LIFESTYLE
03.01.2018 u 08:15

U ratu djevojčica, Majda Miloglav se u vrijeme Božića prisjetila 1991.

Mlada pravnica Majda Miloglav, dubrovačko dijete koje je u vrijeme Domovinskog rata na jugu Hrvatske, kao osmogodišnjakinja u skloništima brinula o mlađima, a svojim dječjim pjesmicama pružala i utjehu starijima, u Božićno se vrijeme sjetila 1991. Majda je za Dan dubrovačkih branitelja već napisala jedan tekst o tom vremenu koje se snažno usjeklo u uspomenu djeteta u vrijeme rata, ovim je imala potrebu "zaokružiti" tu priču. Kako bi je sačuvali od svakodnevnih granatiranja i uzbuna, te boravka u tamnim i vlažnim skloništima, mama Ljiljana i tata Hrvoje Miloglav donijeli su odluku da Majda pođe k djedu u slobodni Varaždin... evo Majdinog sjećanja.


komentara  0

Otišla je ali nije htjela……

i dok sam Božić 2017.proslavila u svom dubrovačkom stanu iz kojeg se pogled pruža na Srđ (u vrijeme rata, prvu i jedinu crtu obrane Dubrovnika), sjetih se Badnjeg dana 1991.g.

Dubrovačku Kolendu zapjevali smo tiho, u svojim domovima, polnoćke se na području Grada nisu održavale, iz sigurnosnih razloga, dok je nastava bila u prekidu…moramo znati da tada, kako sam ih u svojim bilješkama kao osmogodišnjakinja nazvala- „okupatorska jugo-armija i teroristi“ nije još odustala od osvajanja mog rodnog Grada. Sjećam se kao da je jučer bilo :
Dubrovnik. Siječanj 1992.g., tata je, znajući, da mir u Dubrovniku neće tako brzo nastupiti, isplanirao moj privremeni odlazak u slobodni Varaždin, dok ja o tome ništa nisam znala.

Luka Gruž...buka, glasovi, naricanje, suze… u isto vrijeme grlim oca i majku i ne želim se otrgnuti iz njihovih zagrljaja……teže mi je nego mjesecima prije, ja znam što je rat, jer sam zaboravila živjeti u miru..

Brod čeka……„Majda, moraš otići, to je za tvoje dobro…   brzo ćeš se vratiti……..“„Mama, tata, ja bi ostala, ne idem nikuda…“Jaka ruka mornara i dijete je na brodu…….U daljini čuju se sirene…….Brod se odmiče od obale, dok ga neprijatelj promatra i drži na nišanu…zvuk brodske sirene meni je bio jednak zvuku uzbune prije granatiranja…

Luka Rijeka…nastavak putovanja i ukrcaj u autobus……
Odlazak u Varaždin, već tada mjesecima slobodan grad.  Suze ne prestaju, suze za mojim Dubrovnikom…
Varaždinski autobusni kolodvor……..Djed Stjepan Kapelari, rođeni Varaždinac, dočekuje me raširenih ruku, nikada nije bio sretniji… Neprospavane noći se nastavljaju...Blagi pogled i tople riječi djeda teško pomažu...Misli i srce su u Dubrovniku….S majkom, ocem, prijateljicama, prijateljima i svim dragim ljudima koje sam, nažalost, mjesecima susretala samo po skloništima. Divne li slobode bez detonacija granata i projektila.  A čuju se i crkvena zvona….Mala Majda to nije htjela……..Nju nitko nije pitao…Morala je otići…

Tada sam razmišljala, a razmišljam i danas, koliko je malih, a u isto vrijeme velikih ljudi, prošlo kroz dubrovački ratni pakao? Koliko je bilo hrabrosti i čežnje za slobodom u tim malim, ali velikim srcima, a mnogi se nisu nikad vratili……Često se pitam gdje bi svi mi bili da nismo sačuvali neprocjenjivo, najvrijednije što imamo :
To su naši životi…….Životi naše djece, tada hrabre, iskrene i odvažne, a danas slobodne!

SJEĆANJE OSMOGODIŠNJE DJEVOJČICE/ Majda Miloglav: prekinuli su mi djetinjstvo, bjelinu dana zamijenila je tama skloništa...







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija