VIJESTI
08.02.2018 u 09:29

Dobitnik nagrade Grada Dubrovnika za životno djelo
Stjepan Krasić: Kad sam pročitao te riječi, skočio sam sa stolice od iznenađenja i oduševljenja

Povjesničar istraživač, akademik i redovnik, koji je svoj cijeli život posvetio znanosti na slavu Boga i svog naroda. Dobitnik nagrade za životno djelo Grada Dubrovnika, otkrio je srednjovjekovni Dubrovnik kao grad umjetnosti. Jeste li znali da su još početkom 16.  stoljeća Dubrovčani imali javnu knjižnicu, dostupnu svima, kao i dvije bratovštine slikara, koje su živjele od proizvodnje umjetničkih djela? Jeste li znali da je u Gradu uz onu franjevačku, sve do dolaska Francuza, djelovala još jedna ljekarna ili da je prva gimnazija na hrvatskom jeziku bila u našem dominikanskom samostanu, gdje je napisan i 1639. u Veneciji tiskan  prvi hrvatski pravopis? Sve to svojim je predanim istraživanjem prvi otkrio naš sugovornik fra Stjepan Krasić.


komentara  0

Dok sjedimo u njegovom uredu, kojem je s jedne strane bogata suvremena knjižnica, a s druge se čuvaju vrijedne knjige, inkunabule i rukopisi jedne od prvih javnih knjižnica u Europi, fra Krasić mi priča kako je počela njegova karijera povjesničara istraživača.

- Išao sam u 2. razred osnovne škole. Moj ujak, student završne godine povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, znao se s nama igrati nego i nam i lijepo pričati o prošlosti u našoj Hercegovini. Rado smo ga slušali postavljajući mu naša dječja pitanja. Jedan moj kolega postavio mu je pitanje koje je dobrim dijelom odredilo moj budući život: „Je li istina  da su ovdje u nas prije sto i više godina vladali Turci? Ujak mu je potvrdno odgovorio. Mene je njegov odgovor iznenadio pa sam postavio pitanje: Kako se može znati što je bilo prije 100 ili više godina kada nitko od nas tada nije bio živ? 

Dubrovnik je za njega oduvijek bio magnet, vraćao mu se neprestano, iako je djetinjstvo proveo u rodnoj Hercegovini, mladost većinom na Braču i u Zagrebu, a zrele godine u Rimu.

- Dubrovnik je izvrstan grad za svakoga tko želi nešto raditi u povijesti i istraživati. Meni novije stvari nisu su toliko zanimljive. Što se nešto davno dogodilo u ovom našem svijetu nekako mi je zanimljivije nego novija događanja. Ono što svi znamo i u što smo svi sigurni, to za mene nije povijesno istraživanje, nego kronika. Što god je nešto starije i rjeđe, važnije je i vrjednije, o tome se malo zna. Ako tu uspijete nešto novo otkriti, to je pravi izazov znanstvene sposobnosti. Istraživač prije svega treba jako dobro poznavati povijesni kontekst vremenskih razdoblja koja proučava. Kad to znate, lako je uočiti da nešto odudara od konteksta. Tada znate i da je to važno. Za neko znanstveno otkriće nije uvijek presudno otkrivati nove dokumente. Važno je ispravno čitati i razumjeti stvari.

Njegovo otkriće da slobodu kršćanima u Rimskom carstvu nije dao Konstantin Veliki Milanskim ediktom iz 313., nego Dioklecijanov nasljednik Galerije, ediktom izdanim u Sardiki 30. travnja 311. izazvalo je revoluciju u tumačenju povijesti.

- Taj edikt o slobodi vjeroispovijesti jedan je od najvažnijih pravnih dokumenata u svjetskoj povijesti koji je postavio temelje vjerski pluralnog društva  i veličanstvene kršćanske civilizacije. Ono što se do tada u historiografiji smatralo „Milanskim ediktom“ po pravnom obliku i stvarnom sadržaju nije nikakav edikt nego samo izjava careva Licinija, gospodara Istočnog dijela Carstva, i Konstantina, gospodara njegova Zapadnog dijela, objavljena 13. lipnja 313. u Nikomediji.

Bila je upućena, ne cijelom Carstvu, jer su kršćani u to vrijeme posvuda mogli slobodno ispovijedati svoju vjeru, nego jednom neimenovanom upravitelju jedne rimske provincije u Maloj Aziji da u svojim postupcima ne pravi razliku između pripadnika tradicionalne rimske religije i kršćana te da im kao ravnopravnim građanima vrati njihova, prije zaplijenjena, nepokretna dobra, što iz temelja mijenja  tradicionalna uvjerenja povezana s tim do sada smatranim autentičnim dokumentom svjetske važnosti.

Za svoj  rad akademik Krasić je dobio 18 vrijednih priznanja i nagrada, među kojima i počasni doktorat Sveučilišta u Zadru. U monumentalnoj monografiji Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili ‘UniversitasJadertina’ 1396 – 1807 (Zadar, 1996) od 1.000 stranica Krasić je objavio svoje vjerojatno najveće znanstveno otkriće: postojanje i djelovanje prvog sveučilišta na hrvatskom tlu.

- Zadarsko sveučilište imalo je dva fakulteta: filozofski i teološki. 1553. steklo je povlasticu davanja najviših akademskih naslova. Poznata su nam imena preko sto ljudi koji su tu doktorirali. Bilo je  međunarodnog karaktera, kako po profesorskom tako i po studentskom sastavu, i jedina hrvatska ustanova međunarodnog karaktera sve do 20. stoljeća.

Na predstavljanju knjige 1996. u Preporodnoj dvorani HAZU u Opatičkoj ulici, bili su tadašnji predsjednik Sabora akademik Vlatko Pavletić, potpredsjednik  dr. Žarko Domjan, predsjednik HAZU akademik Ivan Supek, potpredsjednik HAZU-a akademik Ivo Padovan... Ivan Supek tom se prigodom dva puta ispričao gradu Zadru i cijeloj Hrvatskoj zbog toga što smo do tada živjeli  u zabludi da je Hrvatska tek 1669. dobila svoje prvo sveučilište, ono u Zagrebu.

U svojoj knjizi Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. (Dubrovnik, Matica hrvatska, 2009), iznio je na vidjelo revolucionarne spoznaje o normiranju hrvatskog jezika u inozemstvu već krajem 16. i početkom 17. stoljeća.

- Poslije protestantske vjerske revolucije, koja se u svojoj promidžbi služila narodnim umjesto latinskim jezikom, Crkva je htjela ujediniti slavenske katolike i pravoslavce potraživši zamjenu za latinski. U anketi koju su, po naredbi pape Klementa VIII. (1592-1605),  po cijeloj Europi proveli jezikoslovci, većina ih se odlučila za hrvatski (lingua croatica) koji su nazvali „majkom i korijenom“ ostalih slavenskih jezika, kao „najljepši i najslađi“, najrašireniji i najrazumljiviji drugim slavenskim narodima.

1599. u Rimu je osnovana akademija „ilirskog“  jezika na kojoj se prvi put u povijesti hrvatski počeo učiti i predavati na sveučilišnoj razini. Ohrabreni rezultatima postignutim na toj ustanovi, pape Grgur XV. (1621-1623) i Urban VIII. (1623-1644) dekretima su naredili da se hrvatski, uz latinski, grčki klasični i govorni, hebrejski, kaldejski i arapski, najmanje dvije godine mora predavati na svim crkvenim (sve)učilištima i javnim sveučilištima kojima su pape bili osnivači (Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln,  Louvain,  Pariz, Toulouse, Valencia,  Salamanca i Madrid ).

Time je hrvatski praktično bio izjednačen s biblijskim jezicima. Na tako normiranom jeziku, trebale su biti objavljivane knjige za sve slavenske, katoličke i pravoslavne, narode čime je jezik jednog razmjerno malog naroda uzdignut na čast sveslavenskog jezika. Samo  u Rimu za hrvatske krajeve tiskano je preko 100 knjiga različitog sadržaja, koje su se upotrebljavale na cijelom nacionalnom području između Jadrana i Drave, premošćujući dijalektalne razlike i jačajući nacionalnu svijet o kulturnom i političkom jedinstvu tih krajeva koji su u to vrijeme  bili raskomadani na dva carstva (Habsburško i Osmansko) i dvije republike (Mletačku i Dubrovačku), više od dva stoljeća prije reforme Ljudevita Gaja.

Dugogodišnji boravak u Rimu i Italiji prof. Krasić je iskoristio za istraživanje u tamošnjim arhivima i knjižnicama tragova koje su tu ostavili ugledniji Hrvati. No kad bi birao najzanimljivije, odlučio bi se za otkriće jedne od dviju bratovština slikara koja je imala sjedište u dominikanskom samostanu u Dubrovniku.

- Statuti slikarske bratovštine bili su odobreni  1492. godine, što znači da je osnovana krajem srednjega vijeka. Druga takva bratovština imala je sjedište u  crkvi svete Fuske koja je 1667. porušena u velikom potresu. Postojanje dviju slikarskih bratovština krajem srednjega vijeka u jednom manjem gradu od nekih 7.000 stanovnika kakav je bio Dubrovnik prvorazredna je senzacija. Ako se uzme u obzir da je svaka bratovština morala imati  barem po jednog majstora slikara, barem po jednog njegovog pomoćnika, majstore za okvire, ljude za pripremanje platna i boja zatim njihove šegrte koji su od njih učili i druge ljude oko njih dolazimo do brojke od  30-ak osoba koje su se profesionalno bavile lančanom izradom umjetničkih slika. Njihova proizvodnja je sigurno bila tolika da je mogla pokriti tržište mnogo veće nego što je bio Dubrovnik. S pravom pretpostavljamo da su se dubrovačka umjetnička djela izvozila po cijelom Balkanu, ali i u Italiju, koja je znala prepoznati vrijednost umjetničkih djela. Nakon ovog otkrića slobodno možemo reći da je Dubrovnik jedan od  onih, rijetkih srednjovjekovnih gradova, koje Talijani nazivaju „città d'arte“ gradovi koji su živjeli od umjetnosti kao što su Venecija, Siena, Firenca i Rim. Taj dokument baca sasvim novo svjetlo na razvoj dubrovačkog slikarstva. Naši povjesničari umjetnosti koji za ove podatke nisu znali o dubrovačkom slikarstvu govore kao o dubrovačkoj slikarskoj školi“. Nije se radilo ni o kakvoj školi nego dvjema umjetničkim radionicama koje Dubrovnik lansiraju u vrhunce europske kulture.

Jedno drugo Krasićevo otkriće „europskih dometa“ odnosi se na prvu javnu knjižnicu na hrvatskom tlu i jednu od prvih u Europi, koja se nalazila u Dubrovniku.

- Čitajući dokumente povijesnog arhiva u Dubrovniku pronašao sam dokument Senata Dubrovačke Republike iz 1501. godine koji kaže da će u Dominikanskom samostanu biti knjižnica „na čast Božju, ures toga samostana, na radost kako svih naših građana, tako i stranaca  koji dolaze u naš grad“.

Kad sam pročitao te riječi – priča Krasić -  skočio sam sa stolice od iznenađenja i oduševljenja. Taj  je dokument tijekom vremena vidjelo sigurno stotine  ljudi od kojih nitko nije shvatio što ta rečenica znači. Sudeći po činjenici da je vojvoda Malatesta Novello1455. godine u gradu Ceseni otvorio prvu javnu knjižnicu  (biblioteca civica) u Italiji iza čega sve do 20-ih godina XVI. stoljeća ne nalazimo slična primjera, ova dubrovačka iz 1501. spada u red najstarijih javnih knjižnica u Europi.

Otvaranje knjižnica za javnost predstavljala je  svoje vrijeme predstavljalo je pravu onodobnu  kulturnu revoluciju. Stalešku  podijeljenost društva  ublažavalo je uvjerenje  da je znanje Božji dar čovjeku koji se nikomu ne može uskratiti. Ono je moćno oruđe kojim se može vladati ne samo nad pojedincima nego i čitavim narodima. Da bi društvo moglo biti slobodno i napredovati, njegovi članovi moraju imati pristup znanju.  Budući da mu  ondašnja državna vlast to nije bila u stanju osigurati, tu je obvezu preuzela Crkva otvaranjem svojih knjižnica svima, bogatijima i siromašnima, pa čak i strancima.

Knjižnica u dominikanskom samostanu u Dubrovniku nalazila se na 2. katu u dvorani veličine  33 x 7,80 m. Bila je bila orijentirana u smjeru sjever – jug, s po sedam visokih gotičkih prozora s istočne i zapadne strane, tako se u njoj cijeli dan moglo raditi bez upotrebe umjetnog svjetla. Knjige su u njoj bile smještene na 25 redova stalaža, od kojih su neke većega formata i važnije, kako je to bilo uobičajeno u to vrijeme, radi sigurnosti bile vezane lancima. Inače, knjižnica je imala dva ulaza: jedan iz samoga samostana za njegove članove, a drugi za građane i strance iz samostanskog predvorja, kako jedni drugima ne bi smetali. Ti ulazi i danas postoje.

U hrvatskoj javnosti malo je poznato da je u samostanu 1626. godine osnovana gimnazija za dubrovačku mladež u kojoj se nastava odvijala na hrvatskom, a ne kao drugdje na latinskom jeziku.

- Besplatno su je pohađali plemići i pučani. Za njih je fr. Rajumund Džamanjić napisao i 1639. u Veneciji tiskao prvi hrvatski pravopis pod naslovom "Nauk sa pisati dobro latinskiema slovima rieci yesika slovinskoga koyiemse Dubrovcani, i sva Dalmatia kakko vlasctitiem svoyiem yesikom slusci".

Koliko je ta činjenica važna dovoljno govori činjenica da se u gimnazijama tog vremena nastava posvuda pa tako i na hrvatskom tlu odvijala na latinskomu. U hrvatskoj povijesti učimo da je Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1843. u Hrvatskom saboru održao prvi govor na  hrvatskomu predloživši da se on uvede u škole i urede u cijeloj ondašnjoj Hrvatskoj. Nama svakako čini čast da se da se ta praksa dva stoljeća prije toga provodila u Dubrovniku, ali o tome nećete ništa naći u našim knjigama.

Važno Krasićevo otkriće je i postojanje javne ljekarne u samostanu Sv. Dominika u Dubrovniku koja je djelovala najkasnije od sredine 17.stoljeća, a možda i ranije,  do kraja 19. I do tog otkrića je došlo gotovo sasvim slučajno.

Za to je na neki način zaslužna naša vrijedna, za mene i za mnoge druge neprežaljena, pokojna gospođa Ivana Burđelez koja je iza sebe u Dubrovniku ostavila teško ispunjivu prazninu. To se dogodilo prilikom održavanja međunarodnog znanstvenog skupa o povijesti medicine koji je organizirao Interuniverzitetski centar. Ivana mi kaže: „Stjepane, znam da u vas ima nekih starih medicinskih knjiga. Imamo mi nešto u Znanstvenoj knjižnici. Hajmo napraviti jednu izložbu na tu temu da pokažemo strancima da se i mi nečim možemo pohvaliti“.

Rado sam pristao, kao što pristajem na sve dobre ideje koje afirmiraju ugled Dubrovnika i Hrvatske. Mi  smo tu radi njih, a ne on radi nas. Pregledavajući kartoteku i bibliotečni fond  našao sam preko 200 naslova, svih mogućih medicinskih grana. Pokrivaju dugo razdoblje  od XV. do kraja XIX. stoljeća, a potječu iz gotovo cijele zapadne Europe. Pisana su na latinskomu, talijanskomu, francuskomu, njemačkomu i hrvatskomu.Tako širok raspon djela  gotovo svih vrsta medicine mnogo više sliči stručnoj knjižnici nekog medicinskog fakulteta nego ljekarni jednoga, iako  velikog i važnog samostana.

Ljekarna se nalazila u sjeveroistočnomu samostanskom prizemlju. Imala je uzlaz u mali vrt s česmom s jedne strane, u kojemu se uzgajalo ljekovito bilje, a na drugoj se strani nalazio izlaz  na javnu ulicu u predgrađu Ploče, s koje su građani imali lagan pristup u nju radi nabave lijekova. Ljekarna je radila do dolaska Francuza. Malo prije njihovog dolaska, prior samostana  pošao je u Italiju tražiti novog školovanog apotekara. Našao ga. Ukrcali su se u jedan brod u Bariju. No nikada nisu stigli u Dubrovnik. Ne zna se kakva je bila njihova sudbina.

Fra Stjepan Krasić nesumnjivo je jedan od najuspješnijih istraživača povijesti našeg vremena. Iza njegovih otkrića stoji veliki trud, a njegovo ime ostat će neraskidivo povezano s mnogim segmentima hrvatske, a napose dubrovačke povijesti.

Stjepan Krasić se rodio  1938. u Čitluku kod Mostara Osnovnu je školu pohađao u rodnom mjestu, klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču.  1957. stupio je u novicijat dominikanskog reda. Odsluživši   dvogodišnju vojnu obvezu (1958 – 1960), studirao je filozofiju na Visokoj Filozofsko - teološkoj školi Dominikanskog reda u Dubrovniku, teologiju na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postigavši akademski stupanj magisterija.

Studij teologije nastavio  na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskoga u Rimu (Pontificia Studiorum Universitas a S. Thoma Aquinate in Urbe) na kojemu je 27. siječnja 1970. doktorirao povijesnom disertacijom o Dubrovačkoj dominikanskoj kongregaciji (1487-1550). Istovremeno je (1966-68) na Paleografsko-diplomatičkoj i arhivističkoj školi u Vatikanu diplomirao pomoćne povijesne znanosti (paleografiju, arhivistiku i diplomatiku).

Studij povijesti pohađao na Papinskom sveučilištu Gregoriani (Pontificia Universitas Gregoriana) u Rimu iz koje je  (1985) također doktorirao disertacijom o dubrovačkom učenjaku i diplomat Stjepanu Gradiću (1613 - 1683). U međuvremenu je četiri godine stanovao u Povijesnom institutu dominikanskog reda  gdje se imao mogućnosti usavršavati u tehnici i metodologiji znanstvenog istraživanja.

Krasić je 1973. počeo predavati povijest i metodologiju znanstvenog rada na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu. Uz to je obavljao službu prefekta (glavnog ravnatelja) knjižnice istog sveučilišta (1973. – 1981), bio predsjednik komisije za publikacije, član komisije za znanstvena istraživanja, glavni urednik časopisa "Angelicum", znanstveni suradnik (consultor) Kongregacije za proglašenje svetih (S. Congregatio pro Causis Sanctorum) u Vatikanu, član  Povijesnog institute dominikanskog reda u Rimu, predsjednik Hrvatskog povijesnog instituta u Rimu i dr.

Uz to je 1997. bio izabran za dopisnog član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, člana američke znanstveno-istraživačke ustanove „The American Biographical Institute Research Assotiation“ (North Carolina), redovitog člana Međunarodne akademije tehničkih znanosti sa sjedištem u Moskvi,  znanstvenog suradnika talijanske “Accademia Nazionale delle Scienze detta dei Quaranta” (Brera – Milano, Roma) za izdavanje Opera omnia Ruđera Josipa Boškovića (2002-2015.) i dr.

Opširnu biografiju i bibliografiju akademika fra Stjepana Krasića možete pročitati ovdje.


Katarina Fiorović / FOTO: Vedran Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
parking
VIJESTI
0      21|02|18 u 11:57
Prometni redari gdje ste?
policijska_traka_pantarul01
VIJESTI
0      21|02|18 u 09:04
Policijska traka ispred Pantrula je mjera pojačanog osiguranja
ciscenje_kanala_stradun01
VIJESTI
0      20|02|18 u 17:04
FOTO: Počinje generalno čišćenje stare dubrovačke kanalizacije
ostecena_autobusna_stanica04
VIJESTI
0      20|02|18 u 14:32
Građanin komunalni redar: Autobusna stanica na "petlji" je jadna i očerupana
ana_marija_kukuljevan
VIJESTI
0      20|02|18 u 12:33
Dubrovkinja na čelu Počasnoga konzulata RH u Peruu

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija