LIFESTYLE
19.05.2019 u 11:51

PREDSTAVLJAMO
Psihologinja u dječjem vrtiću - nije lako prihvatiti da vaše dijete ima problem, ali najgore je zatvoriti oči i čekati da prođe sam

Petra Šoletić mlada je Dubrovkinja, magistra psihologije, koja se po završetku fakulteta u Rijeci vratila u rodni grad. Iako je Rijeka kao studentski grad s puno raznih sadržaja i cijenama pristupačnim mladima, bila jako privlačna, ona ipak nije mogla svoj život zamisliti van Dubrovnika. Trenutno je zaposlena u Dječjem vrtiću Župa Dubrovačka, a o svojim iskustvima u praksi, problemima i razlozima tih poteškoća, koje su sve češće u razvoju djece, načinima na koje se mogu spriječiti, psihologiji kao znanosti, koja je bila njezin jedini izbor, razgovarale smo uz kavu. Iako voli grad, Petra je svjesna i mnogih nedostataka, a kao najveći ističe nemogućnost kupnje ili iznajmljivanja stana te time i osamostaljivanja. I ona, kao i mnogi njezini vršnjaci, živi s roditeljima i nada se boljim vremenima.


komentara  0

Djetinjstvo je Petra provela na Batali, gdje i danas živi. Osnovnu je završila u Lapadu, gimnaziju na Pločama, a  diplomu je stekla na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Zašto baš Rijeka?

- Igrom slučaja sam završila u Rijeci. Rijeka je pravi studentski i lučki grad, tamo nema problema s pronalaženjem stana. Nitko vas ne izbacuje kad počne sezona. Troškovi života općenito su niži, nego u Dubrovniku, a sadržaja za mlade je obilje. Jedino nisam baš često dolazila doma, jer je put predug, po 12 sati autobusom. Jako sam zadovoljna svojim izborom i studentskim životom u Rijeci, ali ne mogu se zamisliti da tamo živim i radim, ipak je jedan Grad.

Zašto ste se odlučili baš za psihologiju?

- Oduvijek me zanimao čovjek, zanimalo me zašto se ponašamo ovako kako se ponašamo. Što se događa u našoj glavi? Kako se odvijaju misaoni procesi? Kako se razvija mozak? Nikad nisam ni imala drugu alternativu. Vjerojatno sam imala i malo sreće da sam odmah upala jer da nisam ne znam čime bih se drugo bavila u životu.

Psihologija je danas vrlo tražena, dapače deficitarna struka, a Petra je posao dobila šest mjeseci nakon što je diplomirala.

- Nakon diplome, slala sam molbe  svugdje, ali u to  vrijeme, iako je i vrtićima i školama trebalo psihologa, na snazi je bila neka mjera zapošljavanja koja je ograničavala zapošljavanje pripravnika, a meni je nužan bio pripravnički staž. Mnoge su mi ustanove rekle da im psiholog treba, ali da su već popunili koeficijent pripravnika. Prvo mjesto koje se otvorilo je u Dječjem vrtiću Župa dubrovačka, gdje trenutno radim. Lijep je to početak karijere. Odmah počnete od početka, s djecom od formativne dobi. Razvoj je sam po sebi zanimljiv.

Iako je za posao nužno završiti fakultet, mnogi se mladi ljudi na početku svog rada u praksi suoče s neočekivanom stvarnošću.

- Tako je. Velika je razlika između fakulteta koji uglavnom pruža teoriju te posla i prakse. Kad sam počela raditi osjećala sam se kao da sam tek na početku. Psiholog u dječjem vrtiću radi, osim s djecom, s odgajateljima i s roditeljima, što je zbilja dosta ljudi. Rad s ljudima podrazumijeva fleksibilnost, a svi su ljudi različiti. Neki roditelji dobronamjerno prihvaćaju prijedloge, drugi negiraju probleme. Ono što sam primijetila, a nisam očekivala, je veliki udio govornih problema kod djece. Općenito, iako sam u globalu zadovoljna fakultetom, smatram da je 30-ak sati prakse premalo da vas pripremi za ono s čime se susrećete svakodnevno na poslu. Mene sve zanima, zato i sada, na poslu uz kolegice s više iskustva, svaki dan učim. Smatram da je iskustvo u ovom poslu uz konstantno obrazovanje najvažnije. Za mene je ovaj posao veliki izazov.

Što radi psiholog u dječjem vrtiću?

- Posao psihologa se dijeli na prevenciju i ranu intervenciju, odnosno poduzimanje mjera ukoliko je potrebno. Uglavnom se rade procjene da se utvrdi u čemu je problem, i ima li uopće problema. Ako primijetimo da dijete u jaslicama, recimo, ima neki problem ili s motorikom ili s govorom ili s ponašanjem, onda se dijete promatra, razgovara se s roditeljima, odgajateljima. Koristimo testove koji mogu dati korisne informacije i donosimo zaključak. Taj zaključak o eventualnom problemu iznosimo odgajateljima i roditeljima. Upoznajemo ih sa situacijom. Ako je potrebno uključujemo i druge institucije kao što su škole, domove zdravlja, Centar  za socijalnu skrb ili se djeca upućuju u drugih stručnjaka, tipa logopeda što je i najčešće. Nedavno smo upotpunili stručni tim vrtića zahvaljujući projektu, koji je dobio financiranje iz EU fondova, pa uz pedagoga i psihologa imamo još i drugog pedagoga, logopeda i rehabilitatora. Sad je već lakše raditi jer je tim potpun.

Kako roditelji reagiraju kad ih informirate da njihovo dijete ima neki problem?

- Različito. Neki roditelji svjesni su problema i situacije pa sami traže pomoć od stručnih službi, s njima je lijepo raditi. Drugi roditelji tek nakon naše procjene i razgovora postaju svjesni problema koje njihovo dijete ima, prihvaćaju savjete i sami se uključuju u rješavanje u suradnji s nama i odgajateljima. Dok neki, usprkos svemu, negiraju probleme i misle da će se sve to samo riješiti vremenom. Problem ovih zadnjih je da se mnogi poremećaji u razvoju, od onih najbezazlenijih govornih do motoričkih i problema u ponašanju, ne rješavaju sami. Na njima treba raditi, a ako se do škole ne riješe, kasnije postaju samo još veći i gori. Nekad roditelji i jako burno reagiraju. Nije se lako suočiti s time da vaše dijete ima neki problem, ali ne smijemo zatvarati oči. Ako roditelj ne želi ići dalje, mi smo nemoćni, tu sve staje.

Koji su problemi u razvoju najčešći?

- Problema ima puno, najviše imamo govornih poteškoća.  Zašto? To još nije pouzdano utvrđeno, ali se povezuje s korištenjem medija, televizije, mobitela i kompjutora. Današnji odgoj najviše karakterizira upravo upotreba medija. Roditelji puno rade, umorni su. Dođu doma i malo bi se odmorili. Djeci onda upale televiziju, daju mobitel ili tablet da gledaju nešto, igraju se i budu mirni. Pokazalo se da je danas televizija, uz roditelja i vrtić, postala treći odgajatelj. Djeca jako puno vremena gledaju u ekrane. Najnovija istraživanja pokazala su da djeca do treće godine od medija nemaju nikakve razvojne koristi. Oni ne mogu u toj dobi povezati sliku i ton, a gledajući u prazno gube vrijeme za razgovor, za razne druge aktivnosti i iskustva, koja pozitivno djeluju na razvoj mozga.

Recimo čitanje jedne priče na dan, razvija mozak djece puno više nego nekoliko sati gledanja televizije, crtića i igrica, tijekom kojih mozak statira. Gledanje televizije zajedno s djecom je druga priča. Ako roditelj skupa s djetetom gleda neki edukativni sadržaj, pa o njemu pričaju, objašnjavaju, odgovaraju na pitanja, onda gledanje sadržaja na nekom mediju pozitivno utječe na razvoj. Znam da roditelji nemaju puno vremena za djecu, ali bitno je da svaku minutu koju imaju utroše kvalitetno, razgovarajući s njima, igrajući se u nekoj zajedničkoj aktivnosti, to je dragocjeno vrijeme za razvoj dječjeg mozga.

Ne čini li Vam se da su djeca danas nekako previše  ovisna o roditeljima? Počevši od tih nekih osnovnih funkcija oblačenja, hranjenja, pa do pomaganja u svim aktivnostima?

- Pa od odgajatelja često dobivamo informacije kako djeca nisu savladala osnovne funkcije samostalnog hranjenja, oblačenja… Čini se da i roditelji očekuju da se tome nauče u vrtiću. Neka djeca u vrtiću se potiču na samostalnost, dok doma oko njih roditelji sve rade. Djecu treba pustiti da se sami oblače, da sami jedu. Možda će to duže trajati, ali je važno za njihov razvoj, možda će biti neurednija kuća, ali bitno je da savladaju samostalno te dvije, a onda s rastom i sve druge aktivnosti. Zašto? Zato što se kroz osamostaljivanje razvijaju i druga razvojna područja poput fine motorike, gradi se samopoštovanje djeteta te razvija pozitivna slika o sebi.

Mnogi dubrovački vrtići imaju mala, neprimjerena, a neki i nikakva igrališta, a slijedom toga djeca nemaju mogućnosti boraviti na otvorenom. Kakva je situacija u Župi i koliko je važna igra na zraku za razvoj?

- U Župi imamo jedno srednje veliko igralište u blizini vrtića, ali odmah nam je blizu i šetnica uz more i veliko igralište i plaža. Prema pedagoškim standardima svaki bi vrtić morao imati primjereno igralište na otvorenom. Važno je da djeca što više vremena provedu u igri na otvorenom čime najbolje razvijaju motoriku.

Današnji roditelji susreću se s velikim izazovima. Dogodile su se velike promjene u načinu života, sve je ubrzano, radi se prekovremeno, vremena je manje, a manje je i ljudi, baka, djedova, rodbine, na koju se mogu osloniti u brizi za dijete, osobito ako govorimo o obiteljima koje su doselile iz drugih krajeva. Treba li roditelje možda educirati o odgoju, novim saznanjima?

- Mislim da je to nužno potrebno, barem ih uputiti u miljokaze razvoja kako bi sami, što prije uočili zaostajanje. Mislim da roditelji nisu dovoljno svjesni negativnih utjecaja televizije, igrica i raznih video sadržaja na razvoj djece. Nama u vrtiću iznimno je važno da roditelji odgajateljice ne gledaju kao neke čuvarice djece, nego kao stručne osobe u odgoju i da im se otvore, povjere probleme, zatraže savjet. Ta otvorenost roditelja i zajednička suradnja roditelja i odgajatelja u odgoju vrlo je važna za dobrobit svakog djeteta.

Petra je tek na početku svoje karijere, ali obzirom na predanost poslu i želju za znanjem, ne sumnjamo da će ona biti uspješna. Nadamo se da će ostati u Gradu i uspjeti se osamostaliti u dogledno vrijeme.


Katarina Fiorović





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija