LIFESTYLE
07.08.2017 u 08:52

Mira i Olandez - ljubavna priča iz Janjine koja traje 63 godine

Prvi put Niek Biegman je na Pelješac je došao 1956. Iz Nizozemske na vespi, krenuo je posjetiti odabranicu svog srca. „Vozio sam najbrže 35 kilometara na sat, ovdje nije bilo asfalta, po makadamu sam više puta pao s motora. Došao sam u Janjinu, a mještani su me odmah odveli u kuću doktora da mi previje rane“. Liječnik je ujedno bio i otac njegove Mire, koju je upoznao dvije godine ranije u Parizu. Vjenčali su se 1961. u Janjini, gdje su, nakon života u Egiptu, Tanzaniji, Australiji, Nizozemskoj, Belgiji, Makedoniji te u svjetskoj metropoli New Yorku, odlučili provesti ostatak svog života i to u Mirinoj rodnoj kući koju su kupili i obnovili sačuvavši duh nekog prošlog vremena i mediteranskog načina života.


komentara  1

Gospođu Miru ugledala sam ispod odrine obrasle gličinom na taraci njezine kuće dok sam šetala Janjinom u kasno poslijepodne. Inače u ova doba zajedno sa suprugom gleda film na televiziji, ali danas je obuzeo neki nemir, pa je malo izašla. Predstavila sam se i rekla da radim reportažu o Janjini, a ona mi je odmah otvorila vrata svog malog raja i ispričala mi nevjerojatnu životnu priču.

Mira i Niek, njen suprug, upoznali su se u Parizu. Kao studenti, oboje su osvojili nagradu Francuske alijanse za izvrsno poznavanje jezika i kulture ove zemlje. Dodjela nagrada 1954. u Gradu ljubavi začela je ljubav između Janjinke i „Olandeza“, kako su Nieka prozvali Pelješčani.

Pismima su studentica francuskog i engleskog  na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i student prava, arapskog i turskog jezika u Amsterdamu održavali su svoju vezu. 1956. Niek se odlučio doći Miri u posjet i upoznati njezinu obitelj. Vespom se uputio iz Nizozemske u Janjinu. Na Pelješcu tada još nije bilo asfalta pa je putovanje, najvećom brzinom od 35 kilometara na sat, bilo prava avantura. Stigao je „Olandez“ u Janjinu, nakon što je više puta pao s motora, pa su ga Janjinari odmah odveli lokalnom doktoru da mu zaliječi rane.

Doktor koji je liječio pola Pelješca, Ivan Cibilić, bio je Mirin otac, a budući zet došao je u kuću baš na dan vjenčanja Mirinog rođaka, na kojemu je i sam sudjelovao, vozeći se na kamionu do Kune, zajedno s drugim svatovima.

- Niek je došao iznenadivši i mene i obitelj, a cijelo je mjesto odmah saznalo za Olandeza, pa su poslije njegovog posjeta svi pitali oca: „Je li pala rič?“ Moj je otac bio liječnik, podrijetlom smo iz Oskorušnog, no 1945. po nalogu tadašnje vlasti preselili smo se u Janjinu, dali su nam kuću Bjelovučića, znamenitih peljeških brodovlasnika. Moja obitelj živjela je u ovoj kući sve do 1975. kad su kuću vratili vlasnicima. Oca su ljudi zvali „sveti Antun“, na konju je obilazio područje od Trpnja, Kune, Janjine, Prapratnog, pa i brodom preko kanala Komarnu, pregledavao je, liječio, pomagao. Imao je nekoliko pravila za zdrav i sretan život za svoje dvije kćeri, mene i sestru: „Ne puši, ne pij alkohol, puno plivaj, dobro uči i pamet u glavu s muškima“. 

Bila sam jedna od najvećih feministkinja u mojoj klasi na Filozofskom fakultetu. Da žena stoji doma i brine se za obitelj za mene je bilo nezamislivo, no sve se promijenilo. Jedno sam kratko vrijeme predavala francuski i engleski u školi, a onda sam postala žena, majka, domaćica. Eto kako vas život nagradi, nikad ne reci nikad. Nije mi uopće žao, naš je život bio ispunjen putovanjima i raznim doživljajima. Za Janjinu sam bila uvijek posebno vezana, svako ljeto smo dolazili doma, osim kad smo bili u Australiji, tu smo se i vjenčali 1961. Svugdje mi  je bilo lijepo, ali samo je ovdje moj dom. Kako čovjek postaje stariji tako mu sve više znače uspomene iz djetinjstva, korijeni.

Kad sam 2000. saznala da nasljednici Bjelovučića prodaju ovu kuću, nisam puno razmišljala. Kupili smo je i obnovili na način da smo sačuvali sve elemente kuće koje je bilo moguće. Kamene i drvene podove, stari namještaj i razmještaj kuće. Imali smo sreću da je u kući gotovo sve bilo očuvano onako kako je to izgledalo i u mom djetinjstvu. Mnogi danas kupuju stare kuće i renoviraju ih da izgledaju kao da su potpuno nove. Nama to nije bio cilj, zašto od starog raditi novo? Ova je kuća moj roditeljski dom, toliko je uspomena i emocija u svakom njenom kantunu. Znate, što čovjek više stari te mu stvari postaju sve važnije, sve ih više osjeća. Htjela sam očuvati raspored kuće, taraca, vrt, saloču… to nisu samo sobe i stvari, nego i način života, koji želimo očuvati, ispričala mi je gospođa Mira.

Kamena taraca s odrinom i masivnim drvenim stolom s obje je strane okružena vrtom i  svugdje je neka stolica, naslonjač, kutak za uživanje. U prizemlju je kuhinja, koja je ostala sačuvana u originalnom postavu, kao i viseći ormari u hodniku. Jedan mali kutić, nekadašnju spremu, gospođa Mira je pretvorila u dječji kutak. Tu su se nekad igrale njezine unuke, koje žive u Londonu, a taj mali dječji kutić, gospođa Mira redovito očisti i poslaže opet.

„ Odrasla sam u ratno vrijeme i nikad nisam imala igračke. Možda je malo čudno, ali mene taj kutić, kad god ga pogledam, čini sretnom“.

Na kat se penje kamenim skalama, a u središnjem dijelu kuće je velika saloča iz koje vrata vode u četiri okolne sobe i iz koje se izlazi na veliku taracu s koje pogled puca na Janjinu i Popovu luku s jedne te na Pelješki kanal na drugu stranu. Na vidikovcu su dva naslonjača, a miris trava i aromatičnog bilja puni nosnice u suton.

Niek je gledao film, ali kad ga je Mira pozvala da se javi novinarki, ugasio je televiziju. Skroman kakav jest nije mi gotovo ništa o sebi ispričao. Dok sam ih fotografirala na taraci, reko mi je da se iz hobija bavi fotografijom. Kasnije sam saznala da je tako, iz hobija, objavio desetak fotografskih monografija, da je bio član odbora prestižne izložbe novinske fotografije World Press Photo, da je svoje fotografije izlagao u mnogim svjetskim galerijama.

Njegova supruga kazala mi je kako je Niek sudjelovao u mnogim diplomatskim misijama, koje su Hrvatskoj pomogle u priznanju, ali i u Domovinskom ratu i poslije te je za to odlikovan ordenom Ante Starčevića od predsjednika Republike Hrvatske Iva Josipovića. Niek je kao diplomat radio i živio u Egiptu, Tanzaniji, Australiji, Nizozemskoj, Belgiji, a prije mirovine bio je veleposlanik Nizozemske u Ujedinjenim narodima u New Yorku te NATO-ov ambasador u Makedoniji. Putovao je po cijelome svijetu, a u stopu ga je pratila Mira i njihovi sinovi.

Za Janjinu kaže da je tu lijepo živjeti.„Moj je dom tamo gdje je moja žena, da je ona iz Tuzle i Tuzlu bi volio“, šaljivo će Niek, koji osim arapskog, turskog, engleskog, francuskog… sasvim solidno govori i hrvatski.

Mir, tišina, priroda, ljepota, blizina mora, miran način života i uspomene na neka prošla vremena, kojih se sjećaju s nostalgijom, ali bez žaljenja, razlozi su zbog kojih je ovaj par izabrao Janjinu za svoj dom, a razgovarajući s njima, osjetite tu njihovu ljubav koja traje. Osjetite tu pažnju s kojom se jedno prema drugome odnose, opuštenost kojom se jedan s drugim šale, vidite te poglede...O ljubavi oni ne govore, ali je žive.


Katarina Fiorović





KOMENTARI / Komentiraj
   
   

Dubrovnik-Ljilja 07.08.17 u 10:14
Jako lijepo , KAtarina. Hvala.





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija