KULTURA
12.10.2018 u 14:40

Dekan Tomislav Buntak: ako se bogato ne udaju ili prižene, slikari su osuđeni raditi dva posla...

Slikar Tomislav Buntak novi je dekan zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu i novi predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu, a u Domu Marina Držića u Dubrovniku otvorena je njegova izložba „Vizije radosti“. Crteži srebrenim i zlatnim flomasterom pomalo podsjećaju na scene iz filma Avatar, no umjetnik kaže kako je inspiraciju za novu seriju slika dobio gledajući remek djelo Vlaha Bukovca „Gundulićev san“, koje dijeli s renesansom, propitkivanje ljudskosti, ljepote, slobode, što je i tema Držićevih djela. S dekanom ALU razgovarali smo o umjetnosti, perspektivi mladih umjetnika u hrvatskom društvu. Otkrio nam je i izvor svog optimizma, koji šire i njegove slike, ali i realnost koje treba biti svjestan svatko tko umjetnost  odabere kao svoj životni poziv. 


komentara  0

U Domu Marina Držića izložili ste dio radova iz serije „Joie de vivre" i drugi dio koji je nastao upravo za ovu izložbu. Kako ste povezali vaše crteže s temom Marina Držića?

- Moram priznati da sam se oslonio na dubrovačku tradiciju, odnosno na Vlaha Bukovca i njegov Gundulićev san. Renesansa, kojoj pripada i Marin Držić, donosi ponovno propitkivanje ljudskosti, ljepote, slobode, cjelovitosti čovjeka. Iz Bukovčevog Gundulićevog sna  izdvojio sam te  njegove nereide, vile. Na crtežima zapravo dotičem tu temu: što je to čovjek, kako se on nosi s mitskim pričama i što je zapravo ljudsko u tim mitskim pričama, a što je ljudsko u svakodnevnici. Ljudi na crtežima su goli, oslobođeni od svega, ali ne da bi tu svoju nagost promovirali kao svoju reklamu, nego zato jer su takvi u cjelini. Kad se skinu oni su takvi kakvi jesu, nevezano za naše ideje o njima, bez šminke i odjeće, bez maske. Ako su svjesni sebe, oni isijavaju ljepotu.  Ako nisu svjesni sebe, već gledaju u druge i misle da je drugima bolje, onda zapravo moraju biti obučeni. Renesansa donosi te teme i to propitkivanje na poseban način, kroz ikonografiju.

Mene vaši crteži podsjećaju pomalo na film Avatar. Jeste li ga gledali?

- Niste previše pogriješili, ali srećom sam ove likove počeo raditi 2008., a film Avatar izašao je tek 2009. Nakon filma jedan moj kolega mi je rekao: gle ovi su tvoji ko’ Avatar. Čini se da smo ja i autor Avatara imali neke iste preferencije u izduženosti i proporcijama tijela u tom  nekom imaginarnom. Srećom  ja sam svoje likove počeo slikati ranije.

Na otvaranju izložbe govorili ste o optimizmu za koji uvijek možemo naći razlog u životu i u umjetnosti. Koji su to vaši razlozi za optimizam u ne baš optimističnoj društvenoj klimi u Hrvatskoj?

- Prvo mislim da je razlog u činjenici da sam vjernik. Svijet i život se, vjerujem, produžuju u beskraj, pa je onda puno lakše biti optimističan. A kad bi realno gledali, kako danas živi dvije trećine čovječanstva, moramo biti optimistični i zadovoljni, makar nije sve idealno. Treće je zato što sam osobno uspio ostvariti svoj san, upisati i završiti Akademiju i kao dekan mogu svojoj obitelji osigurati egzistenciju, ali i nastaviti raditi crteže i slike, baš tako kako ja to želim. Imam sve elemente za sreću. Zašto onda ne bih bio sretan?

Činjenica je da je Vas sreća “pomazila”, no mnogi umjetnici u Hrvatskoj ne žive baš ugodno, a mnogi mladi slikari i kipari, nakon završene akademije odustaju od daljneg stvaranja. Što mislite zašto je to tako i imate li neki savjet za mlade umjetnike?

- Na Akademiju u Zagrebu se godišnje upiše oko 65 studenata na razne smjerove, od čega 14 na slikarstvo. Svi oni trebali bi znati da će, ako nemaju bogate roditelje ili ako se ne udaju/prižene bogato ili ako ne dobiju na lotu, za početak trebati raditi najmanje dva posla. Jedan posao koji će im omogućiti egzistenciju i nakon toga stvarati. Kad pogledate bilo koji film o umjetnicima u 20. stoljeću, vidjet ćete kako je većina njih uz bavljenje umjetnosti radila i druge poslove. Gomila umjetnika konobari, a onda doma slikaju. To je uobičajen način na koji umjetnici danas rade, žive I stvaraju. Zato se i kaže da je tih deset godina, pet akademije i pet nakon, najbitnije u razvoju  umjetnika jer u tom period ljudi odustaju. Svake godine sve više, a zapravo je žalosno da odustaju jer da svaki dan barem pola sata crtaju, slikaju i rade baš ono što im se radi, bilo bi to sasvim dovoljno da se mijenjaju, napreduju, stvaraju. Onima koji ne mogu dugo i koncentrirano raditi i prihvatiti realnost budućeg života ne bih savjetovao da upisuju akademiju. S druge strane oni koji su talentirani i imaju tu jednu potrebu izbaciti iz sebe slike, a nije im problem 10 sati u komadu crtati i u svim uvjetima stvarati, siguran sam, čeka uspjeh. Mene veseli kad vidim kod moje djece i mojih studenata da oni sami uspijevaju pronaći čudo u svijetu, što je bit umjetnosti, ali i svakodnevnice.

Mislite li da umjetnost može utjecati na ljude i društvo općenito?

- Lijepe stvari utječu na ljude. Kad se ljudi susretnu s nekim umjetničkim djelom koje je dobro strukturirano, u koje je uložena jedna pozitivna energija to se zaista osjeća. Bez obzira je li ovako malo idealistično kao moja ili problematizira neku temu, prava umjetnost zrači i mijenja ljude.

Danas je dio umjetnika medijski eksponiran, a oni koji nisu, za njih se malo čuje. Jesu li kriteriji u umjetnosti krivo postavljeni?

- Ljudi su najbolji dio i najveći potencijal svake institucije i svake države. Mi ne znamo iskoristiti taj potencijal naših ljudi. Zapravo ih učimo da sami ne koriste svoje potencijale, da se cijeni nekvaliliteta. Svakome se može posrećiti da napravi jednu ili dvije pjesme koje će biti hitovi, jednu ili dvije slike koje će dignuti prašinu, ali to ne znači da je riječ o velikim i pravim umjetnicima. To ne znači da pomiču granice, ali kod nas se to često ističe, ljudi napišu recimo jednu budnicu i odmah ih svi slave kao velike umjetnike. To ne znači da su ti ljudi najveći rodoljubi. Možda je teško umjetnicima trajati u medijima, ali svi pravi umjetnici traju u razvijanju, to je kontinuitet rada i događanja. Medijska nevidljivost ne znači da je netko nevrijedan umjetnik. Niz umjetnika na svijetu i to vrhunskih umjetnika nikada ne dospije na naslovnice ni u medije. Osobno poznajem najmanje 20 umjetnika koji se dugi niz godina bave crtežom u Hrvatskoj, koji nisu toliko vezani za Zagreb, a s vremena na vrijeme rade odlične izložbe, odlične crteže i sklopove.

Umjetnici doduše gledaju drugačije na umjetnička djela nego kustosi i povjesničari umjetnosti. Imamo drugačije sklopove, drugačije vrednujemo I imamo drugačija očekivanja od svojih djela  i izložbi. Mislim da je napokon trenutak da umjetnici, a ne povjesničari umjetnosti preuzmu glavne funkcije u umjetničkim institucijama, kao što je to bilo u začetku. Treba uvijek jasno reći da teoretičari imaju jednu početnu točku, a umjetnici drugu početnu točku. Točno se zna što donosi vrhunski kvalitet. Znamo da ne mogu svi crtati kao Vlaho Bukovac, ma koliko se trudili, ne mogu svi to doseći jer nemaju takav tip talenta, ali važan je kontinuitet i trud.


Katarina Fiorović/FOTO: Vedran Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija