KULTURA
13.06.2017 u 09:13

PRED DUBROVAČKU PREMIJERU
Frano Mašković: gluma je zeznut posao, nije kopanje rudnika, ali jest kopanje po sebi...

Kazalište Marina Držića za posljednju ovosezonsku premijeru priprema jednu sasvim posebnu i neobičnu predstavu. Na fotografijama s proba u Bokaru ugledala sam starog prijatelja, jednog, usudit ću se reći, od ponajboljih hrvatskih glumaca mlađe generacije, Frana Maškovića. Odmah sam se sjetila srednjoškolskih dana i njegovih prvih koraka u glumi, i to je bilo sasvim dovoljno za razgovor. Frano sad već punih 19 godina živi i radi u Zagrebu, ali onih 19 prethodnih koje je proveo u Dubrovniku oblikovale su ga u osobu i glumca kakav je danas. Razgovarali smo o početcima njegove karijere, o glumi, o novoj dubrovačkoj predstavi, o Gradu…

Razgovarala: Katarina Fiorović


komentara  0

Mnogi od Vas ne znaju da je u poslijeratnim 90-ima u Dubrovniku bilo jako malo sadržaja za mlade. No dramska radionica koju je vodila glumica Nina Hladilo u prostorima HKD Napredak, na najvišem katu Lučarice 1, okupljala je godinama 20-ak gimnazijalaca koji su imali tu sreću večeri provoditi učeći i analizirajući dramske tekstove. Sve to bilo je slučajno, no iz te grupe čak su trojica završili Akademiju, a neki se i dalje amaterski bave glumom.

- Sve do trećeg srednje nisam znao čime bih se uopće bavio u životu. Kad sam došao na dramsku kod Nine, to je bilo pravo otkriće. Ništa me nije zanimalo, koliko učenje tekstova. Bili smo genijalna ekipa. Bio je druženja, gostovanja, tuluma, ali se na tekstu ozbiljno radilo. Igrali smo Držića, Shakespeara, razne recitale.

Akademija je bila logičan slijed, samo što tamo shvatiš da gluma nije samo zabava, tulum i veselje. To je zeznut posao. Nije kopanje rudnika, ali jest kopanje po sebi, što je nekad možda i teže, ali to je jedna stvar koju ja znam i volim radit. Na prijemni u Zagreb sam došao obijesno, s uvjerenjem da nema šanse da me ne prime. Malo sam se umislio. Ušao sam u uži izbor, ali nisam upao. Da bi ostao u Zagrebu upisao sam agronomiju s namjerom da opet idem na prijemni za godinu dana. Ovaj put sam se ozbiljno pripremio. Krenuo sam s pripremama u četvrtom mjesecu, a prijemni je bio u devetom. Prošao sam i tu je krenulo moje putovanje u glumu.

Zagreb je bio otkriće u smislu kulturne ponude, brojnih predstava i kazališta, no Frano je ipak prije svega razmišljao o povratku u Kazalište Marina Držića. Ali na zadnjoj godini studija dobio je ponudu koja se ne odbija.

- Nakon jedne odigrane predstave, Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) mi je ponudio mjesto u ansamblu. To je bilo ostvarenje svih snova. Nije možda u redu da ja to govorim, ali ZKM je za mene bio i ostao najbolje hrvatsko kazalište. Kazalište Marina Držića za mene ima posebno mjesto u srcu. Uvijek se odazovem, kao gost. KMD, Igre i Lazarete negdje osjećam kao svoje. Ipak Zagreb je grad u kojem sam najviše gradio karijeru. Kuriozan sam čovjek, osim kazališta interesira me film, serija, eksperimentala, radio, razne forme. To sve nudi Zagreb, ali evo i Dubrovnik, u kojem sam upravo dobio priliku raditi neku tu drugu, novu formu u predstavi "Orfej sluša radio" na Bokaru.

Frano je glumac koji se redovito pojavljuje u hrvatskim filmovima, i to često onima s ozbiljnim i teškim temama. Mnoge uloge u predstavama u matičnom ZKM-u također su često vrlo zahtjevne i ozbiljne, no imali smo ga priliku gledati i u domaćim humorističnim serijama. Kako se nakon jedne teške i ozbiljne uloge pretvoriti u smiješnog Dalmatinca u humorističnoj seriji?

- Gluma je zanat, ja je ne mistificiram. Naravno da uz cijeli taj trud i rad moraš imati zrno talenta, koje sav taj trud obogati, ali gluma je gluma bilo filmska, bilo kazališna, bilo u seriji. Naravno da ima razlika, u filmu trebaš biti što prirodniji, dok je kazalište malo uzdignuto, kao forma. Za glumca je dobro nakon par ozbiljnih uloga gdje si kopao po sebi, odigrati neku smiješnu prozračnu formu. Obožavao sam raditi i „Stipu u gostima“ i „Glas naroda“, i ovih nekih par serija u kojima sam bio jer su kolege bile izvrsne. Dobra je i promjena okoline, kolega, redatelja i forme. Svaka uloga donese nešto novo i nečemu te nauči o svijetu u kojem živiš, i ljudima s kojima surađuješ, ali i o samome sebi.

Ima li neka uloga koja ti je posebno draga, koja te je obilježila?

- Tjeraš me da prosipam floskule: sve su uloge naša djeca, ja svaku jednako volim…To nije istina. Neke uloge dođu prirodnije, oko nekih se pomučiš. Jedan je režiser rekao za glumce: „ti ne biraš ulogu, nego ona tebe“. Imam još svojih snova, želja što bi htio odigrat, a još nisam, ali to stavljam na stranu. U cijelom dosadašnjem iskustvu kazališta koje mi se događa, naučio sam da trebam pustiti stvari da se same dogode. I tad mi se dogode najbolje stvari, najbolje uloge.

Kako izgleda radni dan glumca?

- Mi imamo sreću da probe počinju oko 10 sati, pa se stigne ujutro napravit doručak djeci, odvest ih u školu, vrtić… Probe traju do 15 sati. Onda obaviš sve potrebno do 18 sati, kad u kazalištu počinje priprema za predstavu. Poslije predstave, malo opuštanja i opet ispočetka. Na projektima predstavama, filmovima… radi se oko 2 mjeseca, a onda imamo prazan hod, odmor tijekom kojeg se možemo posvetiti obitelji, hobijima…Ljeto pokušavam provesti s obitelji, najčešće nas četvero idemo na Pelješac. Odmor je za mene kupanje, dobra knjiga, film, hrana i naravno dobra kapljica. Preko ljeta nastojim pročitati i pogledati i poslušati sve ono što tijekom godine nisam stigao. No naravno, ako me netko pozove da glumim preko ljeta, neću odbiti.

Kako Franova djeca reagiraju kad vide tatu na televiziji?

- Djeca su predivna, ona me uvijek stave u perspektivu. Mogu ja glumit ne znam koje uloge, za njih sam samo tata, koji mora bit tu, napravit Čokolino u 7 ura. Njih boli briga kad sam ja sinoć došao doma nakon teške predstave, oni traže svoje. Oni rijetko gledaju moje predstave, jer to su ozbiljne predstave, preteške za njih. Kad su bili mali bilo im je čudno gledat me na televiziji, a ja sjedim na kauču do njih. Pokušavam ih poštedjeti tog šušura i slikavanja. Neka oni žive svoj život i budu svoji ljudi, ja sam tu da ih podržavam, ne da radim pritisak.

U filmu Trampolin redateljice Katarine Zrinke Matijević, koji je osvojio brojne nagrade, igraš ulogu dunda djevojčice, koju vlastita majka psihički zlostavlja. Kako takve uloge djeluju na tebe i na tvoj obiteljski život?

- Kad sam pročitao scenarij, nije mi bilo svejedno. Činjenica je da smo na djecu svi posebno osjetljivi. Činjenica je i da kroz kazalište treba progovarati o temama koje su tu, i ne mogu se sakriti pod tepih. Zlostavljanje djece je jedna takva tema. Zlostavljanje ne mora uvijek biti fizičko.

Zrinka je napisala jedan hrabar scenariji. Pokušala je u par priča kroz tri ženska lika pokazati kako psihičko zlostavljanje u djetinjstvu djeluje na djevojčice, djevojke i žene. Igram ulogu dunda zlostavljane curice koji tu negdje riješi probleme, koliko može, slomljen kakav je. Učinila mi se uloga mesnata, živa. Takve su uloge uvijek zanimljive.

Pripremao sam se čitajući scenarij, literaturu koju je ona koristila i razgovora koje je ona vodila dok je pisala scenarij. Snimali smo nekoliko scena u domu za djecu u Nazorovoj, pričali s odgajateljicama u domu. Sve što sam za ovu ulogu pročitao i svi ti razgovori su teške i mučne priče, ali cilj je da glumcu bude kristalno jasna što igra i tko je taj čovjek kojega igraš, otkud dolazi, koji su njegovi strahovi, koje su mu pozitivne strane. Glumac uz režisera i kolege treba izmaštati cijeli jedan novi život i svijet.

Nakon uživljavanja u ulogu, kad ona završi postoje mehanizmi s kojima se pravi rez i izlazi iz uloge. Nije to jednostavno, ali kad sve završi dođem doma i sjednem na kauč i više nisam taj lik. Slobodne aktivnosti i opuštanje tu su presudne. Uputim na Sljeme ili na plivanje ili uzmem djecu i pođemo se na livadu se igrati. Sve to je potrebno kako bi napravio granicu između stvarnog života i nečijeg tuđeg života u koji si se uživio, kako bi ga što vjernije prikazao.

Što se posljednjih tjedana događa u Bokaru i što će nam KMD premijerno prikazati 15. lipnja?

- Radimo jednu zanimljivu i eksperimentalnu predstavu u savršenom prostoru. Redateljica i scenaristica je Pavlica Bajsić Brazzoduro, koja se prije par godina počela baviti spajanjem kazališta i radio drame. Predstava „Orfej sluša radio“ je radiofonijsko kazalište, daje iskustvo radio drame uživo. Igram Orfeja, koji je radio amater i pjesnik.

 

Radio je baziran samo na emociji i glasu, kojim ocrtavaš svijet. Predstava pokušava prikazati što se događa kad radio kazalište izađe iz zvučnika i kad ga trebaš i gledati. Zanimljiva mi je ta forma kojom preko radija pokazuješ da se ugasilo svjetlo. Pavlica je u Hrvatskoj među prvima koji to rade. Već sam prije s njome surađivao u poigravanju s ovom neobičnom formom i jako mi je drago da je pozvana da u Dubrovniku napravi tu predstavu. Još me je više oduševilo da je kazalište iskoračilo u prostor u ambijentalni Bokar, ne sjećam se da sam ikad bio u Bokaru. Krležin Aretrej je 1972. bio postavljen u ovoj tvrđavi, od tada ona, koliko znam, nije bila kazališna pozornica.

Mislim da će predstava biti zanimljiva Dubrovčanima, koji svakodnevno prolaze kraj Bokara, a da se nisu zapitali što je unutra. A trenutno se unutra događa jedno predivno malo kazalište u kojem se radi nešto novo. Svi mi muzičari, glumci, redateljica i scenograf istražujemo.

U predstavi igraju Marija Šegvić, Zdeslav Čotić, Helena Kovačić, Nika Burđelez i ja. Otkriće mi je i fantastični dubrovački bend  IZAE koji je bitan dio predstave.  

Nakon premijere i nekoliko izvedbi počinje odmor?

- Pa ove godine baš i ne, u srpnju igram u Kralju Learu na Brijunima. Predstava se igra već 15 godina, zadnjih pet i ja sam dio stalnog postava. U kolovozu ću ići 10 dana u Ameriku s producentima Davidom Lušićem i Edijem Mužinom snimati dokumentarac o indijanskom plemenu Croatonima, za koje se oni pitaju imaju li kakve veze s Hrvatima.

Na jesen počinje nova sezona u ZKM-u, a do kraja godine trebali bi izaći iz postprodukcije dva filma. U prosincu „Osmi povjerenik“, prema Baretićevom kultnom romanu u kojem glumim povjerenika. U studenom bi trebala biti premijera filma „Na zapadu“, mlade redateljice Sare Hribar u kojem glumim redatelja koji traži glavnu glumicu za film o ženama Kamenskog. Za dalje ne znam, ali sam siguran da će biti dosta zanimljivih uloga.

Kako si sam rekao pola dosadašnjeg života proveo si u Dubrovniku, pola u Zagrebu. Često dolaziš u Grad, pratiš što se događa. Kako iz tvoje perspektive lokalpariota s odmakom izgleda život i kazalište u Gradu?

- Pitanje koje se treba prije svega postaviti jest: za koga postoji ovaj grad, za građane da u njemu pristojno žive ili za turiste? Naravno da se turizam ne može zaustaviti i da Gradu treba i zimski šušur, ali sve to treba svesti na mjeru ugodnu stanovnicima, pogotovo onima unutar zidina, koji su trenutno stvarno „ugrožena vrsta“. Ljudi su se u Gradu počeli osjećati kao stranci, a to nije dobro.

Zimi se s kućicama pokušalo vratiti građane, ali stvarno, zar jedan grad poseban u svijetu, kao što je Dubrovnik ne zaslužuje barem malo maštovitiji i vizualno ljepši zimski šušur. Zar biser Mediterana mora zimi izgledati isto kao Zagreb, Beč, Varaždin, Berlin? Pa ni malo zimske dosade nije na odmet. Dosada je nužna za kreativno razmišljanje, ako ste stalno zabavljeni, zaboravljate misliti.

Kad je riječ o kazalištu, smatram da Dubrovniku nedostaje nezavisnih kazališnih produkcija. Mala privatna kazališta, produkcije, sigurno bi obogatile kulturni život grada. Naravno kazalište i film su skupi projekti koji osim glumaca uključuju cijelu mašineriju ljudi, no lokalne vlasti to trebaju prepoznati i poticati. Nijedan grad, Dubrovnik pogotovo, nije tako malen da ne može imati dvije, tri produkcije. Recimo, barem jedno malo dječje kazalište. To je skupo, ali je jako potrebno.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
Synergia2
KULTURA
0      18|08|17 u 12:34
FOTO: Ovacije za Synergiju 6 na Igrama
Spiritual_Market
KULTURA
0      18|08|17 u 12:30
Porinom nagrađeni jazz album uživo u Slavici
antoneta_kusijanovic
KULTURA
0      18|08|17 u 08:06
Dubrovkinja za svoj film "U plavetnilo" osvojila Srce Sarajeva
DLJI_kralj_belgijanaca
KULTURA
0      17|08|17 u 20:01
Smijeh uz komediju Kralj Belgijanaca za kraj filmskog programa 68. Igara
ElenaFerrante3
KULTURA
0      17|08|17 u 10:01
Elena Ferrante privukla brojnu publiku u Sponzu

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija