VIJESTI
12.01.2018 u 07:57

Oproštaj od novinara Predraga Lucića njegovim tekstom "Paklene naranče za Svetog Nikolu" napisanim u ratu Grada

U Splitu će danas biti sahranjen Predrag Lucić – novinar, pisac, satiričar, kazališni redatelj, kolumnist „Novog Lista“, te osnivač i prvi urednik „Feral Tribunea“. Iz njegova prebogatog novinarskog opusa, kojim je bitno obilježio hrvatsku kulturnu i medijsku scenu u proteklih tridesetak godina – uz sućut obitelji i Predragovim prijateljima – u spomen na prerano otišlog kolegu izdvajamo Lucićev tekst iz prosinca 1991. godine. Tada je kao ratni, vrhunski ratni reporter „Slobodne Dalmacije“ boravio u Gradu izvještavajući o najtežim danima novije dubrovačke povijesti.     


komentara  0

Na Dan svetoga Nikole, kada se djeca u ovim krajevima daruju narančinima – Grad su s mora i brda zasule paklene naranče.

Što bi onaj pjesnik koji je mjesečevu loptu nad Dubrovnikom nazvao zelenom narančom napisao za ovo što je jutros svanulo? Je li jedna rječita pjesma ovoga juta ona prepravljena stara divna dubrovačka, ona što u ovakvom jutru zvuči kao:“izašla je, izašla je paklena naranča…“. Ne znam.

Ne znam zato što nisam Neron, kao što ni pjesnici dubrovački ne bijahu Neroni. Koga inspirira Grad koji gori? Možda nekog Nerona sa Žarkovice, Bosanke, s topovnjača, nekoga što ovog trenutka piše udvoričke ode „oslobodiocima“? Neka im Bog, ako hoće, oprosti. Ja neću. Ne samo zato što nisam Bog.

Njima je valjda i lako pisati, jer u Gradu nemaju nikoga. Oni ne poznaju gospođu iz ulice Miha Pracata, gospođu u čijim se očima vidi najveći očaj na svijetu. Oni ne poznaju djevojčice iz ulice Za Rokom, oni tamo nemaju prijatelja i ne raspituju se da li je itko stradao. Oni ne znaju gospođu Viviju i pojma nemaju kako dobru kavu kuha i s onih nekoliko kapi vode preostalih od posljednje kiše. Oni nemaju prijatelja Dragana i sigurno se s njim nisu dogovorili da će zaginuti do zore jedne od ovih noći. A zaginut ćemo Dragan i ja, ako prethodno – jezik pregrizao – ne poginemo.

Oni ne znaju kakva je radost upoznati gospara Nika nakon svih divnih priča koje sam godinama slušao o njemu. Oni ne brinu jesu li zidovi u betuli gospara Lučija izdržali sve plamene udarce granata što su popadale u blizini Sponze. Oni ne brinu svijetli li još ona plemenita voštanica na šanku što se već danima, tjednima, mjesecima opire mraku kojim rat pokušava natjerati Grad na iščeznuće.

Oni nisu pod tim svjetlom razgovarali s gosparom Lučijem o prijatelju Momi Popu, ni o Lučijevoj tetki koju su meci jučer usred bijela dana pokosili na Vratima od Ploča. Oni nemaju prijatelja Vladu, jer njihovi prijatelji ne brane ovaj Grad i ljude u njemu.

Oni nemaju ni prijatelje u dopisništvu „Slobodne“ i ne pitaju se u kojem li je dijelu zapaljenoga Grada sada Mia, gdje su Masle i Brailo, Ahmet, Rafaela, gdje su gospari Nino i Mato, što sad i otkud snima Milo Kovač. Oni se ne mogu ispričati nikome koga su u ovoj žurbi preskočili. Neroni nemaju na koga misliti u ovom Gradu što ga već 67. ili 68. ili tko zna koji dan opsjedaju junaci njihovih priča. I deseteračkih pjesama.

A meni je ovo najteži tekst u životu i pojma nemam na što nalikuje. Tj. je li čemu. Možda zvuči patetično, možda je bez glave i repa,možda je posljednji. Znam samo da nisam želio ovaj tekst, znam samo da nisam želio pisati da ljudi ginu i da Grad gori i osjećam sa svakim pogotkom agresora kako je svaka moja riječ promašenija. I znam da nije pravedno ovo što Dubrovčanima i Gradu čine maljutke i ostale smrtonosne naprave, a nije pravedno ni ovo što protiv mene čine riječi moje. Kako bi to rekao pjesnik koji je sve ovo odavno predvidio.

Trebao je Grad jutros živjeti, a ne krvariti. Ja sam trebao pisati nešto sasvim drugo. Oprostit ćete, gosparu Feđa , i vi dragi čitatelji, ali ja sada ne mogu skinuti s vrpce jučer zabilježeni razgovor. Ne samo zato što od detonacija ništa ne bih čuo.

A još jučer se u Gradu, u Muzičkoj školi „Luka Sorkočević“ mogao čuti Mozart. Sonatina za dvije gitare, a ne za ovoliko vatrenih instrumenata. A, evo, sada dimi negdje oko Muzičke škole, možda baš i iz nje. Pero sve snima, tako da ćemo tek poslije točno vidjeti odakle ili će nam netko javiti. Pod ovom se pucnjavom nikamo odavde gdje jesmo. Pero je, inače, naš ITN. Hoće li snimci izaći iz Grada? Hoće li ih itko vidjeti? Hoće li onaj tko ih vidi dopustiti da Grad završi kao i Mozart, da skonča u općem svjetskom muku?

Granate pogađaju i zgradu u kojoj jesmo. Maločas su me zasule krhotine stakla što se od detonacije rasprslo upravo u trenutku dok je Stefan de Mistura prolazio pokraj njega.

Terribly! – kaže nakon što se zajedno s krhotinama stuštio niz stepenice.

Ne štuju rušitelji Grada ni promatrače ni pregovarače. Ne štede ni zgradu u kojoj se nalaze. Ni brod kojim su trebali otploviti na pregovore u Cavtat. „Argosy“ gori. Gori i Stari porat. I brodovi i more. Kojim brodom sad na pregovore? Jahtom „Kraul“ ili „Delfin“? Pod kojom zastavom, kad ni ova posrednička nije sveta?

A nije im sveto ništa u Gradu. Nijedan križ. Ni onaj veliki bijeli na Srđu, ni onaj Crveni, ni onaj pravoslavni. Svi križevi ovdje gore. Cijeli Grad je križ koji gori. Križ na kojega usijanim čavlima golemoga kalibra pribijaju sve Dubrovčane i sve prognanike što su u Grad stigli iz spaljene zemlje konavoske. A spaljena zemlja se širi i od plamena i dima biva nemoguće razaznati što inspiratori suvremenih Nerona nisu pogodili. Je li ostalo išta nepogođeno?

Domus Christi je pogođen jednim od prvih projektila. O, Gospode, čije ime nosi ova ubožnica, zar će najnemoćniji stanovnici Grada, starci što su do jutros umirali od studeni sada stradati od ognja bezumnoga?!
Od ognja bezumnoga stradao je i Historijski arhiv. A može li, Historijo, koju pišu pobjednici, stradati pamćenje, ljudsko pamćenje Grada?!

Sveti Vlaho, ranjeni zaštitniče, možeš li i takav, ranjen poput svojega Grada, nastaviti sprečavati sjeme zla da se primi u gradskim vrtovima, ma koliko ga po njima sasipali sijači mržnje i željeza?!

A mora da možeš dočim ljudi tvojega Grada i pod ovom plamenom sjetvom imaju snage i hrabrosti odmah odstranjivati popadale metalne cvjetove zla iz svojih vrtova u kojima, unatoč svemu, i dalje cvatu oleandri. Mora da možeš, jer ljudi tvojega Grada nisu oglušili od ovoga bubetanja po Gradu. Ljudi tvojega Grada, svjedok sam, ne čuju samo detonacije i iskaze patnji svojih sugrađana. Oni u svemu ovome čuju i vapaj gladne i preplašene mačke iz dvorišta. Pa otvaraju vrata da uđe mačka, bez obzira na to što može ući i neki geler.
Mora da možeš, sveti Vlaho, sve dok u tvojemu Gradu ima maritima što u svojim zapaljenim kućama iz Starog porta imaju hrabrosti i snage isploviti prema Lokrumu i tako pomorcu dostojno sahraniti svoje brodove. Mora da možeš, sve dok se u tvojemu Gradu brodovi štuju isto kao i ljudi. Jer – brodovi su isti kao i i ljudi. I još ovdje ima brodova i ljudi i oleandara i mačaka. Još ima Grada.

Predrag Lucić – Slobodna Dalmacija 07.12.1991.         

 


Pripremio: Luko Brailo





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Velika nagradna igra

1X OPEL CROSSLAND X

3X MOBITEL
SAMSUNG S8 BLACK

3x TABLET GALAXY TAB 10.1 BUS

60X
POKLON BON od 500 KN
NAGRADNA IGRA TRAJE
od 26. 10. 2017. - 25. 1. 2018.














Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija