LIFESTYLE
22.04.2019 u 13:11

Fetiva Splićanka Sanja Protić u Blatu će turiste učiti spravljati otočke specijalitete

Da nikad nije kasno pokrenuti vlastiti posao i da se trud uvijek isplati, dokaz je priča Sanje Protić iz Blata, koja je, iako fetiva Splićanka, na Korčuli naučila raditi na zemlji i svojom neiscrpnom energijom, uz brojne životne nedaće, otvorila vlastiti OPG u kojem proizvodi tradicionalne korčulanske delicije. No to nije sve, Sanja je po struci bila frizerka, a Ekonomiju i turizam u Splitu je završila je uz dvoje djece i supruga 100- postotnog invalida. Jedna je od rijetkih koja je za svoj projekt „Radionica gastronomije otoka Korčule s naglaskom na blatsku lumbliju“ dobila bespovratna sredstva iz EU fondova i upravo uređuje prostor za radionice s kojima će s ljeta početi. 


komentara  0

1990. Sanja se udala i svoju splitsku adresu zamijenila otočkom. Njezina nova obitelj bavila se poljoprivredom i maslinarstvom o kojima ona ništa nije znala.

Dolaskom na otok željela sam naučiti što više, sve mi je bilo novo i interesantno. Nije bilo lako, nisam razumjela ništa, nisam znala ništa i tu mi je puno pomogla teta Jera, teta od mog supruga, koja nam je pomagala. Ona me naučila gdje pronaći gljive i kako prepoznat one jestive. Naučila me kako se ponašati na zemlji i kako je koristiti. Njoj sam posvetila proizvodnju, pa svi proizvodi nose njeno ime. Po struci sam bila frizerka pa sam u Blatu otvorila svoj salon, a onda i kafić. Suprug je imao građevinsku firmu.

Usprkos ratnim zbivanjima, izgledalo je kao da ih čeka sjajna budućnost. No život piše priče i dovodi nas u nepredvidive situacije.

Kada je rat završio moj je suprug 1997. godine nastradao i morali smo zatvoriti sve što smo do tada imali, a umjesto rada na zemlji i u privatnim poslovima obilazili smo brojne bolnice. Nakon završetka liječenja, zaposlila sam se u Blato 1902 d.d. gdje i danas radim. Upisala sam ekonomiju turizma koju sam završila uz dvoje djece i supruga koji je 100% invalid. Pomogla mi je mama, koja je uvijek bila pri ruci.

Prije pet godina, Sanja sad već u svojoj 45 godini poljoprivrednu proizvodnju obitelji uzima u svoje ruke.

Obitelj u koju sam se udala bavila se poljoprivredom, ali od toga nisu imali neke koristi. Nisam vidjela računicu pa sam odlučila promijeniti stvari. Nije me okolina najbolje razumjela, jer to u njihovom okruženju nitko nije radio. Bila sam uporna i tvrdoglava. Imala sam viziju i stidljivo krenula. Počela sam ulje stavljati u boce, sušiti smokve, kuhati džem od smokve, gorke naranče, limuna, grožđa. Od ostatka kore limuna i naranče pravit limuncine i arancine, kiselit motar, raditi smokvenjak i najvažnije blatsku lumbliju, kolač koji je trenutno u postupku zaštite. Kada tek počinjete, nije lako, napravite puno krivih poteza, ali morate biti jaki i ne odustati.

Krenula sam na prvi sajam i imala više troška nego što sam prodala, drugi ništa bolji. Otvorila sam štand u Korčuli preko ljeta  i jedva uspjela pokriti troškove. Malo, po malo ljudi su me počeli prepoznavati. Dobila sam markicu Hrvatskog otočnog proizvoda za većinu svojih proizvoda. Išla sam na natjecanja i dobila mnogo zlatnih i srebrenih medalja. Motar mi je dobio zlatnu medalju i proglašen šampionom u kategoriji ukiseljenog povrća, blatska lumblija je postala šampion u kategoriji tradicionalnih gastronomskih delicija.

Danas biram sajmove na koje idem, a ljudi prepoznaju moje proizvode, vraćaju se, a mnogi naručuju što im treba. Definitivno se može, ali treba strašno puno truda uložiti. Na otoku je sve je puno teže i skuplje proizvoditi nego što je na kopnu. Kod nas tereni nisu polja, to su strme ograde i treba biti strašno pažljiv. Umoriš se od terena , a još moraš i odraditi.

Sanja se odvažila i upustila u avanturu pripreme europskog projekta. Uspjela je i dobila bespovratna sredstva za projekt „Radionica gastronomije otoka Korčule s naglaskom na blatsku lumbliju“. A kako je došla na ideju i zašto?

- Bavim se i turizmom,a neki gosti su mi nakon višegodišnjih vraćanja, postali prijatelji. Tu i tamo gostima skuham neki ručak, malo ih počastim, a onda se oni čudom čude kako sam skuhala pire, jer oni nikad to nisu jeli. Oni otvore vrećicu pomiješaju s vodom i to je to. Mnogi ne znaju ni kavu skuhati. Tu mi je došla ideja. To je bio lakši dio posla. Doći do informacija može li takva ideja proći, osmisliti i napisati projekt, e tu je trebalo biti uporan i tvrdoglav, zazvati mnoge brojeve telefona…

Trenutno uređujem prostor u vlastitoj kući za taj projekt, nadam se da ću ovo ljeto krenuti s radionicama, nazovimo ih, lakšeg tipa. Za mene je to sve novo, ali kao što sam rekla volim izazove i ovaj projekt smatram jednim od moje djece, koje će rasti skupa sa mnom polako, ali sigurno.

Zamišljeno je da turisti, za određenu cijenu, sa mnom pripremaju, kuhaju i serviraju jela, koja na kraju pojedu. U ponudi će biti izrada arancina, limuncina, brištulanih mindela, a moći će se pripremiti i obrok od tri slijeda i svakako određeni dani bit će rezervirani za izradu blatske lumblije. Ujedno će moći kušati i kupiti i moje proizvode.

Ova pedesetogodišnjakinja, majka dviju odraslih kćeri o nekoj daljnjoj budućnosti ne razmišlja, zadovoljna je tu gdje je i svojim poslovima, premda ima još puno ideja, koje tek treba ostvariti.

Ne razmišljam o tome što će biti kad bude. Vidim da idem dobrim putem. Vjerujem u to što radim. Moj je mozak takav da nikad ne miruje, puna sam ideja, ali dan traje 24 sata i ni minute više, tako da će neke ideje za sada pričekati. Imam dvije kćeri. Starija ima 27 godina i ona je već pošla svojim putem živi i radi u Splitu. Zadovoljna je za sada, a kad dođe u neke ozbiljnije godine i bude imati djecu, možda se poželi vratiti i nastaviti gdje ja stanem, ali otom - potom. Mlađa je također u Splitu, za sada ide u treći razred srednje škole. Gdje će nju život odnijet? Nikad se ne zna. Za sada mi pomažu kad god mogu. Nije im mrsko, vole to što radim. Podržavaju me, samo mi katkad kažu da nisam normalna, jer me rijetko tko može pratiti.

Splićanka koja se skrasila na Korčuli našla je svoje mjesto pod suncem. Rodni grad često posjeti, ali nakon dva dana joj je dosta gradske vreve i gužve.

Nikad se ne bi vratila živjeti u Split. Blato je jedno specifično mjesto. Kada sam došla iz Splita nisam u početku shvaćala kako svi  sve znaju o drugima, ali to je karakteristika malih mjesta u kojima ljudi puno više žive zajedno, nego u gradu. Sad duže živim u Blatu nego što sam živjela u Splitu. Ljudi u Blatu su socijalno osviješteni i uvijek će pomoć onome tko je u potrebi, što sam osjetila i na vlastitoj koži. Imati obitelj i djecu u Blatu, puno je lakše nego u Splitu.

Djeca u Blatu imaju puno mogućnosti za izvanškolske aktivnosti, koje su ili besplatne ili se plaćaju minimalno. Idu bezbrižno u školu i iz škole. Ne treba ih voziti i dovoziti na aktivnosti, a ako vi niste doma pokucat će susjedi na vrata i dobiti ručak. To je jedna strana medalje, a druga je da se radi puno više nego u gradu. Nakon posla čekaju  masline, loze, poljoprivreda, a ljeti turisti. 


Katarina Fiorović





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija