KULTURA
09.03.2019 u 21:13

Novinarka Lorita Vierda čita sve osim "self-help" knjiga, a za rođendan bi voljela dobiti Novakovog "Ciganina"

- Ovo je jedva neki uži izbor. U zadnjih 5-6 godina pročitala sam svašta od socijalističkih pamfleta, do povijesnih dokumentarnih romana, biografija, domaćih i stranih autora, lektira za osnovnu i srednju školu pa sve do teorija zavjera. Jedino što ne podnosim je "self-help", kako god je zamaskirali. Isto tako ništa mi ne izaziva buru u glavi i tijelu kao dobar novinarski tekst.

Napisala: Lorita Vierda, urednica Moskara


komentara  0

„33 okretaja”, autor Canek Sanchez Guevara 

Relativno je novo izdanje i moram priznati da sam je kupila iz banalnog razloga – poznatog prezimena i mog osobnog heroja revolucije Che Guevare, inače djeda pisca ovog, recimo, povijesnog romana. Brzo, lako i privlačno štivo koje se ako ste zagrijani za temu Kube i ideje revolucije i kubanske stvarnosti koju su potomci revolucionara živjeli. Neznani junak ove priče nalazi se u krivo vrijeme i na krivim mjestima s krivim/pravim potezima, no prije toga bio je samo dobar, poslušan, efikasan djelatnik državne uprave. Sve do jednom. U 33 okretaja/poglavlja iščitava se i osobni obračun pisca. Dosta brzopotezna, momentalno zadovoljavajuća knjiga.

„Norveška šuma”, autor Haruki Murakami

Volim sve od Murakamija, mislim da sam svaku progutala, ali Norveška šuma mi je najdraža. Jadi mladog Torua u studentskim danima šezdesetih godina, dileme oko toga mora li postojati baš jedna ljubav u jednom vremenu, seksa i gladi za istim, ma svega što i svaki drugi student proživljava, samo smješteno u jedno opuštenije vrijeme, i sve potaknuto glazbom Beatlesa koja ga kao vremeplov vraća unatrag, uz sjajan humor, to je za mene dobra knjiga. Čitam je već godinama, i opet ću.

Trilogija Millenium, autor Stieg Larsson

Ima nešto u skandinavskim piscima (i režiserima) što se meni jako sviđa, iako to mnogi znaju olako okarakterizirati kao 'depresivni treš triler'. Napetost od početka do kraja, tmurna okolina i još tmurnije okolnosti razbijaju općepriznate predrasude da se u hladnim zemljama ne događa ništa vatreno. Lisbeth Salander jedan je od najmoćnijih ženskih likova ikad, a obračunava se s gadovima na način koji je stravičan, ali potpuno zaslužen. Ne ubija doslovno, ali uzima im život na najbrutalniji mogući način-uništavajući zlotvorima ono što im je najdraže. Knjige sam čitala puno prije nego su po njima snimljene dvije verzije – skandinavska i američka, i potonja originalu nije ni do koljena. Ipak, knjiga je knjiga, za mene ima puno jači efekt, pa često kad pogledam film snimljen po knjizi imam stotinu prigovora, iz istog razloga.

„Ljupke kosti”, autorica Alice Sebold

Otkad imam klince jedva podnosim bilo što u čemu stradavaju djeca. Otmica, mučenje i priča koju je ispričala ubijena djevojčica, u najgorem mogućem scenariju – osama, to prokleto kukuruzište, rupa u zemlji pretvorena u mučilište i ubojica koji je na slobodi. Djevojčica koja s onoga svijeta vodi svoju obitelj kako bi pronašli ubojicu i preboljeli nezamisliv gubitak izaziva jezu i kad samo razmišljate o tome -vraćala se doma iz škole i više je nije bilo. Nakon ove knjige još sam više sklona ne pročitati i ne pogledati ništa u čemu stradavaju djeca.

„Čudo u Poskokovoj dragi”, autor Ante Tomić

Možda i jedna od najdražih knjiga uopće. Kad gutam ove od 300 i kusur stranica za par sati, možete misliti za koliko sam ovu svarila! Cijelo sam vrijeme umirala od smijeha i pokušavala pratiti zapetljanu radnju s puno tako dobro poznatih likova. Jozo Poskok i njegovi sinovi, između ostaloga, u potrazi su za ženskim čeljadetom, istovremeno, do njih ne dopire civilizacijska tekovina – ne plaćaju nikome ništa, uzmu što misle da je njihovo, inkasatore zatvore u improvizirane torove dok im ne obećaju da će ih ostaviti na miru, ionako žive kilometrima u nekoj vukojebini i sve što im fali je samo ženski 'touch'. Tomića je lako čitati, i kolikogod vam to izgledalo jednostavno pisano, upravo je kompleksnost potrebna da bi se čitatelju nešto predstavilo jednostavnim. To vam je ona poznata karakterizacija 'pa mogao sam je i ja napisati'. E pa ne baš, ali zato Tomiću to ide kao nama izbacivanje takvih mudrolija. Isto tako, nikad neću zaboraviti reportažu koju je davnih dana napravio u Radošiću na Bikijadi s fotografom Paunom Paunovićem. To se ne može opisati, to se mora vidjeti i pročitati, i to je fantastičan tekst koji daje čitatelju baš sve.

„Muzej nevinosti”, autor Orhan Pamuk

Ovo uopće nije priča o ljubavi nego opsesiji, bezobzirnosti koju neki ljudi imaju ugrađenu u sebi, oni koji gaze preko svega i svakoga da bi svoju momentalnu želju (koju pretvore u opsesivnu potragu) sami sebi ispunili. Opsesija se pretvara u stvarnu, dodirljivu bolest koja ga doslovce košta svega u životu – gubi obitelj, prijatelje, posao, društveni status, postaje redikul, jer u manijakalnoj opsjednutosti s djevojkom koju želi, a koju nikad nije imao, skuplja sve što je ikad mogla dotaknuti i postavlja u muzej - muzej nevinosti. Zna ga Pamuk malo rastegnuti ali – ako ste ikad htjeli znati kako ljudi postaju opsesivni (ne zašto) i kako to na koncu izgleda – ovo je prilika.

„Harry Potter”, svi dijelovi, autorica J.K. Rowling

Obožavam dječju književnost, a ova je žena bome zna napisati. Religiozno sam je nabavila prije nego je prevedena na hrvatski i čitala jednu po jednu, a potom i hrvatske prijevode koji su apsolutno sjajni. Mislim da ga je radio Zlatko Crnković, taj duh jezika kojeg je on uspio besprijekorno prenijeti i na naš jezik, ma to je samo za sebe remek-djelo. Priča o malom dječaku i nesretnom okruženju u kojem odrasta bez roditelja, koja se stubokom mijenja u njegovoj 11. godini, danas je srećom poznata cijelom svijetu, a nakon brojnih čitanja za sebe, pa za starijeg, pa onda i za mlađeg sina, i dan danas se iznenadim detaljima koje je Rowling minuciozno uplela oslanjajući se na stvarnost. Može vam sve to biti limunada, ali za nas koji manijački volimo dobro pisani tekst koji u čovjeku izaziva fizičku reakciju – Rowling nema premca.

„Zovem se Crvena”, autor Orhan Pamuk

Ovo je jedna od nekoliko knjiga koje me čak i u ovim godinama dovode do ludila. Sjećam se kupila sam je skupa s Da Vincijevim kodom Dan Browna, i sva sretna odlučila – bacam se prvo na Crvenu. Došla sam do desete stranice. To je bilo davno i još uvijek sam na desetoj stranici. Ne znam koji je razlog tom odbijanju, ali ova mi knjiga ne da da je dovršim, očito shvaća da mi se ne sviđa. Ubiše me beskrajni opisi, okolišanje, jednostavno, ova knjiga i ja se ne volimo. Za despet njoj i sebi, moram je dovršiti pa makar se posvađale do čupanja stranica. Pogledam je svaki dan kad kraj nje prođem, onako s prijezirom, a otvorim je i ponovo pokušam otprilike triput godišnje. Pokušala sam preskakati stranice – ne ide. Oni koji su je čitali mi se čude, ali ovo nije prva koja mi ne da da je dovršim, ali je priznajem, najupornija.

„Robi K.”, autor Viktor Ivančić

Imam ga pravo staviti u ovaj popis, jer je ukoričen i službeno je 'knjiga'. Mislim da ni ne volim ništa toliko kao satiru koja opisuje našu stvarnost već desetljećima. Likovi koji okružuju vječnog devetogodišnjaka, u školi, doma, u široj obitelji, među prijateljima, divno sljubljeni sa svakom aktualnošću, pogađajući u bit lako poput pera i oštro poput mača, divno je na tome odrasti. Nedavno sam slušala Ivančića i Borisa Dežulovića, dvojac ostao od trojca Ferala kojeg su činili s pokojnim Predragom Lucićem, u Lazaretima, kad su predstavili ukoričene kolumne u pet tomova, i čitanje nekoliko odabranih kolumni. Rijetki su to ljudi, rijetki su to pisci, novinari, rijetko inteligentni humor i možda jedina preostala satira.

„San Ivanjske noći”, autor William Shakespeare

Nije baš da je svako malo iščitavam, svako par godina je se dohvatim, ali od svega što je bard napisao, ova mi je najdraža. Ludasta priča o ljubavi i zaluđenosti, o zabludama i stvarnosti, zapetljajima i crijeva i likova, sna i jave, priča u koju se isto tako lako zaljubiti upravo zbog stalne prisutnosti te nevinosti koju posjeduju sanjari. Zaspati nesretan, probuditi se sretan i zaljubiti se u magarca kao u recimo Benicia Del Tora, i zbog toga biti potpuno lud od amora... Jedini ljubić koji priznajem!

„Ciganin, ali najljepši”, autor Kristijan Novak

Kad je netko prepričava, začepim uši. Po ovoj su knjizi napravili i hit predstavu, trudila sam se ne vidjeti niti isječak. Čula sam male djeliće priče, i nakon dugo vremena i ja sam, kao Orhan Pamuk odnosno Kemal u Muzeju nevinosti, postala opsjednuta time da je pročitam. Pokušala sam je posuditi od sestre, nekim čudom knjiga se umjesto kod mene našla kod nekog drugog i zagubila se. Pitala sam prijateljicu koja je pročitala i obećala mi je posuditi. Spremila je i zvala me da dođem po nju. Kad sam stigla, čini se da joj je kćer zabunom uzela Ciganina umjesto svoje srednjoškolske lektire (zabunom, mo'š mislit!). Pošla sam u knjižnicu – nije je bilo, a u knjižarama su čekali da im dođe novo izdanje jer se razgrabila. Šizim zbog te knjige. Eto, brzo će mi rođendan pa ako bih išta voljela dobiti, to je Novakov „Ciganin” na poklon.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija