LIFESTYLE
15.04.2017 u 20:25

JAKO DOBRA PRIČA
PREDSTAVLJAMO: Ivica Hajdić, profesor matematike i fizike kojega učenici obožavaju

On je profesor matematike i fizike kojega učenici obožavaju. Njegova je životna filozofija naizgled iznimno jednostavna i primjenjiva - kaže kako uvijek dobiješ onoliko koliko daš. A, djeca vraćaju i više. Slučajno je završio u školi gdje je otkrio svoju životnu školu u kojoj uživa, mijenja se i uči. Od djece. Najbitnije je iz tih malih bića izvući ono najbolje i ne plašiti ih izazovima života, nego ih pripremati za život. Na nama je da stvorimo plodno tlo, zaljevamo ga i njegujemo, jer meni osobno najdraža mudra izreka kaže da su „cvjetovi budućnosti, u sjemenu sadašnjosti“. Eto. U tome je tajna profesora Ivice Hajdića. Čini se jednostavno, iako nije. Za sebe će reći da je ponosni Mljećanin. Svojim objavama životnih priča oduševio je svoje fb prijatelje, a uskoro će ih i ukoričiti u knjigu svojih životnih spoznaja... Zanimljiv je lik naš gost - Ivica Hajdić.


komentara  0

Dosadašnji život, škola, studij, poslovi...

Rođen sam 28.2.1979. u Dubrovniku. Osnovnu školu sam završio na otoku Mljetu nakon čega upisujem srednju elektrotehničku školu u Dubrovniku. Četiri godine srednje škole proveo sam u Muškom đačkom domu Dubrovnik. Nakon toga upisujem Pomorski fakultet gdje stječem diplomu inženjera brodske elektronike i elektroenergetike. Položivši razliku predmeta, upisujem smjer „Menadžment u pomorstvu- nautički smjer“ čime sam postao dipl. ing. pomorstva, smjer menadžment.

Tijekom studiranja radio sam pet sezona u hotelu „Odisej„ u službi nabave hrane i pića i jednu godinu kao lučki operator pri Lučkoj upravi Dubrovnik. Ubrzo nakon završetka studija, vraćam se na svoj Mljet gdje se zapošljavam u Nacionalnom parku „Mljet“, u početku u odjelu nadzorne službe kao nadzornik, a zatim u sektor turizma kao voditelj službe za turizam i promidžbu. Budući da sam kroz posao u Nacionalnom parku „ušao“ u svijet turizma, a oduvijek me zanimalo osmišljavanje turističke ponude, kreiranje turističkog proizvoda i destinacijsko upravljanje na održivi način, upisao sam posljediplomski studij : “Upravljanje marketingom u turizmu“  pri Sveučilištu u Dubrovniku. Obranio sam završni rad upravo na temu „Mogućnosti razvoja održivog turizma na otoku Mljetu“ i stekao diplomu sveučilišnog specijalista ekonomije, univers.spec.oecc.  Međutim, zbog specifičnosti života na otoku, nemogućnosti razvoja vlastitih ideja i ciljeva, nakon tri godine rada u nacionalnom parku, odlučio sam otići u Dubrovnik u potragu za novim izazovima. Jedan slučajan poziv tajnice Marije iz Osnovne škole Mokošica usmjerio je moj život nekim drugim tokom, te sam počeo raditi u školi kao profesor fizike. Od tada se moj život okrenuo u nekom drugom smjeru. Od prvog dana zavolio sam rad sa djecom i znao sam da je to posao kojeg želim raditi. Nakon par godina prešao sam u Osnovnu školu Marina Držića gdje još uvijek predavam matematiku, a predavao sam i fiziku. Više godina sam predavao i mnoge stručne predmete u Ekonomskoj i trgovačkoj školi Dubrovnik, radivši istovremeno u osnovnoj i srednjoj školi. Kako bi mogao raditi u školi godinu dana sam proveo u Splitu gdje sam na Prirodnoslovno-matematičkom fakultetu položio pedagoško-psihološku-metodičko-didaktičku naobrazbu neophodnu za rad u školi. Već deset godina radim u školi i zaista obožavam ovaj posao. Danas sam sretno oženjen za suprugu Ivanu. Imamo dvije curice, Nikol i Leonu.

Djetinjstvo na Mljetu

Kad razmišljam o svom djetinstvu na Mljetu, ponekad mi se čini kao da sam živio neki drugi paralelan život koji nema veze sa današnjicom. Život svih nas, tih osamdesetih, dijametralno se razlikovao od današnjeg života, a na otoku pogotovo. Bezbrižno djetinstvo u kojem sam odrastao sada mi se čini kao bajka u koju sam nekad davno usnuo i koja nema previše dodirnih točaka sa današnjicom. I vjerujte mi, tako bih se rado opet vratio u to vrijeme kad nismo imali ništa, a opet smo imali ispunjeno srce i bezbrižnost. Jer, kad čovjek ima malo, sretan je s time što ima i ne treba mu puno, a kad ima puno, vapi za previše. Uvijek se u meni budi neopisiv osjećaj slobode, sreće i spokoja kad se sjetim tog vremena. Naše zamjenske tete iz vrtića bile su naše babe i djedovi koji su nas odgajali onako starinski, po instinktu, prenoseći nam ljudske vrijednosti, tradiciju i životna načela koja su oni naučili od svojih starih. Odrastali smo u prirodnom okruženju koje nije nudilo društveno - kulturne sadržaje, tako da smo morali biti maksimalno kreativni i maštoviti u osmišljavanju samoinicijativnih programa: od pravljenja logora u šumi, postavljanja zamki za životinje, istraživanja raznih špilja, jama, igranja nogometa, frnja, lastike, pravljenja praćki itd.

Besane noći pred putovanje u Grad

Svaki odlazak u Dubrovnik za nas Mljećane je bio  prava avantura. Putovanja su trajala satima. Iz mog sela Blata išlo se par kilometara makadamskom cestom do uvale Kozarice odakle bi nas čovjek odveo barkom prema brodu Perast koji je vozio na relaciji Mljet-Dubrovnik. Perast bi se zaustavio nasred kanala da nas pokupi iz barke. Tada bi krenulo naše avanturističko putovanje po elafitskom otočju i konačno do našeg Grada. Ujutro bi se ustali u 3:30 da bi došli u Dubrovnik oko 8:30. Zvuči nevjerojatno. Putovanje od Mljeta do Dubrovnika trajalo je nevjerojatnih 5 sati i isto toliko nazad. Upravo zbog dugog i napornog putovanja ljudi su išli u Dubrovnik isključivo iz nužne potrebe. Nama, djeci, odlazak u Dubrovnik značio je najsretniji mogući događaj. Značio je opskrbiti se slatkišima, frnjama, romanima i eventualno novom loptom, ako bi se mama smilovala. Odlazak u Grad značio je nespavanje cijele noći od silne sreće, uzbuđenja i euforije. Gledano iz današnje perspektive i današnjeg načina života, teško za razumjeti. U biti, danas izgleda smiješno da te može toliko usrećiti jedan običan odlazak u Grad, makar išao u doktora, ali vjerujte tako je bilo. Iako smo živjeli izolirano, iako smo bili zakinuti za društveno - kulturni život, bilo je to za mene najljepše moguće djetinstvo. U to vrijeme, "selfie" je značio vlastiti odraz u starom ogledalu napuklom od "zuba vremena". Zime su bile nevjerojatno duge, činilo se kao da traju cijelu vječnost. Crtani se čekao kao ozeblo sunce u 19:15 svaki dan, i poslije tog trenutka sva djeca su odlazila u carstvo snova. Signal na TV - u je bio toliko loš da si jedva razlikovao „Toma od Jerry-a“ ali nama to uopće nije smetalo. Bili smo sretni uz tu malu crno bijelu spravu u koju smo gledali kao u osmo svjetsko čudo, koja je uglavnom prikazivala sniježnu sliku. Nekako su nas male, naizgled beznačajne stvari veselile; grijali smo se uz špaher na drva, pričali, kartali, a često puta onako spontano i zapjevali. Feste su uglavnom bile u Babinu Polju, najvećem i glavnom mjestu na otoku. Harmonike i pjesma do zore i danas su odlike Mljeta i Mljećana. Feste su nam u krvi. Cijeli bi se otok skupio u dom koji je bio centar društvenog života gdje bi stariji plesali, pjevali, ćakulali i pili, a mi mladi sanjali kako ćemo jednog dana njihovim stopama. Kad ovako razmišljam, svi su bili nekako puno opušteniji, razdraganiji, sretniji. Odnosno, puno manje opterećeni. Nitko nikoga tada nije pitao koji je mobitel kupio, koliko je bukirao apartmana i koliko mu konja ima auto. Nitko nije imao mobitel, rijetki sobu za najam, a još rjeđi dobro auto. Božić je u to vrijeme značio okupljanje, obitelj, druženje, povezanost i nije bila bitna veličina jelke, ispunjenost stola ili količina kolača kojom ćete impresionirati susjede i rodbinu. Cijeli razred mogao je stati u učiteljev renault 4 kad bi išli na neki školski izlet koji je značio branje ciklama ili odlazak na neki od izvora vode. Naša dobra učiteljica Ilona krijepila nas je čajem u učionici dok smo ponavljali zemljopis, grijući se uz veliku peć na drva koja bi nekad znala i zadimiti cijelu učionicu. Neopisivo. Nezaboravo. Jedinstveno. I ljeta su bila posebna. Ekipna kilometarska hodanja po makadamskim putevima i šumama do najbliže vale ili plaže obilježili su većinu mojih ljeta. Najljepše trenutke tzv. mljetovanja sam proveo uz dobru ekipu na mljetskim plažama uz gitare, vino i noćna kupanja. Nikakav disko, kafić ili koncert ne mogu se usporediti s osjećajem sreće dok sam s ekipom uz gitaru na Malom i Velikom Jezeru uživao u ljetnim noćima. Mljetovanja za pamćenje.

Moja današnja mljetovanja...

Moj Mljet. I lijep i surov. Otočki život najbolje opisuju oni poznati stihovi :“Život je na škoju i radost i tuga...“ Prelijepi otok, bajkovitih uvala, bistrog mora i veličanstvene prirode, a s druge strane gotovo pust. Ljeti oživi, svi se dive njegovoj ljepoti, ali rijetki ostaju cijele godine. Kao da umire u svojoj ljepoti. Manje od tisuću stanovnika na 100 kilometra kvadratnih. To je realnost Mljeta danas. Najveća vrijednost Mljeta su upravo njegovi stanovnici. Ljudi čine njegovu ljepotu potpunom. Često dolazim, najčešće vikendima i za praznike, uglavnom. Mama mi živi na Mljetu, tata mi je umro prije par godina, tako da mi je vazda pola srca na škoju. Iskreno sam ponosan na svoj otok. Uvijek se svuda i svakome predstavljam kao Mljećanin. Sinonim za Mljet za mene osobno je moje istinsko doma. Moj me škoj zove i moram svako nekoliko napuniti svoju dušu njegovom lijepotom i mirom. Fale mi i moji ljudi, prijatelji, moja obitelj tako da se Mljetu uvijek rado vraćam. Zove me moje djetinstvo. Zove me moja pripadnost, a njoj se čovjek uvijek vraća.

Rad u školi

Život je neobičan, nepredvidljiv i nevjerojatan. Nisam nikad sebe zamišljao u školi, iako su mi uvijek ljudi govorili da „imam mota raditi s djecom“. Sudbina me odvela na pravu adresu. Jedan telefonski poziv prije desetak godina, tajnice Marije iz Osnovne škole Mokošica, inače moje drage susjede s Mljeta, usmjerio je moj život u pedagoške vode. Ljubav prema djeci oduvijek je u meni postojala i upravo sam je kroz školu do kraja osvijestio i izrazio u punom smislu. Rad u školi je postao moja životna škola u kojoj sam pronašao sebe. Čak je riječ posao neadekvatna, prije bih rekao da je to poziv kojeg čovjek voli ili ne voli. Volim i uživam raditi s djecom. Sretan idem na posao, a to je velika privilegija. Rad s djecom čovjeka oplemenjuje, jer dajući svoje znanje, vrijeme i ljubav, jednakim žarom primaš svoju refleksiju od djece. To je veza koju može doživjeti svatko tko s ljubavlju radi svoj posao. To je zakon života, vrlo jednostavno načelo primjenjivo u svakom segmentu života. Bitno je da to što dajete, dajete iskreno i iz srca, onda će vam se istom mjerom vratiti. Na iskreni osmijeh, ljudi vraćaju istom mjerom, dok kiseli osmijeh krije neiskrenost u sebi i nećete dobiti iskrenu povratnu pozitivnu reakciju. Naravno da ima i težih dana, naravno da nije uvijek sve idealno i savršeno, ali generalno gledano, ovo je posao koji me ispunjava.

Današnja djeca

Današnja djeca definitivno se razlikuju od nas po mnogim aspektima. Tehnološka revolucija, konzumerizam i sustav iskrivljenih vrijednosti poduprt medijsko-marketinškim utjecajem stvorio je anomalije u društvu, tako i među djecom. Ali, nisu djeca kriva i društveno je licemjerno upirati prstom u djecu, jer su oni  refleksija svih nas. Mi smo ti koji smo uzor toj djeci, mi smo ti koji moramo ispravljati te anomalije, mi smo ti na kojima leži odgovornost. Jer, djeca vape za ispravnim stvarima, dobrotom, ljubavlju, odgojem i zdravim ograničenjima. Uz jedan iskreni pristup i gledanje na život iz njihove perspektive, iz njihove kože, puno ćete jednostavnije doprijeti do njih, shvatiti ih i pomoći im da izađu na pravi put. Djeca vape za razumijevanjem, samo što mnogi to ne razumiju. Potrebno je pristupiti djeci iskreno, čista srca, da se osjećaju shvaćeno i sigurno.  Dobar odgoj i izgrađivanje djetetove osobnosti podrazumijeva sretno djetinstvo, a to je naše ključno poslanje. Sretno dijete treba biti naš krajnji cilj. Probuditi u djeci ono najbolje, da budu prepoznati kao pojedinci koji vrijede, koji zaslužuju šansu i koji su shvaćeni. Znanje je jedan segment škole, ali ne i jedini.  Ključ je u nama, samo je pitanje želimo li ga pronaći.

Matematika i fizika nisu bauk, ako...

Prije svega, potrebno je, koliko god više, objasniti djeci svrhu učenja matematike i fizike u osnovnoj školi, jer osim osnovnih matematičkih operacija, oni najčešće ne vide korak dalje i često ne vide smisao u nečemu što je za njih imaginarno. Kad dijete ne vidi u nečemu smisao, nestaje motiva i strasti za novim znanjima. Upravo je to jako bitno, pokušati osvijestiti važnost i poveznicu sa stvarnim životom ovih predmeta, uostalom, kao i svih predmeta u školi. Djeca vape za nekim životnim odgovorima koja nisu uvijek u domeni predmeta kojeg predajemo, ali su jednako životno bitna. Zato škola i jest odgojno-obrazovna ustanova. Moj pristup djeci je ujedno i neka moja životna filozofija je: svatko je genijalac u nekom području života, samo treba otkriti u kojem. Svako dijete ima dar u sebi za najveće dosege života. To im svaki dan govorim. Uvjeravam ih da svatko ima talenta za nešto što mora otkriti u sebi. Kroz razgovore, objašnjavanja i tumačenja, uvijek nastojim stvoriti  pozitivno – autoritativan odnos, u smislu da me djeca uvažavaju, slušaju i poštuju, a da se s druge strane osjećaju sigurno, zadovoljno i sretno. Ne moraju svi biti izvrsni matematičari i fizičari, uostalom, ocjene u mojim razredima su dosta šarolike, ali je najbitnije da se svako dijete osjeća sigurno, sretno. Bitno je da učionicu, sa zvukom školskog zvona, učenici napuste s osjećajem svjesnosti ocjene koju su postigli. Ako nekad nešto slučajno pogriješim, nije mi se problem ispričati bilo kojem djetetu, u bilo koje vrijeme, a to djeca jako cijene. Iskrenost je uvijek bila i ostala najbolja „deviza“. Ne možete ih prevariti. Oni čitaju vaše postupke, osjećaje i reakcije jako dobro. Djeca su vam najbolji suci. Kad vi djeci maksimalno vjerujete, date im svoje povjerenje i ljubav oni vam vrate ili jednakom mjerom ili najčešće puno, puno više.

Ranjivost današnje djece, kriza obitelji

Mi smo svi privilegirani i blagoslovljeni što živimo u Dubrovniku, tako da je naš životni standard i životni standard naše djece u Gradu puno bolji od ostatka Hrvatske. Mogli bismo reći da način života naše djece nije reprezentativan uzorak hrvatske realnosti, iako su neki generalni aspekti svuda jednaki. Imam osjećaj da su sve frustracije, negativnosti i ranjivosti djece   globalan vapaj društva za promjenama. Ali, nažalost, rijetki čuju i razumiju taj vapaj. Djeca su u svojoj naravi, u svojoj izvornosti dobra, iskrena i autentična, ali su isto tako ranjiva, neiskusna i nesigurna. Lako je kritizirati određene anomalije među mladima, ali se svi trebamo zapitati, zbog čega je tome tako. Zašto imamo sve više asocijalnih ponašanja, agresivnih ispada, diskriminiranja svih vrsta? Znam, mnogi će reći da bilo toga i prije, samo se nije toliko govorilo i pisalo. Istina je da se danas više govori i piše o svemu, ali to ne opravdava postupke pojedinaca. Valjda smo trebali kao društvo evoluirati u tom pogledu. Smatram da je kao uzrok anomalija osim već nabrojanih uzroka društvenih okolnosti: tehnoloških, konzumerskih, medijskih i marketinških najviše stradala obitelj bez koje je teško graditi dobre odnose. Obitelj je temelj svake osobe i temelj društva. Obitelj je sigurna luka svakom djetetu. Bez snažne obiteljske podrške, teško djeca nalaze svoj životni put. Urušavanjem obitelji urušava se društvo. To je jedan domino efekt. Isto tako smatram da naš školski sustav previše robuje formalizmu, zadovoljavanju nekakvih normi i pravila, ne stavljajući čovjeka odnosno dijete kao pojedinca, kao vrijednu jedinku, na prvo mjesto. Potrebno je napraviti takav sustav školstva koji će biti orijentiran na pojedinca, na njegove ili njezine afinitete, sklonosti i sposobnosti, a ne šturo ukalupljivanje svih u sve. Sustav koji ne razvija kreativnost, kritičku misao, maštovitost, želju za znanjem i sretnost nije dobar sustav. To bi po meni bila kvalitetna reforma školstva. Postoje neke inicijative, mali pomaci i pojedinačne aktivnosti entuzijasta, ali to je još u povojima. Isto tako smatram da je puno važnije  razvijati emocionalnu i socijalnu inteligenciju kod djece, nego robovati isključivo suhoparnim programima koji moraju biti 100 posto realizirani, kako biste bili sigurni da ste po stručnim mjerilima tobože savršeno odradili posao. Da netko ne bi krivo shvatio moja izlaganja; znanje, rad i učenje su apsolutno potrebni, bez konkretnih rezultata i ozbiljnog rada nema ni uspjeha, ali je neophodna simbioza s neintelektualnim aspektom školstva. Samo znanje, bez socijalne i emocionalne komponente, ne vrijedi puno, pokazala su sva novija istraživanja. Da bi se takav sustav vrijednosti izgradio, da bi se društvo preobrazilo u jedan humaniji pristup, potrebne su nam korjenite promjene sustava na koje nikad nismo spremni. Jer su promjene teške i bolne, a mi smo društvo koje želi rezultate odmah ili sad po mogućnosti nekom prečicom i da nekim čudom zaobiđe mene. I tu smo gdje jesmo. Unatoč tome, smatram da svatko od nas može unutar svoga mikrokozmosa, unutar svoje obitelji, svoje učionice ili svoga kabineta, napraviti jako puno ako istinski želi. Odgovornost je na svima nama podjednaka, da usadimo istinske vrijednosti mlađim generacijama.

Profesor koji podučava humanosti 

U školama radi jako puno vrijednih, toplih i samozatajnih ljudi kojima su djeca i škola život. Nevjerojatna je količina ljubavi kojom mnoge kolegice i kolege pristupaju poslu. To se kod pojedinaca itekako osjeti. Često puta se organiziraju mnoge humanitarne aktivnosti unutar škole, koje nastoje djecu solidarizirati s onima koji nemaju, iako javnost često puta niti ne zna za takve inicijative. To su one dobre strane škole. Iako smatram da bi se škola morala više društveno otvoriti životu, stvarnim situacijama, suradnjom sa socijalnim ustanovama, prirodom, ekonomijom. Nedostaje ta spona sa realnošću života koja se provodi često puta samo deklarativno. Ne samo u osnovnoj školi, nego i u srednjoj i na fakultetima. Da bi stvarali, proizvodili, razvijali nove vrijednosti, potrebno je cijeli sustav više orjentirati inženjerskim zanimanjima koja bi se morala razvijati još od vrtićke dobi. Naš je školski sustav zaspao u prošlim vremenima, a okolnosti nam govore da je vrijeme za buđenje. U biti, realnost nam govori da smo već prespavali i da je taj vlak odavno pošao s našeg perona, ali da još možemo stići do cilja, makar i pješice.

Svaka je osoba u školi vlastita individua i ima drugačiji pristup u radu s djecom. Ne smatram se ni boljim ni gorim od ostalih kolega, jednostavno vjerujem u neke svoje vizije, ideale i razmišljanja koja nastojim prenijeti djeci. Učim ih matematici, statistici, učim ih zakonima fizike, ali im paralelno s time uvijek provlačim poveznicu sa životom i životnim vrijednostima. Vlastita iskustva, frustacije, strahove, dvojbe i sve ono što je meni život priredio, nastojim prenijeti djeci na jedan iskren, njima shvatljiv način kako bi se lakše nosili sa životom. Oni jako cijene takav odnos i često me pitaju za životni savjet. I nakon toliko godina kad ti se tako srdačno javljaju, puni zahvalnosti za neke savjete ili riječi utjehe koju si im uputio, znaš da je vrijedilo. Sretan učenik je najbolji učenik. 

Kako se boriti protiv civilizacijskih izazova današnjice, kako se boriti protiv dominacije materijalnog nad duhovnim? Kako odgajati djecu u vremenima gdje vlada zakon iskrivljenih vrijednosti, gdje su poštenje, moralnost i normalnost na tankom ledu, kad bolje prolaze oni “tvrđeg obraza”? Da li se prepustititi civilizacijskim izazovima okrutnog svijeta ili živjeti po moralnim vertikalama koje često samo formalno postoje? Ne postoji jedinstveni odgovor na ovako kompleksna pitanja, ali postoji samo jedan put. Taj put vodi stazama čovjekoljublja, istine i morala. Naš je zadatak kao učitelja, roditelja, brata, sestre, babe, djeda ili bilo koga tko je u doticaju s djecom, iz svake male duše izvući ono najbolje i osloboditi njihovu najlijepšu stranu, osloboditi njihovu kreativnost, poticati njihovu osobnost, graditi njihovo samopouzdanje i ono najbitnije, učiti ih ljubav. Zapamtite jedno, svako dijete, kao i svaki čovjek ima sakriveno blago u sebi koje samo treba otkriti, potaknuti i osloboditi da zablista u svome punom sjaju i samim time postane sretan, zadovoljan i pozitivan čovjek već "sutra", koji će dalje širiti svoj optimizam.  Naše poslanje je izvući iz tih malih bića ono najbolje i ne plašiti ih izazovima života, nego ih pripremati za život. Na nama je samo da stvorimo plodno tlo, zaljevamo i njegujemo, jer kao što meni osobno najdraža mudra izreka kaže da su „cvjetovi budućnosti, u sjemenu sadašnjosti“.

Angažirani tekstovi i pogled na društvo - uskoro u knjizi

Često objavljujem na facebook-u neka svoja razmišljanja i stavove vezane za društvena događanja i to se ljudima jako sviđa. Upravo pišem knjigu u kojoj iznosim neka svoja životna načela, zapažanja i stavove. U knjizi će najviše biti riječi o zakonitostima života, narušenom sustavu vrijednosti i anomalijama koje karakteriziraju današnje vrijeme. Svaka od tih  razmišljanja u toj knjizi biti će popraćeno sa stvarnim pričama iz života koje su me osvješćivale, učile, upozoravale i mijenjale kroz život kao čovjeka. Danas uglavnom dominiraju dvije krajnosti života: pretjerivanje i depresija. S druge strane, ako pogledamo oko sebe, cijeli svemir počiva na uzajamnoj ravnoteži, privlačenju i odbijanju, na tami i svjetlu, oseki i plimi, na dobru i zlu, na plusu i minusu. Sve oko nas je jin i jang, a sve više uviđamo kako je čovjek današnjice izgubio taj ravnotežni položaj životnog smisla. Pretjerivanje nas izbacuje iz životnog balansa. Danas smo okruženi ekstremima svih vrsta koji nas udaljavaju od suštine života, od biti našeg postojanja. Pretjerivanje nas udaljava od naše izvornosti i smislenosti. Danas je ekstremnost prisutna na svakom koraku; vječna čežnja za biti "naj", požuda za boljim, ljepšim, većim i uspješnijim udaljavaju čovjeka od samoga sebe. Postajemo blijeda kopija tuđeg divljenja, živeći tuđim životom, gubeći sebe, a da toga često puta  nismo ni svjesni. Pronaći pravu mjeru, idealnu aritmetičku sredinu nije lako ali joj trebamo težiti.
Kad život svedeš na manično kupovanje, na manično građenje, na manično zarađivanje, polako te osvajaju poriv, požuda i egoizam. Polako gubiš sebe, a tvoje istinske želje padaju u drugi plan. Žrtvuješ sebe da bi postigao neke visoko postavljene ciljeve i požude koje nemaju nikakve veze sa istinskom strašću tvoga  jastva. Strast se pretače u pohlepu. Odjednom postaješ patnik. Patiš jer nemaš. Misliš da nemaš, iako ustvari imaš. Samo što nisi dovoljno osvješten. Nemaš za novi stan iako ti je ovaj sasvim dovoljan. Nemaš za tri nova apartmana iako ti ova dva dovoljno zarađuju da imaš pristojna primanja. Patiš jer tobože nemaš, a kad ostvariš to za čime si patio, odmah poželiš još. Izjedate opsesija, a da je nisi ni svjestan. Truje te kao čovjeka koji je rođen za puno bolje i svetije ciljeve od čiste  pohlepe i egoizma.

Da nam je svima barem malo više zahvalnosti, a manje ove neiscrpne nezasitosti. Da barem možemo iz dubine duše reći hvala životu. Da mu kažemo hvala na svemu onome što imamo. Da se divimo onome što nas okružuje. Da nas fasciniraju naizgled male stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Možda bi tada progledale naše slijepe oči umrljane prašinom potreba, možda bi tada duša konačno odahnula, a srce se ispunilo toplinom, zadovoljstvom i mirom. Kad bi samo bili više svjesni onoga što imamo na čemu možemo biti bezgranično zahvalni, a toliko toga imamo. Kad bi samo umjeli vidjeti ono što imamo, ne bi patili za onim što nemamo.

Grad, život u Gradu i oko Grada

Mladi u Gradu zaslužuju puno više nego što se u ovom trenutku nudi. Nadam se da će buduća razmišljanja o razvoju lokalne zajednice biti orijentirana na mlade. Dubrovniku nedostaje jedan „Centar za mlade“ koji bi objedinjavao više aktivnosti. Od raznih tematskih radionica, priprema za maturu, tečajeva, druženja, festivala za mlade i slično. Nevjerojatno je da uz ovolika poračunska sredstva nitko nije pokušao progurati ovakvu ili sličnu ideju, pogotovo u prigradskom naselju Mokošica koje vapi za sadržajem za mlade koji bi vreli betonski asfalt zamijenili sadržajnim prostorom otvorenim za edukaciju i zabavu mlađe populacije.
Moja poveznica sa Gradom traje od rođenja. Dubrovnik je moj grad bio i ostao. Povijesno, geografski i administrativno Mljet je oduvijek bio vezan uz njegove zidine. Svaka Festa  sv. Vlaha bila je i naša festa. Oduvijek je bio i ostao moj Grad, ja drugog grada nemam niti ga želim tražiti. Bio je i ostao ono moje drugo doma. Vrijeme ide, sve se mijenja, jedino je naš Grad vječan. Da vam iskreno rečem, nikad se ne mogu dovoljno nauživati njegove ljepote. Njegova me slavna povijest fascinira. Njegove me zidine zovu u zagrljaj. Grad je za mene vječna inspiracija, kao neka vječna ljepota koja nema svoj početak i kraj.
Žao mi je što ga mnogi nisu dovoljno svjesni, što mnogi nisu dovoljno zahvalni, što mnogi ne znaju koliko smo blagoslovljeni, privilegirani i sretni što živimo tu gdje živimo. Žao mi je što se na Grad gleda kao na mjesto brze i lake zarade ne uvažavajući minula stoljeća njegove kulture, slavne povijesti i lijepote kojoj se nikad ne može čovjek dovoljno nadiviti. Žao mi je što mlađe generacije nisu dovoljno osviještene njegove posebnosti. Nekako imam osjećaj da se naš Grad otuđio na neki način od naše čejadi odnosno da su se „čejad largala od furestijeh“. To je grad koji se ne voli, on je Grad koji se živi, a živjeti ovaj Grad znači cijeniti svaki njegov kamen, uvažavati njegovu slavnu prošlost, odnositi se prema gradu kao gospar iako ne moraš biti gospar.
 

Kako piše Ivica Hajdić

SRODNE DUŠE…

Znate onaj osjećaj kada nekoga prvi put vidite, a imate osjećaj kao da se znate baš cijeli život…Znate onaj osjećaj kada s nekim provedete sate i sate a vrijeme prođe za tren i nije vam jasno da je već prošlo sedam sati od kada ste sjeli jedno do drugog…Znate onaj osjećaj kada samo jednim iskrenim pogledom na tu osobu možete reći više nego kroz tisuću riječi upućenih nekome drugome, kada točno znate što ta osoba misli, želi, osjeća…Kada shvaćate što želi reći iako još nije dovršila ni drugu rečenicu svoje životne priče…Znate onaj osjećaj kada s nekim ležerno pričate ne birajući riječi, ne razmišljajući previše kakav ćete dojam ostaviti, kada govorite onako spontano iz srca, kada se nalazite u njenim ili njegovim rečenicama dok opisuje svoju strast prema istim životnim vrijednostima …Ono kad govorite : “I ja isto tako, i ja isto to radim, i ja isto to volim, i ja i ja…”, a osmijeh vam se spontano navuče na lice i osjećate se shvaćeno, priznato, vrijedno…Znate onaj osjećaj kada se s nekim ne trebate čuti mjesecima pa čak možda ni godinama a nakon toga vaš međusobni razgovor teče fluidno, razdragano, neopterećeno i ushićeno kao da ste baš svaki dan pili kavu zajedno, kao da ste vječno povezani nekom tajnom niti.To su srodne duše…
Mislim da svi onako romantično zamišljamo da postoji samo jedna srodna duša rođena upravo za nas; onako kako smo mi zamislili da bi ona ili on trebao izgledati, ponašati se, ophoditi s drugima, reagirati ili nereagirati u datim situacijama. Istina je da postoje srodne duše, ne samo naš životni partner; nego i naši najmiliji, naši prijatelji, poznanici ali i svi oni nama još uvijek nepoznati, koji još nisu ušli u naš život a koji percipiraju svijet iz iste perspektive kao i mi; koje će rastužiti ista sudbina ili razveseliti isti refren stare pjesme, koji će ushićeno reagirati kao i vi na ono na što će drugi ostati hladni i nezainteresirani.To su oni koji će vas razumjeti i kad ništa ne pričate, koji će vidjeti da plačete i kad suze ne teku niz vaše obraze, koji će znati vaš odgovor iako još uvijek niste ništa rekli…Te srodne duše ćemo upoznati, doživjeti a neke od njih možda i ne, ovisi hoće li životna sudbina biti milostiva, dali će nas životni putevi voditi u istom smjeru. Ipak ono najbitnije je da onaj s kojim provodite većinu vremena, tko je tik uz vas, tko je u vašim mislima, sjećanjima i molitvama bude jedna od onih srodnih duša koje su ušle u vaš život da biste međusobno gradili mozaik života, vašeg životnoga smisla, da ste dovoljno svijesni toga i da ste životno zahvalni na tome. Bitno je da ste većinu života okruženi srodnim dušama kako biste osjećali puninu života jer za svakoga od nas postoje srodne duše, samo ih treba pronaći, prepoznati i pustiti u naše životne odaje kako bi se životni smisao oplemenio. Kada ste okruženi srodnim dušama koji vas razumiju, kroz koje se nadopunjate međusobno, gdje se vaše “životne biti” isprepliću i podižu jedna drugu na razinu “više” ,živite život kojeg nam je netko veći od nas namjenio…Život je lijep i prekratak da ne bi bio okružen srodnim dušama koje bude sreću u nama…


Lidija CRNČEVIĆ / FOTO: Vedran Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija