svijest u moj unutarnji svijet. Spoznaja da ste čista svijest u kojoj se odvija vaš život rastvara patnju u novi oblik energije. Čovjek tada dolazi do saznanja da se njegova životna priča odigrava prema univerzalnim kozmičkim pravilima te da je svaki komadić tame u kojoj se nalaze patnja i bol ujednoi i oblik znanja s pomoću kojeg nalazimo put prema svjetlosti.

Duhovnost i religija ne moraju nužno biti u zajedničkom krugu. Bezuvjetna ljubav je snažna energija u nama koja nas spaja i povezuje bez obzira na rasu, spol, kulturu, tjelesni izgled… Kad otkrijemo esenciju takve ljubavi u sebi otkrit ćemo i božansku istinu u svijesti jedinstva. U takvom blaženstvu postojanja čovjeku postaje nevažno kojoj religiji pripada jer počinje shvaćati da svi dolazimo iz istog izvora i da u svakome od nas postoji zajednička duhovna iskra koja nam ne lijepi etiketu pripadnosti, nego nas spaja i združuje na našem kratkom ovozemaljskom putovanju.

Pišeš o koracima samoiscjeljenja, rješavanja trauma i patnje. Kako bi ih ukratko opisala?

- Koraci samoiscjeljivanja napravili su red u mojoj fragmentiranoj osobnosti. Dakle, koraci odnosno faze opraštanja, kako ih ja nazivam u knjizi, omogućile su mi da postupno krenem u izgradnju svoje cjelovitosti. Ljudima koji dolaze iz narcisoidnog gnijezda najveći izazov predstavlja početna faza prihvaćanja osobne istine budući da ih često preplavi osjećaj straha koji dovodi u sumnju baš svaku odluku. Stoga je najteže prebroditi prvi korak. Nakon što savladamo početni izazov i uđemo dublje u upoznavanje svojih emocionalnih sadržaja, strah nestaje a na njegovu se mjestu pojavljuje želja i volja za daljnjim istraživanjem dotad neistraženog područja naše psihe.

Najvažnije je znati da putovanje tamnom noći duše neće trajati dovijeka te da ćemo, u konačnici ipak stići do završnog koraka kojeg sam u knjizi nazvala ‘fazom opraštanja’. Tada dolazimo do spoznaje da se narcisoidni roditelj našao s razlogom u našem odrastanju. Neosviješteni nam je roditelj osvijestio naše poslanje i omogućio nam da upoznamo svoju životnu svrhu.

Jesi li nailazila na predrasude u svojoj okolini kada si obznanila svoju životnu priču?

- Jesam. Neki su mi poznanici prigovorili da nisam smjela osramotiti majku budući da mi je ona ipak darovala život. Znači, trebalo je šutjeti i zatomiti svoje osjećaje. Mislim da su se s ovim prigovorom suočavali mnogi ljudi koji su odlučili napustiti narcisoidni dom i otvoriti svoja krila slobode.

Istina je da nam je majka dala život, no prava su pitanja:”Ako nam je majka darovala život zašto je onda dopustila svom egu da taj isti život baci u ponor patnje? Nije li život koji je podarila potomku trebala njegovati bezuvjetnom ljubavlju?  Možemo li poštovati nekoga tko nas obasipa mržnjom, pa bilo da je riječ i o vlastitoj majci?”

Znam da ovo nisu lagana pitanja za odgovoriti, međutim ako prođemo fazama opraštanja o kojima smo govorili u prethodnoj temi, dobit ćemo na njih zadovoljavajuće odgovore.

Kada shvatimo da je osoba koja nas je zlostavljala bila psihički bolesna i da u stanju svoje bolesti nije mogla dati ono što zdrava osoba (ili majka u mojem slučaju) prirodno i spontano može pružiti svome djetetu, tada istinski opraštamo i oslobađamo se okova narcisoidne osobe.

Kad pročitaju Tvoje knjige (jer Narcis i ruža nije jedina) obraćaju li ti se čitatelji za pomoć, savjet, sugestiju?

- Zasad je šest knjiga iza mene, trenutačno radim na sedmoj. Raduje me kada ljudi prepoznaju u knjigama svoju životnu situaciju povjeravajući mi se da su uspjeli doći do nekih, njima važnih odgovora. Moram priznati da me uvijek iznova iznenadi rasprostranjenost narcisoidnog poremećaja osobnosti u svim društvenim slojevima i kulturama. Stoga mi je iznimnon drago kada ljudi počinju spoznavati koliko je emocionalno otvaranje važno za njihovo iscjeljivanje – jer samo rastvaranjem svojih sputanih krila možemno poletjeti u prostransvo životne slobode.


Lidija CRNČEVIĆ





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija