LIFESTYLE
16.04.2017 u 20:00

Don Hrvoje Katušić: Bog želi da budeš iskreno i duboko sretan čovjek

Don Hrvoje Katušić, mladi svećenik rođen u Mandaljeni u Župi dubrovačkoj, zaredio se 2010., a trenutno u Rimu završava studij komunikacije nakon čega će se vratiti u Dubrovačku biskupiju. Bio je u drugom razredu srednje škole, Prirodoslovno-matematičke gimnazije na Pločama, kada je odlučio postati svećenik. Prebacio se tada u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Splitu, a nakon mature je završio teologiju u istom gradu. Otkriva nam važnost Uskrsa u životu vjernika, zašto sebe naziva radosnim svećenikom, kako je raditi s mladima i što ih najviše tišti....


komentara  0

Koliko su vjernici svjesni pravog značenja Uskrsa? Koliko općenito vjernika ide u Crkvu iz ustaljenih tradicijskih navika, običaja?

- Crkva je pluralna zajednica, pa tako i pojam vjernika možemo različito shvaćati. S jedne strane može obuhvaćati sve krštene, kojih je u Hrvatskoj preko 86 posto, dok s druge strane možemo govoriti samo o praktičnim vjernicima, kojih je u Hrvatskoj prema nekim istraživanjima oko 26 posto. Svaki teološki govor ako je sveden na ponavljanje biblijskih slika, metafora i zapamćenih definicija, te ako nije povezan s osobnim promišljanjem, u opasnosti je da čovjeka ostavi ravnodušnim. Vjerujem kako praktični vjernici uglavnom imaju mogućnost izići iz te ravnodušnosti i osobno promišljati i doživjeti važnost i značenje Vazmenog trodnevlja i Uskrsa. Dok kod drugih vjernika sigurno puno češće prevladava tek tradicijski element, a ne toliko osobni angažman i razumijevanje.

U čemu je važnost Uskrsa?

- Otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća je vrhunac objave spasenja, Božje blizine i ljubavi. Isus nam je, kako opisuju Evanđelja, propovijedao Boga kao milosrdnog Oca i svojim životom radikalno svjedočio tu ljubav. Kada je takva slika Boga isprovocirala tadašnje religiozne vođe Isus nije posustao, bio je spreman do kraja svjedočiti Božju blizinu i ljubav prema čovjeku, pa i pod cijenu smrti. U Velikom tjednu razmišljamo o otajstvu Kristove muke i smrti, razmišljamo o čovjeku kako je odbacio Boga i o Bogu koji pod cijenu smrti, nije odbacio ni odustao od čovjeka. Veliki petak otkriva nam da je Bog bio spreman umrijeti, ali ne odustati od ljubavi prema nama. Vjerovati da je Isus uskrsnuo znači vjerovati da stvarnost u kojoj živimo ima svoj temelj i cilj, da na kraju postoji smisao. Uskrs je blagdan tog smisla, otkrivanje da patnja i smrt nisu apsolutni svršetak i da nepravda i zlo nemaju posljednju riječ. Uskrsli Krist je novi čovjek, u kojemu smo svi mi pozvani živjeti tu novost života, stvarajući novo oslobođeno čovječanstvo.

Nakon što ste se odlučili postati svećenikom, jeste li imali trenutke krize, jeste li ikad više postavili pitanje o ispravnosti vaše odluke?

- Kada god govorim o svećeničkom pozivu uvijek govorim o procesu otkrivanja poziva. U drugom razredu gimnazije odučio sam poći u sjemenište, motiviran željom služenja Bogu. To je bio tek prvi korak, na koji se nastavio dug proces osobnog duhovnog rasta, studija teologije i kroz to otkrivanja jasnije slike Boga i njegove volje. Mogu reći da sam u završnim godinama teologije konačno donio odluku da želim biti svećenik. Upoznao sam Boga koji svakom čovjeku daje slobodu i prihvaća ga. Boga koji svakome želi biti blizu, biti prijatelj.

Upoznao sam Boga koji za svakog čovjeka na ovom svijetu ima samo jednu želju. Bog želi za tebe da budeš iskreno i duboko sretan čovjek. Bogu je to najvažnije o kojem god pozivu mi govorili, biti svećenik, otac, majka. Bog želi da svatko od nas bude sretan, da ima ispunjen, radostan život. Ja sam postao svećenik jer sam prepoznao da me ovakav život čini duboko sretnim. Sretan sam kad imam priliku govoriti o Bogu, kad imam priliku ljude upoznavati s Bogom koji nije strogi sudac nego prijatelj, Dobar Otac, sretan sam kad imam priliku o tome govoriti i svjedočiti. Zato sam svećenik, jer sam prepoznao da me ovaj život ispunja, ostvaruje i čini sretnim. Bogu hvala, evo već šest godina živim svoj poziv, nisam savršen, puno griješim, a da se sada vratim u drugi razred gimnazije, puno toga bih pokušao ispraviti, ali i dalje bih krenuo putem svećenstva. Moja obitelj od početka mi je pružala podršku i to je sigurno veliki dar na čemu sam zahvalan Bogu i njima.

Dosta radite s mladima. Što je osnovni uzrok njihove ranjivosti i izgubljenosti smisla u svakidašnjem životu? Bavi li se društvo dovoljno s mladima. Što kažete kada čujete izjave da Crkva propovjeda konzervatizam?

- Živimo u svijetu pokretanom utrkom oko što veće zarade i moći. U takvom društvu čovjek je najčešće tek objekt, i rijetko se vodi ozbiljna briga oko njegova rasta, ranjivosti i traženja smisla. Mnogi mladi ljudi danas su opterećeni različitim, često nerealnim, očekivanjima i pritiscima sa strane obitelji, različitih trendova i društva. Tako su preopterećeni svojim izgledom, uspjesima, statusom. U isto vrijeme rijetko imaju priliku s nekim otvoreno razgovarati o svojim problemima, željama i razmišljanjima. Kao što sam već rekao, Crkva je pluralna, a ne homogena zajednica. Ovdje mogu govoriti o svećenicima koji rade s mladima. Većina koju ja poznajem pokušavaju odgovoriti na potrebe mladih za uvažavanjem, razgovorom i traženjem smisla. Pojam konzervativno danas se uglavnom koristiti kao nešto nazadno i ne bih se mogao složiti da to Crkva gura. Nekima i sam govor o Bogu već predstavlja nešto nazadno i nadiđeno, nažalost to je često uvjetovano nepoznavanjem, a ne argumentima.

Imate li ponekad dojam da se mladi sve više okreću istočnjačkim vjerama i religijama, miru kakvoga ne pronalaze u našoj vjeri i Crkvi? Radi li dovoljno Crkva na razbijanju predrasuda kako je "ogrezla" u materijalizmu, dok propovjeda skromnost?

Koliko vidim po internetu trend različitih istočnjačkih duhovnosti dosta je aktualan u nekim drugim zapadnim zemljama. Kod nas je to možda prisutno u većim gradovima i uglavnom kod populacije srednjih godina. Među mladima, osobito u Dubrovniku, zbilja nisam primijetio značajniju popularnost takvih praksi. Čini mi se da se kod nas jedan dio mladih distancira od vjere, i teži nekom skepticizmu, a drugi dio mladih aktivno se uključuje u različite crkvene zajednice i pokrete. Slika Crkve koja pretjerano brine oko materijalnog često je isticana u našim medijima. To mladi ljudi čitaju i često prigovaraju, osobito oni koji su udaljeniji od Crkve pa iz vlastitog iskustva ne poznaju drugačiju sliku. Stvarna slika je takva da u Crkvi imamo primjera pojedinaca koji zbilja krivo pristupaju materijalnom, kao cilju, a ne kao sredstvu i tako čine veliku štetu Crkvi. Dok s druge strane većina svećenika, i u to vas uvjeravam, koristi materijalno kao sredstvo, uglavnom za evangelizaciju i pomoć potrebnima.

Na koji bi način Crkva mogla privući veći broj mladih?

- Zadnjih godina Crkva je različitim inicijativama došla do šireg broja mladih. Za zainteresirati mlade ljude potrebno je u prvom redu biti autentičan, a onda i biti strpljiv, uvažavati ih, imati vremena za osobne susrete i razgovore. Potrebno je ući u njihov svijet, govoriti im polazeći od njihovog iskustva a ne s pozicije autoriteta. Sve ovo je zahtijevno, ali vjerujem da je jedini način na koji se danas može komunicirati s mladim ljudima.

Što je najljepši dar kojega ste doživjeli od mladih ljudi s kojima ste radili?

- Teško je izdvojiti jedan doživljaj. Vjerojatno sam najljepše trenutke imao na programima s mladima na Mljetu i na Modravama. Na pojedinačnoj razini daleko najljepši trenutci su osobni razgovori. Kada vidiš da je netko uspio riješiti neki problem, pobijediti svoju ranjenost, to su trenutci koji su mi izvor smisla i neizmjerne radosti. Od događaja bih izdvojio rad sa 1600 volontera na Susretu hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku. Mnogi od tih mladih su mi kroz tu organizaciju, svojom spremnošću na služenje, osjetljivošću za druge i odgovornošću, osvojili srce.

Zašto se sve manje mladih odlučuje na svećenički i redovnički poziv?

- U prvom redu razlog je u tome što danas obitelji imaju puno manje djece. Kada su bile brojnije obitelji puno lakše su se djeca učila na služenje, što je osnova svećeničkog života, i puno lakše su roditelji podržavali tu djecu u svećeničkom i redovničkom pozivu. Danas kada obitelji imaju jedno ili dvoje djece često misle kako bi bila šteta da njihovo dijete pođe tim putem. Pa i ako neko dijete osjeti želju za takvim životom, najčešće se susretne s teškim otporom. Znam dosta takvih primjera gdje su roditelji, jer oni misle da to nije dobro za njihovo dijete, uvjetovali ga i odgovorili od takvog puta. To me žalosti ne samo u slučajevima svećeničkih i redovničkih poziva nego i u drugim primjerima roditeljskog gušenja slobode i nametanja svojih želja, ideja pa nekad i frustracija. Drugi razlog zasigurno je i vrijeme u kojem živimo. Na zahtjeve pluralizma, novih medija i modela komunikacije Crkva nije uspjela pravovremeno i dobro odgovoriti. Jedna od posljedica je i opći pad broja vjernika pa samim time i svećeničkih i redovničkih zvanja. Neki od mogućih dobrih odgovora na zahtjeve novog vremena javljaju se u novim crkvenim zajednicama i pokretima koji u zadnje vrijeme bilježe veliki rast, kako pripadnika, tako i svećeničkih i redovničkih zvanja.


L.Crnčević





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija