KULTURA
28.07.2018 u 19:43

KAZALIŠNI OSVRT Michelangelo, predstava koja nije dovoljno jasno prenijela svoju poruku

Prva ovogodišnja dramska premijera na Dubrovačkim ljetnim Igrama, 'Michelangelo' prema Krležinoj ranijoj, ekspresionističkoj jednočinki Michelangelo Buonarroti, složena je struktura čiju je vrijednost, kao i umjetničku, dramaturšku i redateljsku opravdanost teško svesti na jednostavnu procjenu. Prva reakcija gledatelja je da se radi o velikom scenskom promišljanju i propitivanju za koje treba uzeti par sati odmaka da bi se iznio jasno definiran stav. Koliko je to dobro za neku predstavu, toliko visoki nivo intelektualne montaže koji zahtijeva od gledatelja, također je otvoreno pitanje.

Napisala: Petra JELAČA


komentara  1

Krenimo dakle s osvrtom kroz metodu dedukcije.
Kako je tekst izvedbe pisan prema Michelangelu Buonarrotiu Miroslava Kržleže, burno ekspresionističko (s elementima nadrealizma) propitivanje vlastitog djela, stvaralačka kriza jednog ranog jutra za vrijeme rada na freskama Sikstinske kapele, unutarnje vizije, košmari i monolozi nisu jedini odnosno zadani horizont očekivanja. Pa ipak, voljeli bismo ih barem osjetiti, koliko god da su dramaturški transponirani.

Milan Marković Matthis i redatelj Sebastijan Horvat predstavu su, postmoderno, zamislili u dva dijela, stvarajući tako u okviru vlastitog scenskog jezika refleks teme kojom se Krleža bavi. Prvi je dio zamišljen vrlo vizualno, kao freska, dijalog Michelangela s akterima njegovih unutarnjih borbi, dok u drugome dijelu akteri te freske izlaze iz simuliranog okvira kazališne kutije, prelaze rampu i na potpuno (možda i preočito) pirandellovski način problematiziraju dramu koju su igrali. Time Marković Matthis i Sebastijan Horvat nadopisuju tekst inspriran Krležom, i smještaju ga u sebi vrlo dobro poznat svijet kazališta. 

Michelangelov dramaturški pandan postaje Redatelj predstave koju smo upravo odgledali, te je kroz kazališni mehanizam zajedno s ansamblom propituje, kao i Michelangelo svoje freske. Oboje postavljaju pitanje smisla bavljenja umjetnošću, podređivanje cjelokupnog života toj misiji, punoj stalnih sumnji u kvalitetu i bitnost vlastitog djela. Najavljivana tema odnosa umjetnosti i novca je opozicijski postavljena: Michelangelo njime oskudijeva, dok su članovi Redateljevog ansambla vrlo adekvatno plaćeni, pa se postavlja pitanje njihove istinske motivacije za rad.  

Prvi dio na izvedbeno većinom neverbalan način utjelovljuje Michelangelov unutarnji svijet. On je u dijalogu s Bogom (najviše kroz figuru Nepoznatog), sa svojim demonima, pomoćnicima, ljudima iz vanjskog svijeta, muzama, ženama i inim unutarnjim glasovima. Izdvajaju se u njemu Tanja Smoje kao Beatrice Laura i Vittoria Colonna, zatim Aleksandar Cvjetković kao Nepoznati, i ponajviše, što vrijedi za cijelu predstavu, Olivera Baljak u ulozi Pape. Bogato razrađena gluma, scenska karizma i promišljena impostacija lika nedvojbeno je čine jednim od najboljih glumačkih ostvarenja ove predstave, što baca, u prvome dijelu, u sjenu i samog Michelangela.

Rakan Rushaidat vrlo je ekspresivno i kvalitetno utjelovio  Michelangela i naročito glumca koji ga igra i problematizira primjerice nedostatak Krležine riječi u svojoj ulozi, no s obzirom na dramaturgiju predstave, ne bih njegovu kreaciju izdvojila kao nosivu ulogu.

Izvođači freske unutarnjeg Michelangelovog monologa bili su izvrsni, jer je vrlo zahtjevno neverbalno izraziti takva halucinatna emotivna stanja. Podsjetila me na izvedbenost Jana Fabrea, a vizualna estetika na filmove Paola Sorrentina, naročito na njegovu 'Veliku ljepotu'. Scenografija i video joj naročito pridonose, potpisuje ih Igor Vasiljev, kao i kor fanatika. Pjevajući skladanu glazbu Karmine Šilec, potcrtavaju polifoniju Michelangelovih glasova, i likovno su vrlo dojmljivi, te se uklapaju u ovu naglašeno vizualnu izvedbenu estetiku.
Za scenski pokret zaslužna je Ivana Kalc, kostime Belinda Radulović, a oblikovanje svjetla Aleksandar Čavlek. Važno je ovdje istaknuti, naročito kod pjevačkog kora fanatika, oblikovanje tona koje je pridonijelo atmosferi; potpisuje ga Saša Predovan.

Izvedbene feske su smještene na tri nivoa izgrađene i na scenu postavljene kazališne kutije, što aludira na Sikstinu i kršćanski okvir Michelangelova svijeta. Drugi se dio igra izvan nje, kako postupku prelaska rampe i dolikuje. Koliko je time iskorišten prekrasni i značenjski bogat prostor ruševina benediktinskog samostana na Lokrumu, ambijentalno je upitno, no to je posebno pitanje koje već dugo zbog otežanih uvjeta rada muči Dubrovačke ljetne igre. 

U drugome dijelu iz izvedbene freske izranjaju kao likovi Jerko Marčić kao Redatelj, Dean Krivačić kao Glumac, Jelena Lopatić kao asistentica Sonja, Marija Tadić i Tanja Smoje kao Glumice, Jasmin Mekić kao Dramaturg, Giuseppe Nicodemo kao skladatelj, Scenski radnik (Edi Ćelić)  i vrlo zanimljiv i pamtljiv završni monolog drugog Scenskog radnika u izvedbi Nikole Nedića.

Tu se svakako izdvaja Jerko Marčić kao Redatelj na rubu živčanog sloma, zatim glumačke minijature Marije Tadić i Tanje Smoje, pripiti Glumac Dejana Krivačića i uvrijeđeni skladatelj Mirko (Giuseppe Nicodemo).

U mnogočemu jednostavniji drugi dio predstave nije u potpunosti parirao prvome. Današnje je vrijeme takvo da je puno banalnije i jednostavnije, umjetnost je dostupna mnogima, pitanje je ima li više i može li biti giganata kao što je bio Michelangelo? Na teoretskom planu ova predstava funkcionira kao suvremeno propitivanje Krležine teme, no nedostaje joj ono što nedostaje i Glumcu koji igra Michelangela. Ono što već sumnjama rastrojeni Redatelj predstave (Jerko Marčić) pita scenskog radnika: Tko je Michelangelo tebi?
On također, vrlo opravdano propituje svoje djelo: je li dobra ideja Krležu, koliko god nadrealan, mladenački i ekspresivan bio, pokušati pretvoriti u vizualnu izvedbenu fresku?

Bitnost i težina nošenja stvaralačkog genija i opreka sa svijetom u kojoj takav pojedinac konstantno živi morala se vidjeti i osjetiti puno jače, naročito u drugome dijelu. Dio smo dobili kroz završni monolog scenskog radnika (Nikola Nedić), no, ta je fragmentarnost učinila da se osnovna, vrlo bitna tema jednostavno rasprši. 

Možda je jedna od nakana bila i prikazivanje života umjetnika u današnjici, i opreka s Michelangelovim vremenom, no to je samo jedna od interpretativnih mogućnosti, vrlo vjerojatno točna.

Ideja propitivanja ulomka izvedene kazališne predstave viđena je već jako puno puta. Tako da, unatoč nekim dobrim redateljskim zahvatima (na mikro planu; makroplan je problematičan), ponajviše izvrsnim glumcima te vizualnim efektima, ova predstava nije dovoljno jasno uspjela prenijeti publici svoju osnovnu poruku i stav. U teoriji suprotstavljanje dvaju vremenskih i stvaralačkih planova s istom temom funkcionira, no u praksi, iz perspektive publike, nešto jednostavno nedostaje da bi dojam bio siguran i potpun.







KOMENTARI / Komentiraj
   
   

mak 29.07.18 u 08:41
Najgora predstva ikad postavljena na Ljetnim igrama, prestrasno. Jedna je zagrabacka profesorica iza mene, kad je cula sto sam komentirao sa kceri na kraju, kazala da sam prekritican ali da predstva svakako ulazi u top 5 najlosijih sto je gledala.





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
otvaranje
KULTURA
0      14|11|18 u 18:23
Koliko koštaju, a koliko daju Dubrovačke ljetne Igre?
predstavljeno_deveto_izdanje_literata03
KULTURA
0      14|11|18 u 08:31
Predstavljeno deveto izdanje "Literata"
izlozba
KULTURA
0      13|11|18 u 09:54
UMJETNIČKA GALERIJA Izložba: „Umjetnine iz zbirke tvornice Aluminij Mostar“
glumiste
KULTURA
0      12|11|18 u 15:00
Među nominiranima za Nagradu hrvatskog glumišta i dva Dubrovčanina
Literat
KULTURA
0      12|11|18 u 11:41
Predstavljanje novog broja Literata

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija