LIFESTYLE
15.04.2018 u 19:09

PREDSTAVLJAMO: skladatelj Ivan Končić - Fala ti None moja!

Odrastao je u izrazito glazbenoj obitelji, njegovi roditelji profesionalni su glazbenici, no u Muzičku ga je bez njegovog znanja upisala none Veljka Krasovac, čijeg se glasa iz Male braće sjećaju mnogi Dubrovčani.  S nonom Tonćijem često se penjao na zvonik i pomagao mu navit dubrovačku uru, kako zelenci Maro i Baro ne bi zakasnili. Iako je glazba njegov životni poziv, nikada nije volio vježbati. No već u srednjoj školi otkrio je skladanje. Danas živi u Zagrebu, zaposlen je u Glazbenoj školi Brkanović kao profesor teoretskih predmeta, radi i kao asistent na Muzičkoj akademiji, no njegova prava strast je skladanje. Do sad je ovaj 29-godišnjak skladao 20-ak kompozicija, koje su izvedene u Dubrovniku, Zagrebu, Splitu, Opatiji, Novom Sadu, Ljubljani i Münchenu. Predstavljamo vam Ivana Končića.


komentara  0

Kako je sve počelo?

Prije formalnog glazbenog obrazovanja u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevć sjećam se puno pjevanja i „istraživanja“ po tatinim starim sintisajzerima i jednoj klasičnoj gitari, koja je stajala po kući od kad znam za sebe. Mislim da su me roditelji primarno naučili slušati glazbu i cijeniti njenu vrijednost, iako u tim godinama tog, naravno, nisam bio svjestan. Bio sam prilično živahno dijete (tako bar kažu) i imao sam veliki inat prema muzičkoj školi i vježbanju klavira iako sam bio svjestan da imam smisla za to. Srednje dijete… Tek kasnije, u srednjoj školi, sam shvatio da je to nešto što zbilja osjećam kao svoj poziv.

Moja draga none Veljka Krasovac me je zapravo upisala u muzičku školu bez da su mi to rekli. Jednog dana su  me samo odveli u Grad, na PPT (pripremno početni tečaj) kod prof. Maje Marušić i kad sam shvatio da se tamo uči o glazbi igranjem i crtanjem nije mi bilo teško dalje ići na nastavu. Nakon toga, osnovna muzička škola je došla prirodno. Fala ti None moja!

Ivan se iz djetinstva u Gradu dobro sjeća zvonika i svih soba unutra, gdje je često boravio sa svojim nonom Tonćijem Krasovcom, koji je održavao sat.

Često bi, sa svojom braćom, činio društvo Nonu dok bi on nešto popravljao za svojim radnim stolom ili navijao zvonik. Imao je i malu butigu iza crkve sv. Vlaha koja je uvijek bila krcata starim satovima koje je popravljao. Šporke krpe, razna ulja, rezervni dijelovi, prepoznatljiv miris radionice… Bio sam mali ali sjećam je se dobro.

Bila je to butiga s dušom. Naučio nas je i navijati zvonik. Bilo je potrebno svaki dan podignuti 3 piza koji bi održavali mehanizam i osiguravali da zvonik ide točno. Prvi je bio lagan za naviti, drugi malo teži a za treći nismo imali snage, ni ja, ni braća tako da bi Nono, s osmijehom na licu, uvijek dovršio posao.

Priznao mi je da nije volio vježbati, no od glazbe nije odustao.

Mogu reći da imam ludu sreću da mi je od svega baš kompozicija pošla za rukom. Nikad nisam volio vježbati tako da bi vjerojatno sve loše završilo da sam probao ganjati pijanistički smjer. Jednostavno se nisam vidio kako sjedim satima za klavirom i izvježbavam neko teško tehničko mjesto u nekoj etidi ili pokušavam dobiti dovoljno brzi tempo neke sonate. Doduše, moram priznati da bi ipak bio gušt kad bi uspio svladat neku skladbu i pošteno je interpretirati…

Skladanjem se na poticaj dunda počeo baviti u srednjoj školi, no kao student ponosno se predstavio javnosti po prvi put 2009. u Studenstskom centru u Zagrebu.

Prvi pokušaji komponiranja su se dogodili još u srednjoj školi kad sam počeo primjenjivati stečeno znanje iz harmonije i polifonije. Bile su to skromne imitacije Bachovih korala, invencija i klasičnih sonata i etida. Moj dundo, Frano Krasovac je poticao taj novi „hobi“ i ispravljao mi je radove. Mislim da sam tad (3. srednje) shvatio da je to to čim se želim baviti.

Prvu poštenu skladbu sam napisao 2009., tada već kao student druge godine teorije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Bio je to „Gudački kvintet“ s kojim sam se i prvi put predstavio javnosti kao kompozitor. Skladan je pod mentorstvom prof. Željka Brkanovića a izveden u dvorani SC-a u Zagrebu, 2009. U to vrijeme sam bio u „fazi“ Šostakoviča tako da se mogu osjetiti snažni utjecaji njegove glazbe na moj kvintet.

Odakle mu navire inspiracija za skladbe? Kako teče proces skladanja?

Mislim da svaki kompozitor ima svoj pristup procesu skladanja. Netko voli sjest za pianino, zapalit cigar, slušat tišinu i satima je ispunjat glazbom. Netko ima rok za isporuku i jednostavno se natjera nešto napisati. Netko pod dojmom nečije glazbe ili nekog umjetničkog djela nađe inspiraciju i jednostavno mu krene. Netko se danima muči ne bi li uopće napisao jednu notu. Jeziv je osjećaj kad gledate u prazni list papira a znate da bi trebao bit ispunjen nečim što nitko nikada još nije vidio niti čuo.

U mojem slučaju sve uvijek počne improviziranjem za klavirom budući da se za tim instrumentom osjećam prilično ugodno i znam na njemu ozvučiti sve što čujem u glavi. Nakon nekog vremena ću izdvojiti nekoliko ideja za koje smatram da ih vrijedi razvijati, zapisat ih u obliku klavirske skice, spremiti i nastaviti tražiti još ideja sve dok ne vidim da ih ima dovoljno za početak oblikovanja u konkretnu skladbu. Nakon nekog vremena, nekoliko ideja se obično spoji u jednu veću cjelinu i ubrzo bude jasno kud ta cjelina želi ići. Naravno, uvijek pazim na ograničenja instrumenata za koje pišem i pokušavam to konstantno osvještavati dok razvijam ideje, ali ako ideja želi postati nešto van mogućnosti zadanih instrumenata onda radije dozvolim to novo i vratim se za klavir. Prirodnije je.

Kave su reakcije kolega glazbenika, a kakve publike na vaša djela? Ima li Hrvatska još uvijek dovoljno publike za „ozbiljnu, klasičnu“ glazbu?

Mislim da je broj aktivnih festivala ozbiljne glazbe u Hrvatskoj dobar pokazatelj da publike ima sasvim dovoljno. Oni su uvijek dobro posjećeni i na njima se može čuti zdrava kombinacija dobre glazbe, izvedbe, hrabrih eksperimenata u izboru programa.

Naravno, svi će imati svoje mišljenje nakon svakog odslušanog koncerta i to je dobro jer se jedino konstruktivnim kritikama može s vremenom filtrirati ono kvalitetno. Reakcije izvođača mojih djela su generalno pozitivne i rad s njima mi je možda i najdraži dio procesa jer uvijek nešto novo naučim o njihovom instrumentu i o tome kako netko drugi tumači nešto što sam ja zamislio. Za publiku ne mogu govorit osim da uvijek plješću. To je valjda dobro…

Slušate li i neke druge žanrove glazbe? 

U srednjoj školi sam postao opsjednut progresivnim rockom za što je najviše odgovoran moj dundo, Boris Krasovac. Mp3 playera još nije bilo, discmani su vladali svijetom a najveći gušt mi je bio preslušavanje albuma „Close to the edge“ britanskog benda „Yes“ kojeg mi je Boris i poklonio, uz ostalu njihovu diskografiju. I danas se divim njihovoj maštovitosti kao i ostalih bendova tog razdoblja poput Genesisa, Floyda, King Crimsona, Camela, Supertrampa, Queena…

Njihovi bogati aranžmani i kompleksnost forme je nešto što mi je bilo posebno privlačno jer je bilo blisko ozbiljnoj glazbi o kojoj sam učio u školi. Htio sam naučit svirati sve njihove pjesme! Paralelno s time sam gradio katalog omiljenih izvedbi klasičnih djela od kojih bi izdvojio Richterovu interpretaciju „Slika s izložbe“ Modesta Petroviča Musorgskog – djelo koje mi je pokazalo kako komponiranje može biti korišteno da bi slušatelja odveli na glazbeno putovanje.

Danas nam je sve dostupno bez da kupujemo fizički oblik nečije glazbe od čega ne mogu ni sam pobjeći, ali i dalje ću rado kupiti dobru glazbu na cdu ili ploči. Volim taj odlazak u CD shop, razgovor s prodavačem, proučavanje omota, čitanje svih informacija o snimanju, korištenim instrumentima…

Živite u Zagrebu. Koliko često dolazite doma? Nedostaje li Vam Grad?

Zagreb mi je postao novi dom, ovo mi je deseta godina da tu živim ali naravno da ću uvijek bit dijete iz Grada. Tu sam načelno za Božić, Uskrs i preko ljeta uz povremeni spontani dolazak i uvijek sam sretan kad sam tu. Djevojka mi se uvijek smije kad god se čujemo dok sam u Gradu jer navodno prešaltam naglasak. Navodno.

Smatrate li da Dubrovnik zaslužuje koncertnu dvoranu?

Apsolutno. Mislim da naš Orkestar pa zatim i svi izvođači na Igrama i ostalim festivalima u Gradu zaslužuju svirat negdje drugo osim u Dvoru i crkvama. Nije svaki koncert pogodan za ogromnu akustiku jedne katedrale ili crkve Male braće. O Slanici kao koncertnoj dvorani nemam komentar.

Ivan uz skladanje podučava glazbu i to u srednjoj školi i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Predavanje me veseli, volim osjećaj uspješno prenesenog znanja i onaj trenutak kad se učeniku / studentu otvore oči jer je nešto shvatio / shvatila. Ipak na svakoj pauzi na poslu sjednem za klavir i tražim, tražim…

U slobodno vrijeme često se zabavlja igrajući društvene igre s prijateljima, a voli i pogledati dobar film. Njegova „Fantastična suita“ bit će izvedena na koncertu „Zagreb Pierrot project“ u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, krajem travnja, a na čemu trenutno radi?

Trenutno radim na klavirskom duu koji će na Zagrebačkom festivalu klavirskih dua na jesen izvesti dvije drage kolegice – Kosjenka Turkulin i Iva Ljubičić. Sladam ga u vidu hommagea Debussyu. 


Katarina Fiorović





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija