LIFESTYLE
31.12.2017 u 12:55

PREDSTAVLJAMO Mariju i Ivana Milićevića - ljubav i posao spojili su u "Ariju"

Oni su mladi, poduzetni i zaljubljeni,  jedno u drugo, i u svoj posao. Sreli su se u Gradu prije pet godina, postali prijatelji,  vjenčali se, a odnedavno su i poslovni partneri. Ona je slastičarka, a on kuhar. Nakon višegodišnjeg stjecanja iskustva po dubrovačkim restoranima, odlučili su stati na loptu i otvoriti nešto svoje. Slastičarnica „Arija“ na Batali uistinu je nešto novo u Dubrovniku, kako ponudom slastica, tako i svježinom interijera, koji podsjeća na pastičerije iz nekih davnih vremena. Monotortice, napravljene od svježih, kvalitetnih namirnica, servirane na jedinstven način, u kratkom vremenu postale su hit. Predstavljamo Vam optimistične mlade poduzetnike Mariju i Ivana Milićevića. 


komentara  0

- Prezadovoljni smo. Nismo se nadali tolikom odazivu, ali izgleda da je ovo bio pun pogodak.  Marija ne može stići ispeći koliko se traži. Tražimo još jednu osobu, slastičara, slastičarku, ali trenutno nikoga ne možemo naći. Dugo smo čekali razne dozvole, ateste, ali evo napokon smo otvorili 21. prosinca i stvarno nam dobro ide, kaže Ivan, koji je svoju kuharsku pregaču privremeno objesio o klin i svu energiju ulaže u pomaganje svojoj Mariji oko slastica.

Ivan se u kuhanje zaljubio još u trećem osnovne na svadbi svog strica, kada je po prvi put vidio profesionalnog kuhara na djelu.

- Mene je to fasciniralo i znao sam što želim raditi u životu. Već u petom osnovne počeo sam doma kuhati. Završio sam srednju kuharsku školu u Metkoviću,a u Dubrovniku živim već osam godina. Nakon škole radio sam u više restorana kao pomoćni kuhar, ali i dvije godine kao chef kuhinje. Vlasnici jednog dubrovačkog restorana su riskirali i zaposlili me kao mladog chefa. Ispalo je dobro i oni i ja smo na kraju bili zadovoljni. Jedan od specijaliteta na koje sam posebno ponosan bila je jadranska tuna u pepelu od ruzmarina i timijana, koje sam sam brao na Babinom kuku i na Srđu. Trudim se uvijek pronaći prirodne lokalne sastojke koji se mogu iskoristiti u kuhinji -objašnjava mi 25-godišnji Metkovac koji je u Dubrovniku našao i posao i ljubav.

Marija je pak naša sugrađanka. Od osnovne škole maštala je o karijeri slastičarke. Završila je kuharsku školu, jer smjer slastičar tada nije postojao, ali od svog sna nije odustala.

- Radila sam više godina kao pomoćna kuharica u nekim restoranima. Sama sam doma isprobavala recepte, ukrašavanje kolača... i onda sam dobila priliku. U restoranu Nautika sam počela raditi kao pomoćni slastičar. Tu sam ispekla zanat i prekvalificirala se.  Usavršavala sam se u Magellana. Kroz rad se stalno uči nešto novo i tako cijeli život, uvijek se nešto može napraviti još bolje i naučiti više, priča mi Marija dok spravlja Baileys torticu  i prenosi malu digitalnu vagu s jednog na drugi kraj kuhinje.

Kako nešto završi, tako odmah iza sebe očisti. Kuhinja je u savršenom redu. Sve se blista. Pećnica radi, a u njoj se rumeni tijesto u kalupima, s druge strane rade dva miksera i kuha se krema. Na radnoj površini, poviše mramorne ploče, Marija preljeva glazurom gotove tortice. U međuvremenu Ivan poslužuje gošće koje su u Ariji našle ugodan kutak za jutarnju kavu i čaj u kišno jutro. Mirisi koji dopiru iz kuhinje uskoro su obavili cijeli prostor i gotovo je nemoguće nepoželjeti zagristi neki slatki zalogaj.

Njihov plan je uhodati slastičarnicu i u budućnosti otvoriti restoran. Ime je slastičarnici nadjenula Marija, koja je htjela neku autentičnu dubrovačku riječ. I tako je između paste, pastičerije i drugih srodnih i zvučnih riječi „Arija“ (zrak) zazvučala nekako poznato i originalno. 
Svu papirologiju oko otvaranja slastičarnice obavili su sami,pa su se poprilično iscrpili u posljednja četiri mjeseca,koliko je trajalo izdavanje dozvola, provođenje atesta i sve ostalo što hrvatska birokracijatraži za jedan ovakav poduhvat. Unutrašnje uređenje prostora također je njegova ideja, no Marijin djed pitur, opiturao je zidove, Ivanov otac pobrinuo se za šank i vodovodne instalacije, vjenčani kum osmislio im je i izradio logotip, a Ivanova mama povremeno im pomaže.

- Sva ta dokumentacija i čekanje rješenja, dozvola, traje i psihički iscrpi čovjeka, iako smo mi, za razliku od nekih drugih poduzetnika to i relativno brzo riješili. Trajalo je, ali se isplatilo. Dobili smo i poticaj od države za mlade poduzetnike, pa nam je i to olakšalao početak, objašnjava mi Ivan.

Ovaj se mladi par upoznao prije pet godina, a je li to bila ljubav na prvi pogled ili na prvi kolač?

- Ne znam, sad to točno reći - kroz smijeh će Marija - U početku smo bili više prijatelji,  onda je sve ovo drugo krenulo.

A u čemu je razlika između kuhara i slastičarke?

- Vaga je za slastičare neophodna. U pravljenju kolača se striktno treba pridržavati recepta. Ponekad mi nešto i ne ispadne dobro. Ponekad zbog nekih mojih grešaka, ponekad zbog vaganja. U kuharstvu je to drugačije, uvijek možete nešto promijeniti, improvizirati, staviti nečega više, nečega manje i nije potrebno precizno vagati. Ivan mi pomaže jer ipak su to srodna zanimanja, a često od njega naučim nešto što nisam znala.

Na policama su kutije pune oraha, lješnjaka , badema, kokosa, maka..., a čokoladu za svoje kolače Marija naručuje iz Belgije, jer sastojci su osim recepta i slastičarskog umjeća najbitniji dio dobrog kolača, torte, paste....

- Sve što mogu nabaviti domaće u Dubrovniku i okolici nabavljam tu, ne koristim nikakve konzervanse ni umjetne arome.  Sve je prirodno i sve napravljeno od sirovih namirnica u našoj kuhinji. Kako posao bude napredovao nadam se da će popis domaćih namirnica biti sve veći i veći. Najviše nam idu tortice Snickers, koja podsjeća okusom na poznatu čokoladicu, glavni su joj sastojci čokolada, karamel i kikiriki te Karota, tortica od mrkve, oraha s kremom od bijele čokolade.

Posebnost Marijinih kolača je glazura kojom ih ukrašava - mirror glaze.

- Posebna je to tehnika kojom dobijete glatku glazuru u kojoj se doslovno možete ogledati. S bojama se možete igrati koliko god hoćete i nikad neće ispasti isto. Za posao slastičara treba i malo umjetničkog dara, jer ljudi prvo gledaju očima, a potom požele nešto probati. Dekoracije su stvarno umjetnost, a ja se trudim biti originalana, ne kopirati druge, nego na svakom kolaču ostaviti svoj pečat.

Marija i Ivan svaki dan rade od jutra do večeri. Neophodno je to na početku. Naprave do 130 torta i kolača tijekom jednog radnog dana.

- Trenutno mi ništa nije teško, sve mi lagano ide. Svaki da napunimo i prodamo dva do tri puta sve vitrine.  Često znaju ljudi doć, a mi nemamo kolača. To je malo nezgodno, ali evo trudimo se imati svega, a s druge strane svi znaju da su oni kolači koje imamo svježi i tek napravljeni. Ništa u nas ne stoji.

S obzirom da se njihova zanimanja traže u zemli, ali i u inozemstvu zanimalo me je jesu li razmišljali o odlasku negdje drugdje?

- Razmišljali smo i zaključili da ćemo pokušati ovdje jer ovo je ipak naš dom, tu smo domaći, a vani bi zauvijek bili neki tamo stranci. Evo dokazali smo da se i doma može uspjeti. Malo je u Dubrovniku mladih poduzetnika. Ima dosta mogućnosti, ali ljudi nisu baš zainteresirani za poduzetništvo. Svi iznajmljuju.To je lakše, možda bih i ja iznajmljivao da imam stanove, dodaje kroz smijeh Ivan.

Vrijedni, kreativni i željnji znanja, ovi mladi ljudi zasigurno će uspjeti u ovom poslu, a u njihovim budućim planovima, koji uključuju djecu, otvaranje restorana i još ponešto, želimo im da im se ostvare u godinama koje dolaze!


 


Katarina Fiorović / FOTO: Vedran Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija